Lokalne vlasti – tvornice radnih mjesta za stranačke kadrove

Ako su što od bivše Jugoslavije naslijedile države nastale njezinim raspadom, zasigurno je to i glomazan administrativni aparat i veliki broj zaposlenih na različitim razinama vlasti. Uvođenjem višestranačkog sustava i raspadom zajedničke države, svaka od nasljednica stvorila je svoj model i u svakoj je broj jedinica lokalne i područne vlasti popriličan. No, jedinice lokalne vlasti (koje u teoriji, mada rjeđe i u praksi, imaju svoj konkretan smisao), često su prozivane da su teren za uhljebljivanje stranačkog kadra i ne služe na korist građanima i zajednici, nego političarima i strankama. I u svakoj od novonastalih država troše se značajna proračunska sredstva za lokalne vlasti, i u svakoj se zapošljava uglavnom preko stranačke, a znatno manje preko stručne linije.

Bosna i Hercegovina često se uzima kao najdrastičniji primjer organizacije vlasti, jer imaju tri (slučaj u bh. entitetu Republika Srpska gdje postoje općinske/gradske, entitetske i državne), četiri (bh. entitet Federacija BiH – općinska/gradska, kantonalna, entitetska i državna razina) ili pet razina vlasti, kao što je to u Sarajevu (općinska, gradska, kantonalna, entitetska i državna razina).

„Takav glomazan državni aparat nažalost koristi isključivo političkim strankama, a ne građanima što ukazuje da je trenutna situacija u BiH takva da je bavljenje politikom najunosnije zanimanje i upravo takvo stanje dovodi do stranačkog, rodbinskog i prijateljskog zapošljavanja u javnom sektoru“, ukazuje Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzle.

Iako bi, u teoriji, efikasan, odgovoran i profesionalan državni aparat u prvom redu trebao biti u službi građana, dodaje, „svjedoci smo da to nažalost nije slučaj“. Prema njegovim riječima, „u državi kao što je BiH ne funkcionišu institucije države iz razloga što se odluke donose u neformalnim centrima moći koje pod svojom kontrolom drže određene političke stranke“.

‘Ako niste u klanu, građanin ste drugog reda’

Na pitanje postoji model koji bi državu Bosnu i Hercegovinu učinio efikasnijom i racionalnijom, ali i u službi građana, Vehid Šehić odgovara da postoji. Ali…

„Teško je očekivati da se mogu napraviti kvalitetne promjene jer upravo ti koji bi trebali da BiH uvedu u reformske procese i koji treba da uvedu odgovornost kao ključni element u ponašanju svih, to ne žele niti hoće, iz razloga što su oni upravo nesistem pretvorili u sistem koji im omogućava da se ponašaju na način kako to možemo vidjeti – ne samo danas, nego i u proteklih 25 godina.”

Upozorava i kako je vođenje politike „isključivo iz ličnih interesa, rezultiralo enormno velikom i nemoralnom bogatstvu kojeg pojedinci imaju, a koji su u politici ili su vezani za politiku“.

„Kod običnih građana stvara se veliko nezadovoljstvo i mnogi napuštaju državu jer ne osjećaju ni ekonomsku, ni socijalnu, niti pravnu sigurnost. Jer ako niste u okviru određenog političkog klana, vi ste građanin drugog reda“, dodaje Šehić.

„Iz toga proizlazi da najveću korist od države umjesto građana imaju oni koji su članovi ili su bliski tim političkim centrima moći i koriste to za svoje materijalno obezbjeđenje. Može se tvrditi da je najmanje 70 posto uposlenih u javnom sektoru dobilo posao po tom osnovu, a ne po osnovu kompetencija. Na djelu je privatizacija države, njenih institucija od strane političkog establishmenta. To je i razlog zašto je najveći otpor reformi javne uprave“, konstatira Šehić.

Ne treba stvari ni generalizirati

Hrvatska je teritorijalno podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb (koji ima poseban status grada i županije jer je glavni grad države), te 128 gradova i 428 općina. Tim brojevima Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravnu znanost na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dodaje i više od 3.800 mjesnih odbora i četvrti te još najmanje 3.800 lokalnih ustanova, poduzeća i agencija koje su lokalne jedinice osnovale. Prema njemu, taj sustav čini „ne samo 576 župana, načelnika i vijeća nego sve skupa gotovo 8.200 raznih pravnih osoba, od kojih Državna revizija primjerice godišnje ne nadzire više od kakvih 120“.

„Bez efektivne kontrole građana i lokalnog civilnog društva jako se malo može postići utjerivanjem straha lokalnim političarima s državne razine, jer je to jednostavno tako. Organizirani sistemi se ne mogu baviti samo kontrolom, imaju i druge zadatke koje moraju obaviti. Bez kontrole šanse za zloupotrebe rastu eksponencijalno. Kako u malim jedinicama nema dovoljno građana, medija i organizacija civilnog društva s kapacitetom za efektivni građanski nadzor, glavna je pretpostavka stvaranja toga kapaciteta povećanje jedinica, odnosno smanjivanje njihovog broja. Tad i kontrola s državne razine može biti efikasnija, uvid javnosti puno bolji, a pritisak za transparentno, efikasno i racionalno funkcioniranje snažniji“, objašnjava Koprić.

Na upit služe li, doista, brojne razine vlasti za uhljebljivanje stranačkog kadra, Koprić odgovara da ne bi generalizirao, jer je „lokalna samouprava demokratska institucija, politička po naravi, u rukama lokalnog demokratski izabranog predstavničkog tijela i njegovih izvršnih tijela“. Podsjeća i kako Vijeće Europe i Europska unija posebno potiču decentralizaciju i višerazinsko javno upravljanje, te lokalna i regionalna samouprava imaju važne uloge, od razvojnih do socijalnih. S druge strane, primjećuje, „većina novih zemalja nenormalno, pretjerano i štetno je centralizirala te koncentrirala političku vlast u malom broju ruku, u nekim novim elitama, koje su sklone vladati autoritarno, bez građana ili tek u prividnom populističkom kontaktu s njima“.

Nije problem na najnižem nivou vlasti

„Shvaćanje demokracije kao besplatno uzimanje za sebe i svoju stranku, za svoju obitelj ili pleme, trpanje u svoje vreće, ta misao o plijenu koji je tako lako osvojen da ga treba neštedimice opustošiti, to je znak primitivizma i loše pripremljenosti lokalnih, ali i regionalnih i državnih političara“, upozorava Ivan Koprić.

Napominje i kako „nema tu velike razlike među razinama i nije problem na najnižoj razini“:

„Problem je u kulturi, shvaćanju mnogih, a mnogi imaju, i trebaju imati politička prava, da je tako nešto u redu. Sve treba educirati i odgajati za demokraciju, i političare, a naročito građane.“

„Nije ni lokalna i regionalna samouprava lišena svojih grijeha, a među njima su slabi standardi etike i odgovornosti lokalnih političara, neresponsivne lokalne politike koje ne idu za dobrom građana nego za uskim interesima političara i stranaka, netransparentnost lokalnog zapošljavanja i trošenja sredstava, niska efikasnost, rastrošnost bez smisla, bahatost i arogancija, niska razina znanja, poštenja i profesionalizma lokalnih zaposlenika, i slične bolesti“, konstatira Koprić.

Decentralizacija u Srbiji ne postoji

Kad je situacija u Srbiji u pitanju, upravo se centraliziranost i koncentracija političke vlasti u malom broju ruku na koju ukazuje Koprić, može primijeniti na tu državu. Pogotovo kad spominje „neke nove elite, koje su sklone vladati autoritarno, bez građana ili tek u prividnom populističkom kontaktu s njima“.

„Suštinska decentralizacija u Srbiji ne postoji. Niže jedinice vlasti, kao što su u našem slučaju lokalne samouprave, nisu mesta na kojima se donose odluke u interesu građana koji žive u tim zajednicama. Odluke koje donose lokalne vlasti odslikavaju ponašanje i politiku centralne vlasti, što ne čudi imajući u vidu da vladajuća stranka ne učestvuje u lokalnoj vlasti u svega 13 od 170 opština i gradova. Beograd na vodi, male hidrocentrale na rekama u Srbiji, aerodrom u Nišu… predstavljaju samo neke od primera saučesništva lokalne vlasti u sumnjivim državnim projektima i ravnodušnosti prema glasu građana koji žive u tim lokalnim zajednicama“, kaže Tamara Branković, koordinatorica istraživačkog tima udruženja CRTA.

Ukazuje i kako u Srbiji ne postoji službeni podatak koliko je zaposlenih u javnoj upravi i to je, po njezinim riječima, prvi dio problema. Drugi dio problema, čini se još važniji, „jeste činjenica da su lokalne samouprave u Srbiji, umesto nivoa vlasti koji treba da bude najbliži građanima i najosetljiviji na interes lokalne zajednice, više ispostave centralnog nivoa, koje se od samih građana drže daleko“, dodaje.

‘Snalaženjem’ protiv zabrane zapošljavanja

Pokušaj da se državna uprava u Srbiji učini efikasnijom, objašnjava Tamara Branković, učinjen je kroz poduhvat racionalizacije zapošljavanja, što je dovelo do uvođenja zabrane zapošljavanja koja traje punih pet godina, a odnosi se i na lokalne samouprave:

„Međutim, zabrana je proizvela nove vidove ‘snalaženja’, poput  privremenog zapošljavanja na po tri meseca. Ovakva situacija je ostavlja prostor za zloupotrebe sa ciljem vršenja pritisaka na zaposlene, naročito u periodu izbora, uslovljavanjem radnog mesta glasanjem za stranke koje vrše vlast“.

„U situaciji kada se mehanizmi koji omogućavaju građanima, medijima i civilnom društvu da traže informacije i zahtevaju odgovornost javne vlasti nalaze pod oštrom kritikom vlasti […] teško da možemo da očekujemo efektivan građanski nadzor, borbu protiv korupcije i otvorenost uprave ‘na lokalu'“, napominje Branković.

Nema ni političke, ni moralne odgovornosti

Na kraju, Šehić na primjeru Bosne i Hercegovine ipak odbacuje pretpostavku da se velikim brojem radnih mjesta u lokalnoj i područnoj samoupravi stvara plodno tlo za korupciju i nepotizam. Po njemu, „ne može se reći da je organizacija države uzrok korupcije i nepotizma“.

„Glavni razlog je neodgovornost uposlenih u državnim institucijama koji za zadatak imaju uspostavu vladavine prava kao i afirmaciju ustavnog patriotizma, što podrazumijeva poštivanje ustava, zakona, podzakonskih akata, kao i procedura, ali i da istovremeno obezbjede jednakopravnost svih građana pred zakonom. Nažalost, to nije slučaj u BiH jer kod mnogih nosilaca vlasti lični interes je iznad opšteg interesa“, upozorava Šehić.

Ako tome doda nepostojanje političke odgovornosti, ali i moralne odgovornosti, „stvoreni su svi preduslovi da korupcija i nepotizam kapilarno kontaminira sve pore društva kao što je slučaj u BiH“.

„I zato je potrebno odgovorno ponašanje svih nosilaca zakonodavne, izvršne, a posebno sudske vlasti koja je najodgovornija za uspostavljanje vladavine prava jer upravo ona treba da štiti interese države i njenih građana i obezbijedi jednakopravnost svih pred zakonom, što danas nije slučaj“, zaključuje Šehić.

Izvor: Al Jazeera