Maja Salkić: Budućnost je u povezivanju i zajedničkom radu

Maja Salkić: Na ovim našim nesretnim prostorima jedino je umjetnost imala moć da ljude oplemeni (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nakon skoro tri mjeseca pauze, koju je uslovila pandemija korona virusa, Sarajevski ratni teatar (SARTR) otvorio je vrata publici premijernim izvođenjem predstave Nije to to-Studije Fausta, koju je, prema tekstu Simone Semenič, režirao Tomi Janežič.

Predstava je nastala u koprodukciji Festivala MESS, SARTR-a, Kraljevskog pozorišta Zetski dom sa Cetinja i  Beogradskog dramskog pozorišta te je u vanrednim okolnostima uzrokovanih pandemijom u Sarajevu okupila pozorišne djelatnike iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Među njima je i glumica SARTR-a Maja Salkić, koja saradnju s Janežičem opisuje kao “nešto sasvim novo i drugačije u mom dosadašnjem pozorišnom iskustvu”.

“Već pri samom ulasku u proces predstave sam bila posebno sretna i imponovalo mi je biti dijelom veoma ozbiljne ekipe. Proces rada s Tomijem Janežičem je nešto sasvim novo i drugačije u mom, ali i u iskustvima mojih kolegica. Pristup radu, način razgovora i poimanja pozorišta su, zapravo, onakvi kakvi bi trebali biti. Godinama se umjetnici udaljavaju od suštine, nisu pedantni i temeljiti, posmatraju sebe u umjetnosti i tu dolazi do pucanja komunikacije. Na sve ovo smo se tokom rada vratili i zaista sam obogaćena ogromnim iskustvom, za koje sam sigurna da će me u budućnosti itekako oblikovati. Probe su bile duge, ozbiljne i radne”, kaže Maja Salkić u razgovoru za Al Jazeeru.

  • Nedugo nakon sarajevske, uslijedila je beogradska premijera predstave Nije to to-Studije Fausta. Kako su protekle premijere u Sarajevu i Beogradu? S kakvim razmišljanjima i osjećanjima ste ih doživjeli, kakve su bile reakcije gledalaca i koliko ste u konačnici zadovoljni?

– Prva premijera u Sarajevu je bila svojevrsni šok izlaska pred publiku, zapravo 35 ljudi s maskama, oni su kao takvi u potpunosti bili dio naše predstave. Publika u Sarajevu je imala svoje asocijacije na predstavu koju gleda i moram priznati da su se neki vraćali na reprize, plakali su, ostajali nijemi.

U Beogradu sam primijetila da su neke scene doživjeli provokativnim, za što mislim da i nije bilo velikog razloga, ali nikada ne možete ući u glave ljudi i saznati na šta ih određena scena asocira. Možda su to lične borbe, ono što je potisnuto, a umjetnost vas indirektno poveže i pogura da se borite sa sobom.

Iz straha i lijenosti pristajemo biti dio konvencija, smatra Maja Salkić

U konačnici, publika i u Sarajevu i Beogradu je bila divna. Aplauzom, kasnijim komentarima i razgovorima su nam pokazali šta su proživjeli, a mi smo sve to na sceni itekako osjetili.

  • Koliko je nekonvencionalni pristup Tomija Janežiča bio neophodan bh. teatru i njegovoj publici?

– Mnogo toga možemo reći o konvencijama i zašto pristajemo biti njihov dio. Moje mišljenje je najviše iz straha i lijenosti. U SARTR-u smo već odavno u različitim procesima otkrivali drugačije pristupe rada i prolazili određene laboratorije i treninge, tako da smo navikli da ulazimo očišćeni, bez predrasuda i očekivanja da na prvoj probi nazirete kako bi predstava trebala izgledati. To je blagodat našeg posla, koji je uvijek novo putovanje i otkrivanje. Sigurna sam da u Sarajevu ima, za ovako malu sredinu, mnogo dobrih, kvalitetnih i modernih predstava i zato trebamo biti ponosni, jer nas to stavlja u ravan s evropskim pozorištem, ali uvijek može više i bolje.

  • Iako se naslovom referira na Fausta, Janežiču je u ovoj predstavi on tek polazna tema. Kakvu poruku nam u konačnici šalje, šta je to što Nije to to i koliko ono predstavlja realističnu sliku svijeta u kojem živimo?

– Fausta raditi znači baviti se mnoštvom tema, zato on i jeste bio motiv i prolazna tačka. Mi smo se referisali na određene teme na osnovu kojih smo postavljali i radili neke scene i opet je bilo malo vremena da idemo u sve pore i detalje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Simonin tekst nas je usmjerio, a i proces našeg istraživanja da se bavimo umjetnicima zločincima, da se bavimo zločinima, ne samo sa naših prostora, koji su, u odnosu na historijski kalendar, bili jučer, nego i zločinima počinjenih tokom Drugog svjetskog rata i svim neljudskostima, zlostavljanjem žena…

Zapravo, bavili smo se onim što je nepojmljivo i neprepričljivo, ali dovoljno snažno da se oživi u slici koja će motivisati publiku da u sve to udjene svoj lični smisao. I zato ne možemo govoriti o narativu, ne možemo govoriti o ispravnom i neispravnom doživljaju. Prosto mislim da niko ne može izaći ravnodušan. Prisutnost glumica u vremenu i prostoru je nevjerovatna, možda je previše subjektivno da ja govorim o tome… ali, evo, na sceni smo lišeni ega, pojavnosti, zvjezdaštva, svega onoga što u današnjem pozorištu ne volim i ne podržavam.

  • Predstava je koprodukcija Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Koliko su ovakve saradnje važne danas, naročito kada govorimo o pozorištu, i koliko one ukazuju na upućenost naroda bivše Jugoslavije jedne na druge?

– Ako je iko davno prestao praviti podjele, onda su to umjetnici i sportisti. Svi koji zdravo razmišljaju i žele da čuju i saznaju istinu, da čuju iskustva drugih, nemaju ni predrasude, ni probleme s drugačijim. Za umjetnika je itekako bitno da diše i da mu je široko polje djelovanja, da razmjenjuje iskustva i provjerava u pozitivnom smislu svoja djela. Budućnost je zaista u povezivanju i zajedničkom radu. Kad shvatite da niste sami sebi dovoljni, počinjete da postavljajte malo više standarde u odnosu na prethodno i učinjeno.

  • Osim predstave Nije to to, koja je povod našeg razgovora, u Vašem profesionalnom životu aktivni su brojni naslovi redovnog repertoara SARTR-a, a zanimljivo je da su svi snažno angažovani. Koliko je važno sa scene reagovati na anomalije društva u kojem živimo i kolika je moć umjetnosti?

– Tako su se stvari poredale da smo mi zaista kroz pozorište angažovani. Nismo parolaško pozorište, ali ipak pokrećemo publiku da razmišlja. Možda se ponavljam, ali na ovim našim nesretnim prostorima jedino je umjetnost imala moć da ljude oplemeni i da ih podsjeti na ljepotu življenja i stvaranja. Ja u to iskreno vjerujem i zato se bavim ovim poslom.

Maja Salkić u predstavi 'Jedvanosimsobomakalomistobo' Sarajevskog ratnog teatra

  • Važnost i neophodnost umjetnosti pokazala se i tokom perioda izolacije. Kako ste proveli taj period i kako ste dočekali ponovni povratak na scenu?

– Sada već osmi mjesec kako živimo u nenormalnim okolnostima, koje ne bih nazvala nova realnost. Onaj početak je kao imao i svoj šarm. I vjerovatno način da nas umiri i natjera da se počnemo brinuti jedni za druge i preuzimati odgovornost. Vjerovatno smo spoznali prioritete, kao i uvijek u kriznim trenucima, okrenuli se porodici. Ali, prosto, život ne može stati, moramo raditi i stvarati, družiti se i živjeti, oprezno, ali živjeti punim sobom.

  •  Kako pandemija utječe na pozorišne radnike i kako će utjecati na budućnost pozorišnog djelovanja i stvaranja?

– Ne želim da ih bude, ali posljedica već ima. Želim da se publika vrati, ali je isprepadana. Male sredine će sigurno mnogo više nastradati, i tu mislim i na Sarajevo, ali ne smijemo se uljuljkati i prepustiti takvoj letargiji. Strah me je floskule tipa socijalna distanca – fizička da, ali socijalna ne, ni u kom slučaju, jer će to biti civilizacijski problem.

  • Kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi?

-Planova ima i motiva, a mogućnosti nisu dio mog djelovanja. Nadam se da će se sve sklopiti da idemo dalje. Predstava Nije to to ide dalje na Cetinje, u Suboticu. SARTR ima svoj repertoar, igramo i radujemo se publici. Potrebni smo jedni drugima.

Izvor: Al Jazeera