Mediji u Srbiji u kandžama moćnika

Beogradski list Press je iznenada nestao sa medijske scene Srbije

Piše: Marko Matić

Uprava jednog od tri najtiražnija dnevna lista u Srbiji donela je odluku o njegovom gašenju svega 48 sati nakon što je najpoznatiji srbijanski tajkun Miroslav Mišković objavio da se finansijski povlači iz te medijske investicije koju je impozantnom sumom novca izdržavao svih ovih godina.

Slučaj beogradskog lista Press i njegov iznenadni nestanak sa medijske scene Srbije onog trenutka kada su presušile do tada tajne tajkunske donacije, do krajnje nepristojnosti je ogolio ono što se već odavno naslućivalo – da se mediji u Srbiji suočavaju sa naizgled jednostavanim izborom – ili da se nađu pod kontrolom i finansijskom “zaštitom” moćnika ili da jednostavno brzo okončaju svoju egzistenciju.

Iako je Mišković javno saopštio da svoj vlasnički udeo od 50 procenata poklanja zaposlenim novinarima lista Press, uz obećanje da će isplatiti i sve date bankarske garancije, podaci koji su dostupni javnosti govore da im je, zajedno sa vlasništvom, “poklonio” i višemilionske dugove nastale prethodnih godina.

Prema informacijama koje je objavila beogradska Politika, ukupan dug povezanih firmi koje posluju u sastavu kompanije Press Publishing Group na početku ove godine iznosio je čak 16,3 miliona evra, od čega je samo u prošloj godini zabeležen gubitak od 2,3 miliona evra.

Najveći deo duga nastao je kupovinom štamparskih mašina i izgradnjom hale na periferiji Beograda, gde je štamparija smeštena, što svedoči da su postojali ozbiljni planovi za izgradnju pravog malog medijskog carstva kojeg se Mišković na kraju ipak morao odreći.

Mišković je svoj vlasnički udeo od 50 procenata poklonio zaposlenim novinarima lista Press, ali im je ‘poklonio’ i višemilionske dugove nastale prethodnih godina.

Nakon gašenja lista Press ostalo je, međutim, nepoznato ko je bio drugi suvlasnik tog lista.

Vicepremijer Aleksandar Vučić je javno optužio beogradskog gradonačelnika Dragana Đilasa da je drugi skriveni vlasnik tog medija, što naslednik Borisa Tadića na mestu lidera Demorkatske stranke do sada nije ni potvrdio niti demantovao.

Na Đilasov račun su i ranije izricane brojne sumnje da, preko svojih marketinških kompanija, kojima kontroliše veliki deo tržišta, raspodelom reklama direktno utiče i na uređivačke politike većine medija u Srbiji.

Postojanje jednog takvog mehanizma jasno je ukazalo na to da za efektivnu kontrolu nad radom medija nije neophodno i neposredno vlasništvo u njima.

Afera za aferom

Miškovićeva objava o povlačenju iz jednog od najuticajnijih dnevnih listova bila je ujedno i prvo priznanje o njegovom vlasničkom udelu u nekom od medija.

Njegov potez je usledio nakon otvorenog sukoba sa novom Vladom u Beogradu i vicepremijerom Vučićem, koji je istrage srbijanskih bezbednosnih službi usmerio na ispitivanje Miškovićevog sumnjivog poslovanja iz prethodnih godina.

Iako je Vučić to odlučno demantovao i najavio da će u obračunu s Miškovićem ići do kraja, među posmatračima je ostao gotovo nepodeljen utisak da je taktičko povlačenje doskora nedodirljivog tajkuna jasan znak postojanja šireg dogovora sa novim vlastima ili bar jasne tendencije u tom pravcu.

Slučaj Press, međutim, nije jedina afera koja je uzdrmala srbijansku medijsku scenu.

Pre Miškovićevog priznanja o vlasničkom udelu i povlačenju iz jednog od najtiražnijih dnevnih listova, neposredno nakon promene vlasti u Srbiji, izbila je afera sa netransparentnom promenom vlasnika beogradske Politike i novosadskog Dnevnika.

Zbog sumnji da iza te transakcije stoje ljudi bliski prethodnom režimu, nova Vlada je pokrenula istragu, koja je otkrila da je jedan od skrivenih vlasnika tajkun blizak DS-u Miroslav Bogićević.

Ta afera je preko noći pala u zaborav, nakon što je Bogićević novim vlastima “priznao” da je od strane prethodnog režima bio nateran da otkupi onaj deo vlasničkog udela u Politici koji je bio u posedu nemačkog medijskog konzorcijuma WAZ.

Tom prilikom poznati šabački tajkun je sa novim vlastima postigao dogovor čija je sadržina za javnost ostala nepoznata, nakon čega je afera Politika u potunosti izmeštena iz fokusa interesovanja javnosti.

Nedavno su potvrđene sumnje da je vlasnik TV Pink Željko Mitrović istovremeno i vlasnik TV Avala, što je zakonom eksplicitno zabranjeno.

Pored ta dva najsvežija primera, pre više od godinu dana javnost je ustalasalo priznanje još jednog tajkuna Milana Beka o vlasništvu u kompaniji Novosti, čija se privatizacija našla na spisku onih čije je preispitivanje zahtevala i Evropska komisija.

Nedavno su potvrđene i sumnje da je vlasnik TV Pink Željko Mitrović istovremeno i vlasnik TV Avala, što je zakonom eksplicitno zabranjeno.

Avala je nedavno izgubila nacionalnu frekvenciju, ali tek pošto je Mitrović priznao da je njen pravi vlasnik i objavio da više nema interesa da održava ovu televizijsku kuću.

‘Nepoželjni izuzeci’

Alarmantno stanje u srbijanskim medijima studiozno je dokumentovao Savet za borbu protiv korupcije, koji je pre nešto više od godinu dana Vladi Srbije prosledio izveštaj o kontroli medija.

U tom izveštaju naveden je podatak da među 30 najznačajnijih medija vlasnici čak njih 18 nisu poznati javnosti, pošto se po pravilu skrivaju iza raznih “off shore” kompanija.

Savet je tada ukazao i na tri ključna sistemska problema sa kojima se mediji u Srbiji suočavaju: netransparentnost medijskog vlasništva, ekonomski uticaj državnih institucija na rad medija kroz različite vidove budžetskih davanja, problem Radio-televizije Srbije, koja, umesto uloge javnog servisa ima ulogu servisa političkih stranaka i vladajućih struktura, što za posledicu ima zatvorenost medija za brojne probleme sa kojima je Srbija suočena, pre svega za problem korupcije.

Kao jedan od primenjenih mehanizama kontrole nad medijima, Savet je tada identifikovao i monopol u oblasti medijskog marketinga, koji je upotrebljavan kao sredstvo uticaja na uređivačku politiku medija.

Bolji poznavaoci medijske scene u Srbiji s pravom su ukazivali na to da se uvidom u reklame koje se pojavljuju u pojedinim medijima može steći i uvid u njihovu uređivačku politiku, kao i uvid u to koje su teme na tim medijima poželjne, a koje su zabranjene.

Da se s promenom vlasti u tom pogledu ništa nije promenilo svedoči i činjenica da je zaboravljeno na jedno od ključnih predizbornih obećanja da će se na samom početku rada nove Vlade na dnevnom redu naći i izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, što se još nije dogodilo.

U situaciji kada nastaju i nestaju kao čisto politički projekti, koji uglavnom služe za jednokratnu upotrebu, o postojanju nezavisnih medija i kritičke javnosti u Srbiji uopšte se ne može govoriti.

U okolnostima ekonomske krize i tržišne neisplativosti medijske delatnosti, ekonomski onemoćali mediji po pravilu lako postaju plen kako finansijskih moćnika tako i vladajućih političkih struktura.

Sprega medija i krupnog kapitala sumnjivog porekla, kao i pojačana penetracija države u vlasničku strukturu, finansiranje i uređivačku politiku medija, transformisali su srbijansku medijsku scenu od  jednog od ključnih stubova demokratije u jednu od najvećih prepreka u njenom daljem razvoju.

U situaciji kada nastaju i nestaju kao čisto politički projekti, koji uglavnom služe za jednokratnu upotrebu, o postojanju nezavisnih medija i kritičke javnosti u Srbiji uopšte se ne može govoriti.

Ukoliko se sticajem okolnosti negde i pojave, takve oaze u javnom prostoru Srbije samo su sistemski nepoželjni izuzeci, koji odudaraju od jasno kontrolisanih glavnih tokova medijske scene.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera