Meho i cijev protiv četničke ‘dobrote’

Prva, druga, treća, četvrta i na koncu peta grupa ljudi - posve mirno, jedni za drugima su čekali smrt (Al Jazeera)

“Ušao sam u podrum i onda sam se uvukao u jednu cijev. I tako sam preživio. Ustao sam kad je kiša počela padati, izvukao se i kroz kukuruze otišao gore u šumu i čekao kada ćete vi naići. Čim ste naišli, ja sam se počeo spuštati. Odmah su mi suze od dragosti potekle”.

Ove rečenice izgovara u kameru preživjeli Mehmed Heremić 14. septembra 1995. godine, nakon što su snage Armije BiH oslobodile Oborce, mjesto nadomak Donjeg Vakufa. Ove rečenice, četvrt vijeka stare imaju podjednaku snagu i danas. Za one koji ih žele čuti i razumjeti. I da, ove rečenice nisu opis samo i jedino masakra koji se desio dan prije u Oborcima, one opisuju svijet i kosmos nesrba u Republici Srpskoj, paradržavi krojenoj po mjeri ultrancionalista, šovinista i profašista.

Uloga nesrba kao živih štitova

A zašto su riječi Mehmeda Herenića toliko bitne i važne?

One opisuju jedan krajolik, jedan arhipelag užasa u kome se našlo nesrpsko stanovništvo, u ovom slučaju ono u Mrkonjić Gradu. Punoljetni muškarci koji nisu napustili “svete srBske zemlje” bivaju mobilisani u tzv. radne bataljone i radne vodove na radnu obavezu. U prevodu postaju robovi SDS-ove oligarhije, sluge i sužnji jednog nakaradnog sistema. Ti ljudi-robovi su sve vrijeme rata gurani ispred prvih linija odbrane, često tako nenaoružani pred metke svojih sunarodnika sa druge strane.

U ovom slučaju, mrkonjićki radni vod bio je sastavljen od 29 ljudi – 25 Bošnjaka i četiri Hrvata. Ti nevoljnici bili su isturani na sve i jedno ratište, kao živi štiti četnicima, živi štit koji kopa rovove i služi kao meta protivniku. Od Kupresa, do Jajca, Mrkonjića, Bugojna i Donjeg Vakufa.

Mnogi su izranjavani, a primjerice Dedo Dedić je poginuo od granate na Kupresu. Dakle, shvatite to dobro – govorimo o grupi čestitih nevinih ljudi, civila, koji su odabrali ostati živjeti u svom rodnom gradu na svojoj zemlji u svojim avlijama. Nisu znali ili nisu htjeli znati da se Mrkonjić Grad zajedno sa pola BiH izvitoperio u jednog Demijurga, koji ždere i uništava svoje sugrađane, samo ako im se imena i prezimena ne slažu sa eugeničkim ciljevima čistote Republike Srpske.

Eto, to vam je bio vod ljudi iz Mrkonjić Grada.

I sad taj vod ljudi, taj skup uplašenog izmorenog i rastrzanog mesa i kostiju, koji niti je jeo niti vode pio tri dana skupljen leži na tavanu željezničke stanice u Oborcima, nadomak Donjeg Vakufa, tamo na kraju svijeta. Čuju se detonacije, čuje se rafalna paljba, čuju se povici. Ljudi u ritama samo mogu nagađati šta se dešava. Nebo, bremenito oblacima, tog 13. septembra 1992. godine nagovještava promjene.

Mehin silazak u podrum

Neko u tom moru od vaški i strahova, ko zna otkuda, doznaje da se borci Armije BiH pod komandom generala Mehmeda Alagića probijaju sa Komara prema Oborcima i Donjem Vakufu. Neko u tom moru vaški i straha, kaže drugom glasu da ćuti, da ih to može koštati. Bremenit je dan 13. septembar u Oborcima i kišom nadolazećom i smrću što vonja sa brda i spušta se prema željezničkoj stanici.

Mehmed Herenić polako ustaje dok mu glava dodiruje prašnjav krov okupan u paučini. Ostali šište na njega, te kud je pošao, te šta on misli ko je i šta je, te uznemiriće četnike. I njegov rođeni brat Adem ga vuče za poparanu vestu i pita ga da li je lud? Meho se ne obazire, vuče ga nešto jače od ovog mjesta, od ovih ljudi, od ovog mračnog neba i četnika dole na straži.

Tiho se spušta u prizemlje, dva četnika se kartaju. Onda basamcima klimavim staničnim silazi u podrum. U podrumu nekakve cijevi, za ko zna koju nerealizovanu zamjenu vode u Donjem Vakufu. Meho ulazi u jednu cijev. Njegovo mršavo i izmučeno tijelo se uklapa u krug spasa. Nekakvom gutom smeća, prikriva se po glavi. Šuti. Kiša samo što nije…

Kada strijeljaju loši matematičari

A gore, gore na tavanu, sve se sprema za dolje, za crnu zemlju.

Četnici imaju plan. Znaju da se moraju povući, zapravo da moraju bježati iz Donjeg Vakufa, pa su im pripadnici radnog voda – Bošnjaci i nekoliko Hrvata – samo teret, balast, koga se moraju riješiti. Odluka je pala – strijeljaće nevine ljude, tu preko puta stanice ispred školske ograde. Vezaće ih po pet plastičnim folijama i čeličnim žicama, da im slučajno ko ne bi pobjegao i svjedočio. Matematika jednostavna, 29 ljudi, dakle pet grupica po pet ljudi i jedan grupa sa četiri čovjeka. Na prebrojavanju i opetovanom prebrojavanju, jednako je bilo 28 osoba. Jedan dakle nedostaje. Četnici sve vrijeme misle da su se zabrojali, ali ni vremena nemaju. Huk tenkovskih granata sa Komara slijeva se prema Oborcima.

Prva, druga, treća, četvrta i na koncu peta grupa ljudi. Posve mirno, jedni za drugima su čekali smrt. A smrt posijana iz kalašnjikova, udarala je u meso, kosti i krnjila ogradu školsku. I dan danas, četvrt vijeka poslije masakra, možete vidjeti rupe u ogradi, gelere u obližnjoj školi i drugim objektima. Smrt je bila brza i nemilosrdna jednako, kao i njeni režiseri, koji su nakon ubistva 28 ljudi, petama dali vjetra i izgubili se prema Jajcu i Mrkonjić Gradu.

Kasnije će Enes Čano jedan od prvih koji je ušao u oslobođene Oborce kazati kako je prepoznao svoga zeta Safeta Heganovića:

“Prepoznao sam zeta, vidio sam par rupa na tijelu. Ostala tijela nisam mogao gledati. Izašao sam da kopam za dženazu. Tu je bilo 28 tijela – četiri Hrvata i 24 muslimana”.

Razija Heremić je kazala da je u septembru 1995. boravila kod jetrve u kući u Mrkonjić Gradu, kada je čula vrisku i plač. Tada je od prisutnih osoba čula da su ljudi na Oborcima poginuli.

“Na radiju su čitali imena, a ja nisam čula kada su ime mog muža pročitali. Dan poslije su došli neki vojnici i rekli da moramo napustiti kuće i da odemo u školu. U školu je došao Braco Krezo, prišao je, plače. Pada po nama i govori da su svi pobijeni na Oborcima. Ja sam počela vikati i pitati ko ih je ubio, on je rekao: ‘Najgore što su ih pobili naši (mrkonjićki vojnici VRS-a, op. aut.)”, posvjedočila je Heremić, dodavši da je čula kako je njen muž Adem prvi ubijen.

Ovo su samo fragmenti izjava rodbine, koja se naknadno uvjerila u monstruoznost srpskih vojnika. I sve bi palo u zaborav, niti ove priče ne bi bilo da nije jedan čovjek preživio, a to je Meho Heremić. To je čovjek kojeg je spasio predosjećaj i nagon za preživljavanjem, to je osoba koja je uhvatila onaj čudesan tren, tren koji odvaja život od smrti.

Nema kazne za ubice

Nego, šta je sa ubicama? Šta je sa “junacima”, koji su sistematski pobili 28 nevinih ljudi?

Tužitelj Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, podigao je optužnicu protiv: Čigoja Branka, rođenog 07. 05. 1973. godine u Mrkonjić Gradu, Todić Željka, zv. “Kruško”, rođenog 28. 05. 1963. godine, u Mrkonjić Gradu, Boškić Saše, rođenog 06. 04. 1972. godine u Mrkonjić Gradu i Glamočak Milorada, rođenog 12. 04. 1964. godine u Mrkonjić Gradu.

Sudski postupci su u toku i, treba li reći, niko još nije osuđen.

Dvije su tu još važne stvari: prva je da je kao rijetko koji slučaj ovaj obavijen velom misterije i šutnje, šutnje koja dolazi od sudstva, a koje navodno zbog istrage ne daje gotovo nikakve informacije.

I evo prođe četvrt vijeka u šutnji, tačno četvrt vijeka.

Druga stvar: sve vrijeme se pominje asasin Đorđe Tanasić, koji je navodno bio taj koji je najviše ljudi pobio. Zašto je izuzet i zašto nema njegovog imena, ne znamo.

Na koncu ostaje istina Mehmeda Mehe Herenića, istina koja kaže da je stvar preživljavanja za nesrbe u entitetu Republika Srpska, bila stvar lične akcije. Svaka vjera u taj sistem, u tu tvorevinu, završavala bi pucnjima u srce ili glavu, u pojedinačnim ili masovnim egzekucijama.

Baš kao i tog 13. septembra 1995. u Oborcima pored Donjeg Vakufa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera