Markovina: Milanović je socijaldemokrat koliko i Dodik

U multietničkom prostoru nekadašnje Jugoslavije lijeva politička misao je preduvjet da društva izađu iz nacionalizma, no ljevica usprkos potrebi ne uspijeva se oporaviti i afirmirati još od devedesetih godina, smatra historičar Dragan Markovina.

Trenutno stanje, nove organizacijske forme i budućnost ljevice u zemljama sa prostora nekadašnje Jugoslavije bila je tema novinara, nezavisnih intelektualaca i univerzitetskih profesora na četverodnevnom Korčula after Partyju (KAP) na otoku Korčila u Hrvatskoj, čiji je historičar Markovina jedan od organizatora.

KAP je regionalni festival ljevice koji se održava na Korčuli svaka godine, a ove godine je, uprkos pandemiji korona virusa bio u tek nešto ograničenijem formatu, sa velikom zainteresiranošću poblike.

Zašto je ‘sdp’ tako loš

“Ljevica je poražena u Evropi 1989. godine, kod nas [zemlje na prostoru nekadašnje Jugoslavije] od 90-ih, i od tada se nije uspjela na pravi način reafirmirati da postane dominantno prihvaćen okvir za življenje”, kaže Markovina za Al Jazeeru.

“A to je preduvjet da ova društva izađu iz nacionalizma i ove vrste ekonomije, i ovakvog načina življenja, koji je praktično ispod granice siromaštva, zbog čega sve više ljudi odavde i odlazi”.

Uloga socijaldemokratskih partija kao nasljednica prošlog sistama u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini […], kaže Markovina, svela se na pristojnije upakiranje nacionalizma i kapitalizma, premda su, smatra, imali potencijal masovnije podrške među ljudima.

“Jednostavno, nisu uspjeli ponuditi neku novu formu društva bez nacionalizma i kapitalizma u kojem trenutno funkcioniramo”, kaže Markovina.

Na pitanje da li se u tom kontekstu može promatrati i posljednji sastanak hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji je imao podršku SDP-a na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, i predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata [SNSD] desničara Milorada Dodika iz Bosne i Hercegovine, Markovina kaže da je Milanovićeva politika nema veze s ljevicom.

“Milanović je socijaldemokrat koliko i Dodik. To nema veze sa ljevicom”, smatra Markovina.

“Milanović se u više navrata, još dok je bio premijer, pozivao na [Franju] Tuđmana. Jednostavno, on je prihvatio tu vrstu nacionalizma i narativa kojeg nije prestao njegovati sve ovo vrijeme“.

“Njegov odnos prema Bosni i Hercegovini je poražavajući, još od vremena posjeta Mostaru samo Čoviću [Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH] i nikome drugom. Mislim da se kod njega može vidjeti jedna vrsta kulturne nadmenosti prema Bosni i Hercegovini”.

U svim zemljama regiji na vlasti su danas nacionalne političke partije, koje se kreću od desnog centra prema krajnjoj desnici – u Hrvatkoj je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica, u Srbiji Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića, u Bosni i Hercegovini tročlanu vlast čine etno-nacionalne političke partije Bošnjaka, Hrvata i Srba SDA, HDZ i SNDS. U Crnoj Gori je nakon 30 godina vlast izgubila Demokratska partije socijalista Mila Đukanovića pod snažnim pritiskom Srpske pravoslavne crkve i optužbama za korupciju.

‘Razlika između nas i Evrope’

Markovina kaže da uprkos svemu ne sumnja u to da zemlje na prostoru nekadašnje Jugoslavije imaju izuzetan antifašistički potencijal, čak i usporedbi sa drugim dijelovima Evrope koji su danas razvijeniji.

“Velika razlika između nas i Evrope je u izvorima te ljevice”, kaže Markovina.

“Ljevica je prije svega bila antifašistička. Naravno, revolucionarna i autentična. Nigdje u Evropi ljevica nije oslobodila vlastitu zemlje kao što je to kod nas. Na temelju te pobjede je i stvorena Socijalistička federativna Jugoslavija. Nažalost, činjenica je da smo se u mnogome odrekli, ne samo ljudi iz desnice i nacionalisti koji je i tada kao i danas bio priličan broj, nego su se i nasljednici nominalne ljevice odrekli emancipacijskog djela, i na kraju krajeva socijalnog”.

Može li vjernik biti ljevičar

Na pitanje zašto desničari vjernike plaše ljevicom, ako su slični osnovni principi socijaldemokratije i sve tri monoteističke religije, Markovina vjeruje da između religija i ljevice postoji kompatibilnost na rezini ideja i sadržaja.

“Ovdje postoji iskustvo iz Drugog svjetskog rata gdje je nezanemariv, čak vrlo solidan dio svećenika, imama i popova sudjelovao u partizanskoj borbi. Naravno, i u mnogome su pomogli da se ta borba završi kako je završila”, kaže Markovina.

“Ali je isto tako činjenica da se institucionalne religije i državne vlasti nisu baš ljubile u socijalističkoj Jugoslaviji. Dobar dio vodstava religijskih zajednica je jedva dočekao raspad Jugoslavije i socijalističkog režima. Dakle, to nepovjerenje ima svoju povijest i nije nestalo jučer. Naravno, ima tu i krivnje ljevice, s tim da treba reći da je ona tu posljedično kriva. Društva se masovno izjašnjavaju da su vjernici, dok su religijske zajednice dobile javno privilegiranu poziciju u društvima. Međutim, kada bi religijske zajednice i ljudi koji se izjašnjavaju da su njihovi pripadnici vjerovali u to što zastupaju, mi ne bismo živjeli u kriminalnim državama”.

Historičar Dragan Markovina vjeruje kako ljevica mora početi komunicirati sa budućnošću i sa idejama.

Izvor: Al Jazeera