Može li se predsjedniku Alijevu vjerovati u pogledu Nagorno-Karabaha?

Desetog novembra je potpisan mirovni sporazum između Armenije i Azerbejdžana da se okončaju borbe oko regije Nagorno-Karabah. Iako je bilo optužbi za etničko čišćenje na obje strane, takvo masovno nasilje se nije desilo. Izgon Armenaca koji su neki spominjali također se nije desio.

Nakon što je potpisan ovaj mirovni sporazum, azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev je pozvao na mirni suživot između Armenaca i Azerbejdžanaca. Ali uzimajući u obzir njegov upitan demokratski renome, mnogi su izrazili sumnju u njegove namjere.

Ja to mogu shvatiti. U 2009. godini sam bio u zatvoru duže od dvije godine zbog onoga što je za mene bila samo pomoć prijatelju da snimi satirični film, koji su vlasti smatrale činom “huligantstva”.

Jasno je da je ovo administracija s kojom se u mnogo čemu ne slažem. Ali ipak, po pitanju Nagorno-Karabaha i ponovnog vraćanja azerbjedžanskog suvereniteta nad svojom teritorijom, poptpuno se s tim slažem, kao što to čine i azerbejdžanske opozicione stranke, civilno društvo i narod.

Niko u Azerbejdžanu ne žudi za osvetom protiv etničkih Armenaca iz Nagorno-Karabaha, niti vjerujem da će do nečeg takvog doći. Jedna je stvar kako se vlade odnose prema političkim disidentima, a druga je njihov odnos prema manjinama.

Kršenje građanskih prava u državi nije isto kao i sistematski progon jedne grupe na osnovu etničke pripadnosti i religije.

Savremeni Azerbejdžan to pokazuje. Demokratske prepreke na stranu, ova je nacija multikulturalna. Svi, uključujući muslimane, Jevreje ili kršćane, su jednaki po pravima i dostojanstvu, uključujući i 30.000 Armenaca koji zovu regije izvan Nagorno-Karabaha domom.

Ovo nije pitanje demokratije već mirnog suživota. Suživot ne ovisi o demokratiji. Novija historija nam je zapravo dala mnogo primjera u kojima demokratije nisu uspjele spriječiti rasističko nasilje i etničko čišćenje.

Namjera predsjednika Alijeva da vrši vojnu operaciju u Nagorno-Karabahu podudara se sa željom azerbejdžanskog naroda da dogovore rješenje za ovaj višedecenijski sukob i da podrže pravo 700.000 raseljenih Azerbejdžanaca da se vrate svojim domovima. Nema razloga da se ovo desi nauštrb Armenaca koji generacijama žive u Nagorno-Karabahu.

Započeti pomirenje

Da je vojna operacija bila zasnovana na zlim impulsima, sporazum od 10. novembra ne bi se održao. Azerbejdžanska vojska je pobjeđivala i mogla je vratiti više azerbejdžanske teritorije koju su okupirale armenske snage. Umjesto tog, Baku je pristao na mir.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ovaj sporazum se znatno razlikuje od prethodna tri jer su sada strane mirovne snage raspoređene u zonama sukoba, a otvoren je i ključni koridor koji povezuje Nagorno-Karabah sa Armenijom.

Pristati na mirovne snage iz Rusije, glavnog armenskog saveznika u sukobu, bio je znatni kompromis za Azerbejdžan. S obzirom da su mnogi u azerbejdžanskom društvu željeli da se oslobode sve teritorije koje drže armenske snage, to nije odluka koja je lako donesena. Ona signalizira da kod političkog vođstva postoji želja za mirnim suživotom.

Prisustvo ruskih mirovnih snaga u narednih pet godina razuvjerit će armensku populaciju, dajući azerbejdžanskoj vladi vremena da zadobije njihovo povjerenje, da ga izgradi i obezbijedi sigurnost u regiji.

Civilno društvo bi također trebalo pružiti ruku preko etničkih podjela kako bi razuvjerilo stanovništvo. Povjerenje je teško izgraditi ne samo na nivou vlade, već i na nivou društva.

Predugo su se Armenci i Azerbejdžanci doživljavali kao neprijatelji. Sada moramo započeti kompleksni proces demistificiranja drugog, doživljavanja jedni drugih kao ljudi, obraćanja jezikom dijaloga i kompromisa.

Izgradnja Nagorno-Karabaha

Trebala bi biti uspostavljena platforma kroz koju se armensko i azerbejdžansko civilno društvo može povezati.

Organizacije iz Evropske unije i SAD-a bi mogle potpomoći ovo približavanje. Koji god oblik ovo povezivanje da uzme, mora biti dio istine i procesa pomirenja koji se također mora desiti. Bez tog će rasti uzajamno nepovjerenje.

Uporedo s tim, moraju se uložiti veliki napori da se ponovo izgradi Nagorno-Karabah. Uprkos deficitu u nekim slobodama, azerbejdžanska vlada ima dobar renome u razvoju, programima socijalne brige i velike infrastrukture. Značajno je poboljšala standard života za obične Azerbejdžance od 1990-ih.

Već 30 godina, Nagorno-Karabah nazaduje zbog sukoba i međunarodne izolacije. Vrijeme je da azerbejdžanska darežljivost obuhvati i ovu populaciju.

Ambiciozni ekonomski razvojni plan koji pruža prilike svima u Nagorno-Karabahu učinit će mnogo u pomaganju pomirenja.

Miran suživot između Armenaca i Azerbejdžanaca je oduvijek moguć. Trebamo se osvrnuti na vrijeme prije rata 1990-ih za dokaze.

Jasno je da predsjedniku Alijevu vjeruje njegov narod da će ispuniti obećanje o oslobođenju i mirnom suživotu. Treba li mu vjerovati i ostatak svijeta? Njegova bi djela trebala govoriti za sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera