Moj muž, štrajkač glađu u zatvoru

Ako niste osoba koja burno reaguje na svaki oblik ograničavanja slobode, možda je bolje da ne čitate dalje. Moje riječi protumačit ćete kao neku vrstu pretjerivanja ili vapaja za saosjećanjem. Ja to ne tražim.

Moje riječi su riječi običnog čovjeka, nisu riječi „pravnog stručnjaka“ niti „egipatske revolucionarke“ – iako sam u određenim situacijama bila i jedno i drugo.

Herojski stav

Ovo je pismo supruge čiji je muž u pritvoru više od šest mjeseci.

Moj muž je Abdullah al-Shami. U našem dijelu svijeta poznat je po svom herojskom stavu i po štrajku glađu, koji traje više od mjesec dana. On je novinar čija savjest ne dozvoljava ništa drugo do izvještavanje o istini i samo istini, pa i ako za nju, na koncu, bude morao položiti život.

Možda ste čuli za njega, jer su o njemu izvještavali mediji širom svijeta. No, sve što ste čuli odnosi se na Abdullaha novinara. Malo je onih koji poznaju Abdullaha kao čovjeka.

Abdullah ima 25 godina, lavovsko srce i istraživački um. Posljednjih godina nije se na jednom mjestu zadržao duže od mjesec dana. Uvijek je maštao da proputuje svijet, da na svakoj destinaciji nauči nešto novo i uzvrati koliko može.

Nejednakost i nepravda su mu odbojni. Mrzi ih gledati i mrzi živjeti okružen njima.

Spojio nas je zajednički prezir prema ograničenjima, bilo kakvim ograničenjima slobode. Obećali smo jedno drugom da ćemo ukloniti svaku prepreku koja nam se nađe na putu.

Nakon vjeridbe…

Vjerili smo se za vrijeme ustanka u Libiji, za koji smo mislili da je revolucija. Ja sam bila na ulicama Kaira, a on je bio na udaru metaka u Misrati, izvještavajući o libijskoj revoluciji.

Moja definicija „doma“ je, zaista, bila poprilično uska prije nego što sam upoznala Abdullaha. Naučio me da je dom tamo gdje se u tom trenutku nalazimo, gdje god to bilo, da nema granica ni oznaka. Složili smo se da naša sfera interesovanja nisu samo Egipat i arapski svijet, već svaki dio svijeta u kojem je nepravda pravilo.

Otkako smo se vjerili sam gotovo svaki dan razmišljala o tome da bi Abdullah mogao biti zatvoren u nekom zatvoru i da bih ga mogla izgubiti, ali nikada mi nije palo na pamet da bih ga mogla izgubiti jer će biti zatvoren ovdje u Egiptu! Dani i mjeseci prolaze, a on leži u zatvoru u svojoj domovini.

Tako je on počeo štrajk glađu i od tada mi srce ubrzano lupa svaki dan. Kad god ga neki zatvorenik upita da li protestuje zbog lošeg postupanja, on se razbjesni. Naljuti se i kada čuje da je meni neko postavio takvo pitanje. On se ne izgladnjuje da bi imao povlašten tretman u zatvoru. Počeo je štrajkovati glađu jer mu je boravak u zatvoru neprihvatljiv.

Svi vrlo dobro znamo da je njegov pritvor bez uporišta, neosnovan i pun tehničkih detalja koji ga čine nevažećim. Abdullah je u zatvoru već 193 dana bez optužbi. On jeste u zatvoru, ali neka vas to ne buni, on je slobodan čovjek, dopadalo se to njima ili ne.

Stanje duha

Sloboda je stanje duha, a ne tijela. Griješi svako ko smatra kako bi Abdullah više volio prekinuti svaku vezu sa svojim poslodavcem da bi mogao biti oslobođen. Griješi i onaj ko misli da će Abdullah prestati izvještavati o onome što vidi svojim očima. A ako neko misli da će Abdullah promijeniti profesiju zbog ovog kroz šta ja prolazim – i taj griješi.

Abdullah će biti oslobođen jednog dana. Bit će snažniji, a ja ću mu pružiti još veću podršku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera