Oglasi

Lacmanović: Rat u Nagorno-Karabahu nije u interesu velikih sila

Bogoljub Lacmanović za Al Jazeeru govori o pozadini spora te zašto Rusiji i SAD-u ne odgovaraju sukobi Azerbejdžana i Armenije.
U Nagorno-Karabahu koji pripada Azerbejdžanu živi više od 70 posto ArmenaEPA

Sukobi između Armenije i Azerbejdžana ponovo su izbili u spornoj regiji Nagorno-Karabaha, nakon posljednjih velikih borbi 2016. godine. 

Po nacionalnom sastavu većinom armenska, ova nepriznata samoproglašena država nalazi se u teritorijalnom sastavu Azerbejdžana. 

Još od završetka rata 1994, međunarodna zajednica pokušava da nađe rješenje za to krizno žarište u Evropi, međutim, bez uspjeha. 

Bogoljub Lacmanović, vanjskopolitički analitičar i bivši dogogodišnji dopisnik iz Moskve, za Al Jazeeru objašnjava suštinu ovih sukoba te njihovu historijsku pozadinu. 

Lacmanović, koji je i osnivač Centra za međunarodne analize u Zagrebu, također je govorio o savezima i utjecajima velikih i regionalnih sila na tom području, armenskoj i azerbejdžanskoj dijaspori te šta bi moglo biti dugoročno političko rješenje. 

  • U čemu se ogleda sukob u Nagorno-Karabahu i šta je njegova historijska pozadina?

Ovo krizno žarište koje se zove Nagorno-Karabah, ili odnosi između Azerbejdžana i Armenije, još je jedan dokaz i pobija mit da se bez krvi raspao Sovjetski Savez. To je jako rašireno mišljenje, da je (Boris) Jeljcin uspio srušiti sovjetsku državu bez krvi. Međutim, mi znamo da su, kada je Mihail Gorbačov pustio nacionalistički duh iz boce krajem 80-tih, počele separističke pretenzije. Prvo izbija oružani sukob u Moldaviji, zatim sukob oko Nagorno-Karabaha, između Kirgizije i Uzbekistana, a kada se raspao SSSR u Tadžikistanu je bio pravi rat, u kojem je poginulo, prema nekim procjenama, 100.000 ljudi. Prema tome, to je posljedica raspada SSSR-a i taj problem se rješava već 30 i nešto godina, to je nesposobnost svjetske diplomacije da riješi problem koji je težak. Europska diplomacija već desetak godina pokušava da riješi taj problem. Postoji grupa pri Organizaciji europske sigurnosti i suradnje (OSCE), Minska grupa, koja povremeno zasjeda ali nikako ne dolazi do rješenja. 

Možda još dublji problem je nastao krajem prošlog stoljeća kada je armenskim separatistima uspjelo da stvore koridor prema Armeniji. Mi danas imamo ovakvu teritorijalnu situaciju, imamo samoproglašenu ili nepriznatu republiku Gornji Karabah, to je teritorij na kojem živi više od 70 posto Armena. Ona je stvorena 1994. godine, a pošto je to teritorij unutar Azerbejdžana, tih 150.000 stanovnika se ne naslanja na teritorij matične zemlje, odnosno Armenije, pa su probili koridor dugačak 20 kilometara. Dakle, to je nepriznata republika, i sad imamo koridor, u kojem žive čisto po nacionalnom sastavu Azeri i to je pravno okupacija nespornog teritorija Azerbejdžana. To je težina toga problema. 

  • Taj problem seže i prije raspada Sovjetskog Saveza?

Kada je proglašena azerbejdžanska republika negdje 1918. godine, jer je u u Bakuu Lenjin imao jaku boljševičku organizaciju, Azerbejdžan je prvi puta dobio državu i tada se donijela odluka da se Nagorno-Karabah preda socijalističkog republici Armeniji, koja je nastala u susjedstvu, pa se to ponovo vratilo. Taj teritorij koji je u Azerbejdžanu je nekoliko puta prelazio, tako da kažem, iz vlasti u vlast - Azerbejdžana, gdje pripada teritorijalno, i Armenije, gdje pripada po nacionalnom sastavu. Očigledno je sada došlo, po meni, do pokušaja Azerbejdžana da vrati na scenu problem teritorijalne cjelovitosti Azerbejdžana.

  • Zašto u ovom momentu?

U ovom momentu se ratuje za koridor. Zašto možemo reći da su prvo krenuli Azeri? Zbog toga jer su oni uspjeli osloboditi, dakle prekinuti koridor, osloboditi sedam sela i nekoliko strateških vrhova. Sve ostalo su, što se danas kaže fake news, lažne vijesti. Ono što mi znamo trenutno je da tamo ima dosta ranjenih, poginulih, znamo da ima žrtava civila, znamo da je i s jedne i struge strane uništeno relativno dosta za tako malo područje teškog naoružanja, znamo da su srušena najmanje četiri drona Barjaktar, to su turski dronovi, jer turska naoružava Azerbejdžan. 

Sad ću se vratiti na još jedno pitanje, a to je problem nacionalnog jedinstva u Azerbejdžanu. Azerbejdžan je država od otprilike devet miliona stanovnika, a njih je u svijetu više od 20 miliona. Azera ima nešto više u Iranu nego u Azerbejdžanu, ima ih puno i u Rusiji, ima ih oko milion u Turskoj. Jezik je vrlo blizak i perzijskom i turskom, tako da su tamo integrirani, i jedan dio turskih nacionalista već govori o dvije države i jednom narodu. To je kada govorimo teritorijalno i nacionalo. 

  • Šta je sa armenskom dijasporom, ona je također rasprostranjena po svijetu? Koliko to sve ima utjecaja na ponašanje sila?

Armenija ima veliki utjecaj u Rusiji, armenska dijaspora je jaka u Francuskoj i jaka je u Americi. Znači, Amerika se sada neposredno nalazi pred izbore, Amerika nije zainteresirana za taj sukob, iako sumnje postoje zbog toga što je prije tri, četiri dana State Department na Twitteru objavio savjet svojim građanima da raste napetost u Azerbejdžanu i da je najbolje da tamo ne borave niti da tamo dolaze. Armenci koji su vrlo utjecajni trebaju i Trumpu i Bidenu zbog glasova, tako da ni demokrate ni republikanci neće to podržati nego će se držati neutralno. 

Bogoljub Lacmanović ističe da Rusija ne želi još jedno krizno žarište na svojoj granici

Rusija cijelo vrijeme nastoji da se riješi problem Nagorno-Karabaha, međutim, zahtjevi Armenaca prema Azerbejdžanu su jaki, a to je da se sačuva koridor, tako da Rusi to ne mogu da podrže. Turska je u boljoj poziciji - predvođena Recepom Tayyipom Erdoganom ona teži da postane regionalna sila i to postaje polako, i moralno i oružjem potpomaže Azerbejdžan. I tu imamo treće strane koje također imaju svoje interese u ovom aktualnom sukobu. 

  • Mislite li da taj sukob može eskalirati i prerasti u neki rat širih dimenzija ili to nije u interesu ovih sila?

Moje uvjerenje i moja saznanja su da ne može preći u neki opći veliki rat, prije svega što je već predsjednik Azerbejdžana (Ilham) Alijev mlađi dao izjavu da nije cilj njegove vojne akcije teritorij države Armenije. To je bila jasna poruka Moskvi da on neće gađati Armeniju, da neće ulaziti u rat sa Armenijom, pošto Armenija kao članica saveza bivših sovjetskih republika, sada nezavisnih država, ima ugovor u kojem su ti saveznici dužni, među ostalim i Rusija, da stanu u obranu Armenije ako je napadnuta. Prema tome ja ne očekujem rat, ali sigurno ovo zastrašavanje i ratno stanje može potrajati dugo.

Također, Rusija nije zainteresirana za zaoštravanje odnosa jer joj ne treba još jedno krizno žarište na njezinoj granici. Ona ima na sjeveru političko krizno žarište a to je Bjelorusija. Zato jeste u ovom trenutku najintezivnija diplomatska aktivnost Kremlja, jer podsjetimo da je (Sergej) Lavrov ovih dana razgovarao i sa turskom stranom, i sa Armenijom i sa Azerbejdžanom i sa europskim kolegama, tražeći kako da se to zaustavi, i da nije sada bitno ko je kriv za ovaj incident, jer takvih incidenata će još biti, nego kako da se zaustavi krvarenje.

  • Rekli ste da je armenska dijaspora jaka u Francuskoj, SAD-u i Rusiji, a to su sve članice kolektivnog predsjedništva Minske grupe koja radi na rješavanju sukoba. Azerbejdžan tu želi da vidi i Tursku…

Jasno je da Baku želi vidjeti Tursku i politički i vojno. Misle da će uz pomoć Turske to riješiti, tako bi imali i glas i utjecaj, a Turskoj je opet u interesu da se pokaže kao regionalna sila, da uđe ili djeluje kao vanjski suradnik unutar tog organizma. Francuska je sada zaokupljena drugim stvarima, (Emmanuel) Macron ima velike ambicije da bude neki novi Charles De Gaulle. Mislim da objektivno nije ta snaga Francuske, jeste što je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i što je praktično jedna od ključnih država EU. 

  • Šta je onda sa Njemačkom? 

Kada se desio posljednji veliki sukob 2016. godine, Frank-Walter Steinmeier je bio ministar vanjskih poslova Njemačke i vodio je glavnu riječ u Minskoj grupi da ne dođe do većeg sukoba. Tako da je Njemačka pogodan posrednik, ali i Angela Merkel ima svojih problema. 

  • Mislite li da postoji neko političko rješenje za ovaj sukob? 

Po meni, tu bi bilo najbolje rješenje, a na tom putu se i pregovaralo, da se Azerbejdžanu vrati suverenitet nad tim koridorom, i istovremeno dopusti stvarna, realna fizička veza Nagorno-Karabaha sa Armenijom. Jer situacija je više od 20 godina takva da Nagorno-Karabahom upravlja Armenija, jer su to jednostavno pripadnici njezinog naroda. U tome vidim rješnje. Ne vidim kako se to može riješiti, i to se nikad neće dogoditi bez rata, da se teritorij pobunjenih Armena  Gornji Karabah vrati Azerbajdžanu. Krizna žarišta ipak u pravilu rješavaju veliki i ne puštaju da se mali dogovore između sebe. 

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.