Lana Bastašić: Mojoj generaciji identiteti su dodijeljeni

Važno mi je bilo pokazati kako jedna djevojčica devedesetih u Bosni mora da se suoči sa besmislom, nasiljem i nizom nelogičnosti svijeta odraslih, dok pokušava da odgovori na pitanje ‘ko sam?’, kaže Bastašić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Za roman Uhvati zeca, koji se prošle godine našao u užem izboru za NIN-ovu nagradu, mlada autorica i jedna od najmlađih predstavnica bh. savremene književne scene Lana Bastašić (1986.) dobila je Evropsku nagradu za književnost koju dodjeljuje Evropska unija.

“Drago mi je da se romanu Uhvati zeca takvo priznanje dodjeljuje upravo kao bosanskohercegovačkom romanu. Tu se ne radi o lokal-patriotizmu, mene takve stvari nikada nisu zanimale, već prosto o činjenici da je upravo Bosna i Hercegovina – odnosno njena vječita identitetska problematičnost i nesvrstanost, kao i sve ono što je pretrpjela pod velikim muškim narativima – neraskidivi dio priče o mojim junakinjama. To jeste, na koncu, roman o Bosni – možda ne onoj koju pronalazimo na Wikipediji, niti onoj koju mrcvare po novinama – nego onoj unutrašnjoj, kulturno-simboličkoj koju svi mi nosimo u sebi”, kaže Bastašić u razgovoru za Al Jazeeru.

Nagrada Evropske unije za književnost

Nagrada Evropske unije za književnost je godišnja nagrada koja se od 2009. godine dodeljuje najboljim evropskim autorima u usponu iz 41 zemlje koje sudjeluju u programu EU Kreativna Europa.

Osim novčane nagrade, dobitnici nagrade imaju i značajnu međunarodnu promociju i vidljivost, a njihove izdavače se potiče da se prijave za finansiranje prijevoda putem programa Kreativna Evropa kako bi se pobjednička djela prevela na druge evropske jezike i time našla nova tržišta.

Pobjednici se također posebno predstavljaju i na glavnim evropskim sajmovima knjiga, uključujući Frankfurt, London, Geteborg i Festival Passaporta u Briselu.

Do sada je organizovano 11 dodjela Nagrade Evropske unije za književnost, a nagrađena su 122 pisca.

Laureate u 2020. godini je za svaki zemlju odabrao nacionalni žiri književnih stručnjaka, a zbog pandemije COVID-19 proglašenje dobitnika je prvi put objavljeno online.

Uz Lanu Bastašić nagradu je ove godine dobilo je još 12 književnika iz 12 zemalja – Hrvatske, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kipra, Danske, Estonije, Njemačke, Belgije, Luksemburga, Norveške i Španije.

 

Dodaje kako joj je od nagrade još važniji žiri koji tu nagradu dodjeljuje, a kojeg mnogo cijeni:

“Ove godine su, između ostalih, u žiriju BiH za EU nagradu bili Tanja Stupar-Trifunović i Faruk Šehić i za mene je veliko priznanje da su upravo ti ljudi odabrali moju knjigu.”

Bh. građani u zemlji čuda

Rođena Zagrebčanka, koja je djetinjstvo i mladost provela u Banjoj Luci, svako je poglavlje svog debitantskog romana povezala s poglavljima Alise u zemlji čuda Lewisa Carrolla. Inspiracija za ovaj nesvakidašnji način pisanja bio joj je James Joyce, čiji lik i djelo istražuje duže od decenije, a koji ju je fascinirao načinom na koji je Odiseju prepisao na ulice savremenog Dublina, kako bi rekao nešto važno o mitu junaštva, muškosti, hrabrosti u trenutku kada u svijetu mladići masovno ginu zahvaljujući tim pričama.

“Odluka da ‘prepišem’ Carrollovu knjigu u balkanskom kontekstu imala je smisla jer na taj način dovodim dva teksta u međusobni dijalog i, bez suvišnog objašnjavanja ili pamfletskog ‘držanja slova’, dajem komentar na odrastanje u Bosni devedesetih i dvijehiljaditih. Ne radi se, dakle, o površnim paralelama gdje bi neka od mojih junakinja bila Alisa, neka druga Kraljica, itd. To me nije zanimalo. Važno mi je bilo uspostaviti simboličke paralele i pokazati kako jedna djevojčica devedesetih u Bosni mora da se suoči sa besmislom, nasiljem i nizom nelogičnosti svijeta odraslih, dok pokušava da odgovori na pitanje ‘ko sam?’”, pojašnjava.

Kroz prijateljstvo i vezu dvije djevojke ispričala je priču o predratnom, ratnom i postratnom periodu BiH, obrađujući pitanje nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Glas je dala generacijama koje nisu mogle utjecati na dešavanja devesetih, a koje su prinuđene živjeti sa svim posljedicama tih traumatičnih iskustava.

Budući da je ovo roman pisan u prvom licu, sve što u njemu nalazimo prolazi kroz gusti filter pripovjedačice Sare, stoga mi je bilo važno da stavljanje priče u njena usta samo po sebi bude komentar na privilegiju onih koji pričaju nasuprot onima koji nemaju glas. Zato sam odlučila da se Sara rađa na isti dan kada umire Josip Broz Tito – 4. maja 1980. Ovo mi je bilo važno iz nekoliko razloga: prije svega, to je smrt jedne autoritarne očinske figure poslije koje će se očevi i oci bjesomučno tražiti i na zemlji i na nebu”, priča nam.

S druge strane, dodaje, upravo u tom trenutku kreću mnoge velike priče – kako o Jugoslaviji, tako i o nacionalnim, vjerskim i svim drugim identitetima.

“Moja generacija je bila premlada kako bi sama učestvovala u stvaranju tih istih identiteta. Nama su, najkraće rečeno, identiteti bili dodijeljeni. S jedne strane nas se gotovo kritikovalo što se ne sjećamo bajnih prošlih vremena, a s druge strane smo svi stavljeni u pretince jednih, drugih, ili trećih, bez pitanja. Ja sam jedna od tih hibridnih proizvoda raspada Jugoslavije – imam tri državljanstva i hroničnu nesposobnost da odgovorim na pitanje ko sam. Ali ja to vidim kao prednost – kako ljudsku, tako i književnu. Nesvrstanost je prostor igre, prostor preispitivanja, a taj je prostor za književnost od velike važnosti”, ističe.

Osim o identitetu, Bastašić u ovoj knjizi na jasan i transparentan način govori i o jeziku, o ulozi obrazovanja, posljedicama rata i okolnostima u kojima odrastamo.

“Jezik mi je bio važan ne samo kao sredstvo da ispričam priču već gotovo kao samostalni lik u romanu”, kaže i dodaje kako i ona sama nenormativno shvata maternji jezik.

“Moj srpski nije čist, moj hrvatski nije čist, a za bosanski i crnogorski ne bih znala ni odrediti stepen čistoće. Štaviše, uvijek mi je stvarala nelagodu bilo kakva priča o čistoći jezika, a pomalo sam, kao filološkinja, imala i transfer blama zbog onih koji očito govore o nečemu o čemu nemaju pojma. Stoga mi je bilo jasno da jezik moje knjige mora pratiti i njenu temu, te da bi bilo licemjerno pisati o nasilju identitetskih politika na jeziku koji je čist ili prihvatljiv upravo onima koji to nasilje promovišu. Naposlijetku, ne mislim da je svrha književnosti da bude leksikon primjera ispravnog jezika ili vježbanka za pravopise. Njeno je da sluša ljude, a ne da čita gramatiku”, poručuje.

Književnost kao jedini dom

“U Bosni cilja nema, sve su ceste naizgled jednako učmale i besmislene, vode te ukrug čak i kada ti se čini da napreduješ”, kaže pripovjedačica u jednom dijelu romana. Na pitanje je li to jedan od razloga zbog kojih se odlučila na odlazak iz Banje Luke, kaže nam kako je potreba za odlaskom postojala dugo, prvenstveno zbog toga što joj je trebao drugi kontekst i drugačiji pogled na stvari.

“Provincija ima moć da vam se uvuče u kosti i parališe ih, tako da počnete da prihvatate svijet oko sebe kao sve što postoji ili, još gore, da se pretvorite u ogorčeni glas s margine koji samo kritikuje, a ne radi ništa da popravi stvari. Sve to pomalo podjeća na Trumanov Show – isti ljudi sjede u istim kafanama i pričaju istu priču, a oni koji ne prihvataju rigidni životni obrazac viđeni su kao ekscentrici i luđaci.”

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kada je za dramski tekst Bajka koju idiot priča dobila nagradu Kamernog teatra u Sarajevu, imala je dovoljno novca da ode u Prag i dobije međunarodni certifikat za predavača engleskog jezika.

“Barselonu nisam birala, ona mi se prosto desila. Međutim, znala sam da želim pisati o Banjoj Luci; htjela sam tom gradu dati roman, kao što svi važni gradovi imaju neki svoj roman, i tako ga staviti na evropsku književnu mapu, makar niko nikada ne pročitao to što sam napisala. A to sam morala uraditi tako što ću preskočiti razglednice o lijepom gradu Vrbasu i fokusirati se na one mračnije strane tog grada. To možda mnogima smeta, ali ja ne vidim veći dokaz ljubavi prema nekom mjestu od želje da ga očistite od trauma i učinite ga boljim, ljudskijim. I tu mi je veliki uzor bio Joyce koji je Dublin učinio besmrtnim iako je Uliks morao čekati četrdeset godina da ga njegov grad prihvati”, kaže.

Skoro sedam godina provela je u Barceloni gdje je uređivala književni časopis Carn de cap i vodila školu književnosti Escola Bloom, no prošle godine odlučila se na povratak u rodni kraj.

“Vratila sam se na Balkan iz nekoliko razloga: prvenstveno zato što ne mogu predugo da budem na jednom mjestu, a u Barseloni sam provela sedam godina. S druge strane, život tamo postao je nenormalno skup, pa sam shvatila da bih morala tražiti treći posao kako bih zadržala sobu u stanu s četvero cimera. Istovremeno, moj roman je počeo svoj put i sve više sam boravila u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu zahvaljujući njemu. Morala sam, dakle, donijeti odluku: da li mi je važnije gdje živim ili čime se bavim. Na kraju sam shvatila da je književnost jedini dom koji sam ikad priznala i da moram da pratim njenu logiku. Htjela sam biti tamo gdje se mogu baviti pisanjem i gdje će literatura da mi bude broj jedan. To su, u ovom trenutku, Beograd i Zagreb. Čini mi se da su ta dva grada podnošljiviji kad idu u paru”, ističe.

Tokom njenog boravka u Barceloni objavljeno je katalonsko i špansko izdanje romana Uhvati zeca. Niti jedna kritika objavljena u Španiji nije se referirala na temu ženskog prijateljstva, nasuprot domaćim kritikama u kojima je to definisano kao neuobičajena i posebna tema.

“Kada žene prestanu biti vijest u književnosti, onda ćemo napokon moći ozbiljno razgovarati o mojoj i drugim knjigama koje se njima bave”, poručuje.

Na kraju razgovora osvrnula se i na poziciju autorica i i ženskih književnih glasova u društvima bivše Jugoslavije.

“Konstantno moramo pravdati svoje prisustvo, pravdati knjige koje pišemo i priznanja koja dobijamo, i boriti se sa svim onim zakinutim muškarcima kojima smo tobož nepravedno oduzele nekakvo imaginarno mjesto koje im svijet duguje. Moj stav je jasan: mene zanima književnost i mislim pisati dokle god imam kognitivne i motorne sposobnosti da to radim. Pisanje je doslovno jedina konstanta u mom životu, sve drugo se mijenja, ljudi dolaze i odlaze, države mijenjaju imena, ja mijenjam mjesto boravka, ali literatura je uvijek tu. Jednog dana ću, nadam se, moći razgovarati samo o njoj, a moj pol će prestati biti vijest”, zaključuje Bastašić.

Izvor: Al Jazeera