Oglasi

Najljepše laste iz Donje Mahale

Lorens Listo (32), pobjednik u skokovima na glavu sa mostarskog Starog mosta, nikada nije skočio sa pravog Starog.
"Skačem za svoj ćejf, ne živim od skokova, radim svoj posao", kaže Lorens Listo Al Jazeera

Piše: Nada Salom 

Po ko zna koji put ovog vrelog mostarskog ljeta idem put Starog mosta. Činim to kad počne s Neretve puhati, kad već jenjava gužva na Starom - najviše se čuje talijanski;  kad se sa zalaskom sunca na početku mosta, iz pravca Kujundžiluka, pojavi simpatični ulični svirač, ili čitav bend u čijem će se šeširu, položenom na kaldrmu, naći tek pokoji euro. 

Sjednem na još topli kameni stepenik, zaboravljajući i ko sam i gdje sam. Često se pojavi i neko poznato drago lice, pa se podijeli magija trenutaka teško usporedivih sa životnom svakodnevicom.

Poput glumice Pozorišta mladih Sarajevo Nerimane Narde Nikšić, koja mi priča kako je njena nena Saliha, supruga književnika Šukrije Pandže, svojevremeno sjedila u obližnjoj kafanici kada joj je prišao mladić, nudeći da za „crvenku“ - novčanicu u bivšoj Jugoslaviji - skoči sa Starog mosta. Ona, ni pet-ni šest, zabrinto uzdahne, i kaže: "Evo ti pare da ne skočiš, da ja s mirom popijem kafu!

Nena Lorensa Liste, pobjednika ovogodišnjih skokova na glavu sa Starog mosta i danas obavezno „prouči“ (pomoli se) kad njen unuk skače, a ona ga gleda na televiziji.

Uvijek hladna Neretva

Večer prije nego što ćemo razgovarati za Al Jazeeru, duže nego obično sam gledala u Neretvu s mjesta gdje se postavi platforma za skokove. Potom sam se kamenim stepenicama na desnoj strani Neretve spustila na obalu, gdje se Radobolja ulijeva u Neretvu, odakle najviše gledalaca prati uživo hrabre skakače - uvijek je mnogo više onih koji to čine skačući na noge, nego na glavu.

Izula sam sandale i zagazila u rijeku da osjetim koliko je ledena, dok je živa na termometru, u devet sati navečer, pokazivala 35 stepeni. Htjela sam da odozdo, iz žablje perspektive, vidim koliko je most uistinu visok.

Lorens Listo (rođen 23. 12. 1979.) će mi sutradan potvrditi da je Neretva uvijek hladna. Skakao je, kaže, i u martu poslije snijega, i u avgustu, temeperatura ista, samo osam stepeni celzija. Visina odozgo, s mosta, 25, 26 metara, zavisno od nivoa Neretve, koja u određenim okolnostima zna narasti i po deset metara.

Brzina koju skakač postiže pri skoku, pod uglom od 45 stepeni, sam upad u vodu, je od 100 do 110 kilometara na sat. Gore na mostu, na suncu, u avgustu je 50 stepeni, i kako bi se izbjegao temperaturni šok, skakači se uvijek prvo dobro poprskaju hladnom vodom, tako da svi skaču mokri. Tu je još i bivši skakač, koordinator Alica Jakirović, da dadne znak za skok, da ohrabri ako treba. Njemu uvijek samo kaže: "Hajde, majstore!"  

"Prije je bio 500 maraka, a sad je 500 eura.", kaže Listo o cijeni skokova. "Oni što skaču na noge, ima ih mnogo, traže 50 maraka.  Onima koji kažu da je to puno, odgovorim - 'Evo ti duplo, pa skoči!' Da je lako, bilo bi još ljudi, ne bih bio sam."

Višestrukog pobjednika - šest puta je osvajao prvo mjesto u skokovima na glavu - pitam kad je prvi put skočio sa Starog mosta?

"Bilo je to 2000. godine na takmičenju. Nikada prije nisam skočio. Skakao sam sa 16 godina sa onog drvenog, što je bio poput pontonskog mosta, a 2000. sam se prijavio i skočio prvi put sa skele, jer ni tad nije bilo mosta. Imao sam dobre ocjene i zauzeo sam četvrto mjesto. Nikome nisam rekao da idem, i majka i nena su me vidjele na televiziji. Nisam znao ni hoću li živ ostati, krenuo sam, pa šta Bog da. Jer, svaki skakač na glavu to mora prelomiti u glavi - idem skočiti s mosta, pa šta god bude!", priča ovaj danas tridesetdvogodišnjak, koji trenira cijelu godinu.

„Ne mora se samo skakati, tu su i suhi treninzi“, kaže. Svaki dan je u teretani, sat i po, a također svakodnevno trči pola sata do 45 minuta. Ne puši, a popije „malo, u rijetkim prilikama, kad su svadbe“. Dijetu (samo bijelo meso, riba, povrće, bez mrve hljeba i slatkiša) drži od januara do skokova. Istu večer, kad s porodicom i rajom proslavlja pobjedu, toliko su mu „oči gladne“ da ne zna šta bi prije poručio!

Niko nikog ne uči u Mostaru

Zaposlen je u Energopetrolu, u veleprodaji, zbog čega je, kaže, i upisao menadžment na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ (ostalo mu je još osam ispita). Oženjen je i ima dvogodišnju kćerku Lanu.

Na pitanje ko ga je naučio da skače, odgovara:

"Nije me niko učio. U Mostaru niko nikoga ne uči, svak' ima svoje uzore, stariju raju, koju gleda. Meni je najljepšu lastu imao čovjek koji, nažalost, nikada nije skočio sa Starog mosta. Bio je to Jasko Sabljić iz Donje Mahale. Srbi kad dođu ovdje, svi imaju isti skok, dignu ruke i onda se bacaju. Imaju školu skakanja i kako jedan skoči, tako skoče svi. A u nas u Mostaru svak' ima svoj stil, neko skače tako što se baci u zrak - i ja skačem tako; neko se na vodu baci, neko... Sudije ocjenjuju ko je najhrabriji, ko se najviše baci u zrak... Ocjenjuju sam izlazak na skakaonicu, ne smijete pokazivati strah. Ima i onih koji se čuvaju za ogradu do samog skoka", pojašnjava Listo, koji je i sam sudija juniorima.

O organizaciji jedinstvene sportske manifestacije u svijetu (još se samo u Acapulcu održavaju slični skokovi, ali ne sa mosta, već sa pećina visine od pet do 35 metara), o tome koliko je Grad Mostar, Federacija, Bosna i Hercegovina ne podržavaju, već to čini isključivo klub „Mostari“, Listo ne želi razgovarati.

"Pričate s pogrešnim čovjekom! Totalno sam apolitičan! Ja sam skakač. Sve dok sam skakač, ne želim da ulazim u organizaciju takmičenja, a i kad bih, ispalo bi da sebi 'štelim' rezultat. Ima nas stotinjak u klubu, i sutra, ako se budem bavio organizacijom, to će vjerovatno biti drugačije, ne da samo klimam glavom.

Ako nećemo o politici, možemo li o životu u Mostaru,  mnogo je Mostaraca otišlo iz ovog grada?

"Ja se ne smijem požaliti. Mostar jeste raseljen. Ima nas najviše po skandinavskim zemljama. To se  najbolje vidi ljeti i zimi. Kad dođete ljeti u Mostar, grad vrvi od ljudi, života, od Mostaraca iz dijaspore. Zimi je to pust grad. Ja ga, ipak, ne bih  mijenjao. Ja sam lud za Mostarom! U mene je komplet rodbina, osim moje uže porodice, u Švedskoj. Otišli su prije pedeset godina, i u ratu su izvlačili mnoge Mostarce. Kad nisam otišao tada, neću ni sada", kaže, pokazujući na svoju rodnu Cernicu, dio grada udaljen ni pola kilometra od Starog mosta, nostalgično se prisjećajući djetinjstva u Donjoj Mahali, koja je također od Starog udaljena koliko i Cernica, samo južnije, niz Neretvu.

"U Donjoj Mahali sam se gojio kod nene. Tu su me starija raja naučila i plivat' i skakat', pretežno su otuda i svi skakači. Meni je žao što i sada ne živim u Donjoj Mahali radi moje kćerke. Jer, ja sam imao prelijepo djetinjstvo. To je naselje pitomo, ono i sad ima dušu Mostara. Sve se sada modernizovalo, i u našem mostarskom govoru sve je više engleskih riječi, al' mahala je ostala uvijek ista..."

'U nas nema zvijezda'

Znaju li se i danas svi Mostarci? Ili Vas pozdravljaju zato što ste poznati?

"Znaju, svak' svakog zna, ko god prođe. Nema to veze sa skokovima, i kad nisam skakao, bilo je tako. Jest' da Mostar ima 100. 000 stanovnika, ali mi se skoro svi u glavu znamo, takav je grad da svak' svakog ogovara. Šalim se malo, ali ima u onoj seriji o Aleksi Šantiću, na kraju, kad njegov brat izađe i kaže: Koga Mostar nije ogovarao, k'o da nije ni postojao. Jer, nešto nije onda u redu sa vama."

Vidim da imate i tetovažu sa simbolima Mostara?

 "Tetovažu volim, naravno umjerenu. Sad je moderna, ima je svaki fudbaler, glumac... Ovo kod mene je lasta što je raširila krila, leti u vodu, gore je sunce, a iznad pet zvjezdica, pet pobjeda, sad moram istetovirati i šestu. Na drugoj ruci, na ramenu, imam i ime kćerke.

Nisam vidjela da se djeca kupaju u Neretvi kao nekad kad je svaka mahala imala svoju plažu, svoje pećine? Zapravo, nema ni odraslih. Gdje se kupaju Mostarci?

"Na moru. Svak' ide na more, svak' ima auto, more je atraktivno. Oni koji se kupaju na Neretvi, su uglavnom kod Starog mosta, to je sada najatraktivnije. Djeca se više ne kupaju u rijeci, rijetko. Neki dan sam vidio da guraju šlauf  i bilo mi je pravo drago", kaže čovjek koji je odrastao na Neretvi i koga često traže kad dođe neka zvanična delegacija da izvede svoj atraktivni skok sa Starog mosta. Ili za potrebe snimanja filma - posljednji je bio „Sumnja“ u martu.

Pitam ga, ako nije tajna, koliko košta jedan takav skok.

"Prije je bio 500 maraka, a sad je 500 eura. Oni što skaču na noge, ima ih mnogo, traže 50 maraka. Ovo je mnogo teže, i zato mogu reći cijenu. Onima koji kažu da je to puno, odgovorim - 'Evo ti duplo, pa skoči!' Da je lako, bilo bi još ljudi, ne bih bio sam."

Ima li ikada straha?

"Nikad! Imam tremu od ljudi, jer dole bude otprilike pet do deset hiljada ljudi, i snima vas direktno, u facu,  kamera. Gleda vas čitava bivša Jugoslavija, prenos ide i na satelit, pa gledaju naši ljudi u dijaspori. I moja porodica gleda na televiziji, jer ja ne volim da iko moj od bliže familije bude pod mostom. Uvijek postoji opasnost, da se ne dao Bog, nešto dogodi."

Godi li slava, te „lastine visine“?

"Ko se u Mostaru pokuša dignut', biće spušten maksimalno! Ja sam nedavno rekao da su Nadal ili Beckham Mostarci, ne bi bili dignuti, jer takva su raja u Mostaru. Meni to odgovara, da nisam neka zvijezda. Skačem za svoj ćejf, ne živim od skokova, radim svoj posao. Da imam sto miliona maraka od skokova, onda bih se i ja vjerovatno ponašao k'o neka zvijezda. U Bosni i Hercegovini inače nema zvijezda, a ne u Mostaru. Ja imam istu raju k'o što sam imao i prije, iste prijatelje, nijednog nisam izgubio, niti sam dobio."

I na „onoj“ strani, na kojoj više nema skakača?

"Mislite na Hrvate. Tamo nema skakača jer nemaju odakle skakati. Imali su bazen sa kojeg je 60 posto skakača prije rata krenulo. Oni su, nažalost, nažalost, srušili tu skakaonicu da niko ne skače. A što se tiče „ove“ i „one“ strane, pa jedni od mojih najboljih prijatelja su Hrvati, da se razumijemo odmah! Oni dođu na skokove, da gledaju. Ali, ne smiju skočiti. Zajedno idemo u teretanu, ti su momci šampioni u boksu, u kickboksu u bodybuildingu. Poput, recimo, Damira Belje, koji dođe sa mnom, pomakne se metar od ograde i kaže: 'Prije ću ući sa svakim u ring, nego skočiti s Starog mosta.' A politika, politika je... da ne kažem šta", kaže Listo, vraćajući se na priču o posljednjoj pobjedi, pojašnjavajući bodovanje:

"Maksimalno se može dobiti 100 bodova za dva skoka. Svaki put za svih 13 takmičenja samo na dva nisam imao stoju, možda pola boda manje. A zašto imam samo šest pobjeda, to je zbog startnog broja. Nisam imao sreće. Kad se vadi ljekarsko uvjerenje, vade se i iz šešira brojevi. To je za mene glupo. Ja sam želio da skačemo treći skok. Da sam imao sreće, ja bih igrao loto, ovako sam izgubio na račun startnog broja pet prvih mjesta."

Nove generacije

I kao da smo izrežirali, pri samom kraju razgovora pojavit će se i legendarna mostarska lasta Emir Balić (1935), koji je svoju monografiju „Sjećanja (2008) posvetio „Mojoj porodici i mostarskoj raji“, i u kojoj će jedan od recenzenata, dr. Zdravko Grebo, i sam Mostarac, rođen u Torlinom sokaku, zapisati kako su neki Mostarci „mostarskiji od nas ostalih“, a da su u ljudskoj dimenziji najznačajniji Mostarci umjetnici i sportisti. Sam Balić će u knjizi, sjećajući se nekih starih, nezaboravnih skakača, zabilježiti i kako su tu i nove generacije:

„Nove generacije usavršavaju tu lastu, iako nikada nisu skočili s onog Starog mosta, nego skaču s ovog novog. To su Haris Džemat, Lorens Listo, Samir Zukanović, Arman Puzić, Admir Delić Guma, Vedad Bašić, Anel Behmen, Kemal Kempa Fazlić... koji će sa ovog izgrađenog Starog mosta prenositi slavu MOSTARSKE LASTE.“

Odjednom postadoh svjesna da ovaj mladi čovjek sa kojim razgovaram zapravo nikad nije skočio sa Starog! I ne htijući, vrati se sjećanje na  9. 11. 1993., na to kako je jedna djevojčica tad u Sarajevu kazala:

"Srušili su ga, a ja ga još nisam prešla. Imala je samo deset godina, baš koliko ima i moja unuka, koja je ovih dana prvi put bila u Mostaru, i na Starom mostu.
Hvala Bogu! Iduće godine ćemo obavezno doći za vrijeme skokova, da navijamo za Lorensa Listu, pa i za njegovu sreću iz šešira.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.