Oglasi

Može li reintegracija Podunavlja biti model za Ukrajinu?

Hrvatska je '90-ih reintegrirala Podunavlje, a sada nudi pomoć Ukrajini za Donjeck i Lugansk.
Hrvatski premijer Andrej Plenković uvjeren je da iz Zagreba mogu pomoći KijevuEPA

Diplomatska, politička, gospodarska rasprava uslijedila je nakon što je hrvatski premijer Andrej Plenković ponudio model mirne reintegracije, proveden u Hrvatskoj u drugoj polovici '90-ih u procesu povrata Podunavlja u ustavno-pravni poredak države, kao moguće rješenje za pobunjene regije Donjecka i Luganska. Razmjenjivale su se teške riječi na relaciji Moskva – Zagreb, jer se Plenković dotaknuo i pitanja povrata anektiranog Krima pod okrilje Ukrajine. No, po strani je ostala priča o reintegraciji Podunavlja, procesu koji je ocijenjen jednom od najuspješnijih misija Ujedinjenih naroda u mirnom rješavanju ratnog sukoba.

Provedena po okončanju ratova u Hrvatskoj, ali i susjednoj Bosni i Hercegovini, mirna reintegracija nekada okupiranih područja bivših općina Vukovar i Beli Manastir, te područja oko Osijeka i Vinkovaca doista je bila nešto novo i za UN. Dvije su godine bile potrebne da se područje, na kojem su pripadnici srpske manjine činili apsolutnu većinu jer su Hrvati prognani početkom '90-ih, vrati pod punu upravu hrvatske države. No, bilo je neophodno ne samo mirnim putem vratiti teritorij, nego i demilitarizirati područje, uspostaviti prijelaznu policiju, početi razminiranje, pokrenuti proces povratka prognanika, obnove njihovih domova i gospodarstva uništenih u agresiji, reintegrirati srpsku manjinu, povratiti sustav obrazovanja i zdravstva u hrvatske okviru, sanirati prometnu, komunikacijsku i komunalnu infrastrukturu, održati lokalne izbore, uvesti kunu kao sredstvo plaćanja. I uz sve to, normalizirati život i uspostaviti povjerenje između nekad zaraćenih strana.

Ako se povuče paralela s Ukrajinom, jasno je kako se i tamo nalaze područja koje ne kontrolira država, u kojima vladaju neki drugi zakoni, plaća se drugim valutama, devastirani su gradovi i sela, gospodarski subjekti su razrušeni, puno je naoružanja i sličnih sudbina kao nekad u Hrvatskoj. Jasno je da se slika ne može u potpunosti prekopirati, jer svaka situacija ima svoje specifičnosti, no postavlja se pitanje mogu li se iskoristiti bar neka hrvatska iskustva. Pogotovo ako se zna, da u hrvatskoj slučaju nije bilo dodatnih ljudskih i materijalnih žrtava.

Mirotvorci umjesto vojnika

Podsjećajući na činjenicu da je mirna reintegracija Podunavlja bila jedna od najuspješnijih mirovnih projekata UN-a, ali i „pozitivan presedan“ za uspostavu mira u cijeloj bivšoj Jugoslaviji te putokaz drugim misijama u svijetu, hrvatski premijer uvjeren je da iz Zagreba mogu pomoći Kijevu.

„Iskustvo mirne reintegracije jedno je od najvećih vanjskopolitičkih iskustava Hrvatske. Kao zemlja koja dijeli temeljne vrijednosti poštivanja međunarodnog prava, želimo one elemente koji su bili bitni za mirnu reintegraciju – uspostavljanje povjerenja i povratak izbjeglica, danas želimo ponuditi Ukrajini koja je naša prijateljska zemlja“, ponovio je Plenković.

S njim se slaže i Vesna Škare Ožbolt, predstojnica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja, ubrzanog povratka i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Hrvatske kao tijela koje je, uz UN-ove snage, bilo jednim od ključnih za provedbu mirovnog procesa.

„Situacije, naravno, nisu identične, ali dio procesa mirne reintegracije primjenjiv je posvuda u svijetu. Primjerice, model prijelazne policije apsolutno je primjenjiv na svakom kriznom žarištu. U tom smislu već su me pitali i za Irak, i za Kosovo i još neka druga krizna žarišta, pa i za Ukrajinu tako da ne vidim razloga da se barem u jednom dijelu iskustva naše reintegracije ne preslikaju tamo“, kaže Škare Ožbolt.

Iza svakog rata i sukoba dolazi mir i ta će faza, prije ili kasnije, doći na red i u pobunjenim ukrajinskim regijama, podsjeća. Navodi i kako bi vrlo rado stavila svoje iskustvo i znanje na raspolaganje, pomažući savjetodavno.

„Hrvatska može i treba ponuditi iskustva svojih mirotvoraca, jer tu imamo veliko i uspješno iskustvo. Već dugi niz godina Hrvatska ima bar 200 mirotvoraca na raznim razinama koje može ponuditi i mislim da je bolje to raditi prije nego slati vojni kontingent na to područje“, dodaje.

Proces koji ne ide preko noći

U proces mirne reintegracije aktivno su bili uključeni i politički predstavnici srpske nacionalne manjine. Jedan od njih bio je i aktualni predsjednik Naše stranke iz Vukovara Jovan Ajduković, koji je u godinama nakon reintegracije obnašao i dužnost predsjednika Zajedničkog vijeća općina, koje okuplja općine s pretežito srpskim stanovništvom na istoku Hrvatske i koje je proisteklo iz procesa mirnog okončanja ratnog sukoba.

„Hrvatska iskustva iz mirne reintegracije svakako se mogu iskoristiti i na prostoru Ukrajine. Premijer Plenković je imao dobru i korektnu namjeru, a hrvatska iskustva je ponudio bez ulaženja u odnose Ukrajine i Rusije“, smatra Ajduković.

Podsjeća i kako je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja obavljena svega nekoliko godina poslije rata gdje je do tada okupirani dio imao svoju vojsku, policiju, upravu, valutu, pravosuđe… Sve to je trebalo reintegrirati u ustavno-pravne okvire Hrvatske pri tome izbjegavajući sukobe i incidente.

Da bi se jedan takav proces realizirao, ukazuje, neophodan je pristanak obje zainteresirane strane, ali i nazočnost međunarodne zajednice. Nužno je i vrijeme, navodi, jer se radi o procesu koji ne može biti završen preko noći.

„Jedan takav proces mora, kao što se to radilo i u Hrvatskoj, voditi računa o interesima svih. Pri tome se mora voditi i računa o mentalitetu ljudi, navikama i mnogo toga drugoga. Radi se o veoma osjetljivim stvarima i zato je potrebno vrijeme i strpljenje“, kaže Ajduković.

Nemoguće preslikati dvije priče

Vojni analitičar Igor Tabak upozorava kako dvije priče – Podunavlje s jedne strane te Donjeck i Lugansk s druge strane – nije moguće preslikati jednu na drugu. No, dio procesa primijenjenih u Podunavlju ipak vidi u dijelu odredbi iz mirovnog sporazuma postignutog u Minsku.

Ono na što Tabak ukazuje jeste kvaliteta života, jer ukazuje da se u dva entiteta, Donjecku i Lugansku, „definitivno ne živi dobro“.

„Pitanje je političke i vojne odlučnosti da se cijela situacija riješi, ali da se riješi sa što manje krvoprolića. Kad bi se sve političko i vojno već sutra riješilo, Ukrajina će imati jako puno posla idućih godina jer je u uništavanju puno novca otišlo u vjetar i u povijest. Ljudi će se jednog dana naći na zgarištu nakon bilo kakvog rješenja“, primjećuje Tabak.

Po njemu, nije pitanje mirne reintegracije samo prestanak vojnih djelovanja, izbjegavanja rata i daljnjeg uništavanja, nego i pronalaska modela kako prevazići posledice uništenja koja su, po onome viđenom, izuzetna.

„Bit će jako teško doći na predratne razine kvalitete života i proizvodnje. Sve će to utjecati da Donjeck, kao nekadašnji industrijski centar Ukrajine, dugoročno bude problem i pacijent. Ako pogledate hrvatski primjer, također je razina uništenja u ratnim operacijama 1991. godine bila takva da zapravo još danas, usprkos takvoj mirnoj reintegraciji, Vukovar i okolica nisu ono što su bili. I nije to samo radi mina, nego i zbog propasti većine gospodarskih subjekata jakih prije rata, te niza demografskih i drugih problema“, ukazuje Tabak.

Na kraju, uvjeren je da će ukidanje zapadnih sankcija Moskvi donijeti svima dobro, jer će i Rusija, i Ukrajina, ali i donjecka i luganjska regija – „sigurno živjeti bolje“. U tom slučaju, vjerojatno će i proces mirne reintegracije, ako do njega i dođe, biti puno lakše provesti. Doduše, o tome hoće li se i kada pristupiti takvom mirovnom procesu odlučit će se, kao i u hrvatskom slučaju, negdje drugdje – na igralištu mnogo jačih igrača.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.