Oglasi

Krvava bajka u Kragujevcu sa Nedićem kao herojem

Možete li zamisliti da portret ratnog zločinca, fašističkog pomagača visi u školi iz koje su djeca odvođenja na strijeljanje? Nemate šta zamišljati. Desilo se u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Prošlo je 79 godina, a mi smo se, čini se, vratili u doba fašističke okupacijeYouTube/Arhiva

Ne znam jeste li znali da je na zidu Prve kragujevačke gimnazije godinama stajala slika Milana Nedića. Visio je tako portret fašističkog pomagača u gradu u kome su njemački nacisti uz pomoć istih tih domaćih izdajnika napravili masakr civila 21.10.1941. Visila je fotografija nacističkog sluge u istoj onoj gimnaziji iz koje su ubice izvukle učenike V-3 iz školskih klupa i strijeljali ih.

Za one koji ne znaju, u Kragujevcu je tog 21. oktobra 1941. godine ubijeno oko 3000 ljudi, a među njima 300 učenika srednjih škola. 

Portret Milana Nedića iznad duhova ubijene djece 

Prošlo je 79 godina, a mi smo se, čini se, vratili u doba fašističke okupacije! Ljudi sasvim mirno žive uljuđene, totalitarne postavke društvenog života. 

Ako se iko još pita otkud danas fašizam u Srbiji, neka prestane! On je tu, ugrađen u sistem i došao je da traje!

Ali kako to, otkud Nedić u kragujevačkoj gimnaziji?

U vreme okrugle, sedamdesete godišnjice streljanja, u mojoj gimnaziji, među portretima uglednih učenika ove škole, visio je i portret Milana Nedića, baš sa spoljne strane spomen učionice napravljene u čast streljanim đacima i profesorima. Probajte da zamislite zid te učionice. Jedna strana odaje počast žrtvama, a druga – krvniku. Taj zid – to je moja zemlja danas. Ideološki sluđeni, istorijski neobavešteni, bijemo glavom o zid, nesposobni da se opredelimo na čijoj smo strani – na strani ubice ili ubijenog.“

Ovo piše u svom sjajnom tekstu od prije pet godina novinarka i Kragujevčanka Jovana Gligorijević. 

Isprva nisam mogao povjerovati. Naprosto, zdrav razum odbija takvu primisao. Prvo su mi na pamet pale nekakve poredbene konstrukcije u kojima danas po zidovima Mathauzena, Treblinke ili Aušvica vise Himlerovi ili Ajhmanovi portreti, ali sam se manuno perverznog posla, jer je tako šta i najmarčnijoj fikciji strano. 

E to što je strano fikciji, u Srbiji (i ne samo Srbiji) postalo je realnost. 

Šta je njima 20. oktobar?

A ta realnost nekako se sažima u 20. oktobar, u dan kada je 1944. Beograd oslobođen od fašista, u dan kada su tri godine ranije strijeljani nevini Kragujevčani, i u dan kada je 1992. umro Koča Popović, jedan od lidera partizanskog pokreta, borac u španskom građanskom ratu, pisac, filozof-nadrealista, diplomata i šta sve ne. Jednom riječju intelektualni gorostas. 

Dakle, 20. oktobar, više od bilo kojeg dana u istoriji srpskog, konkretno srpskog naroda, trebao bi biti Dan borbe protiv fašizma. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

A umjesto toga? Umjesto toga mediji i društvene mreže urliču nazalnim glasovima revizionizma, povampirenog ultranacionalizma, šovinizma i neofašima. 

- Dan oslobođenja Beograda, ali neeee, nije Beograd oslobođen nego su ga zli, zli partizani okupirali, usput šaljući na robiju hiljade nevinih Beograđana. Beograd nije po tim revizionistima oslobođen nego okupiran “crvenim ološem“, koji je u jarmu držao svakog “poštenog Srbina pola veka“. Valjda je nakon toga sa Miloševićem i neočetnicima svanulo, ko će ga znati? Ono što znamo je da je 130 hiljada ljudi svojim životima platilo novo “svitanje“ srpskog nacionalizma na teritoriji bivše Jugoslavije. 

- Dan pokolja bezmalo 3000 civila u Kragujevcu, ali neee urlaju nedićevski i ljotićevski revizionisti, tada su ljudi pobijeni zbog “zlih partizana“, koji su se borili i “terali inat Nemcima”. Zanimljivo nisu pobijeni zbog nacista i domaćih ljotićevskih pomagača, koji su puškama tjerali ljude u smrt i nakon toga pljačkali leševe. Ne, desilo se to zbog partizana (sic!)

- Dan smrti legendarnog Koče Popovića, ali neee, vajkaju se profašisti, Koča je bio svjetski prevarant, koji nije diplomirao na Sorboni i koji je ljubio “bravara iz Kumroveca”. On je bio “crveni vampir“, a ne intelektualac svjetskog kalibra. Jer takvi su izgleda čekali Šešelja i Arkana da im pokažu “intelektualizam i čovječnost“, da im prosvijetle pamet i osvjetle životne puteve. Pa ko ne poštuje u jednoj ličnosti, u ličnosti Koče Popovića intelektualca, ljevičara, antifašistu, umjetnika, dilpomatu i psica, onda dobije Vučića, Dačića, Šešelja, Mladića, Karadžića, Arkana, dobije jednu klapu svega i svačega da je sramotno vazdiže u lažno herojstvo. 

- Dan kada je Peko Dapčević oslobodio Beograd, ali neee, to je bila crnogorska seljačina na konju Zelenku, koja nas je unazadila. E zato će sad neočetnici crnogorski instruisani od strane SPC-a i današnjeg Beograda izgleda “unaprijediti“ i Srbiju i Crnu Goru. Samo hrabro i beskompromisno srljanje u Srednji vijek može uzdići te gadljivce iznad istinskih partizanskih oslobodioca. 

I tako danas su za sve krivi “krvnici partizani”, dok su “dobroćudni“ četnici, ljotićevci i nedićevci izgleda organizovali humanitarne valcere, donatorske večeri i ostale pacifističke zgode za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda su “hrabro“ podvijena repa odjezdili za Južnu Ameriku. 

I kako mučko prekrajanje povijesti izgleda danas? Ima li kakvih posljedica?

Dan oslobođenja Beograda uz “Marš na Drinu“ i “Bože pravde“

Ma naravno da ima!

Kada se sve stvari poredaju nakaradnom revizionističkom ideologijom i logikom, onda se svi zajedno sastajemo u jednoj tački u jednom momentu u kome srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić povodom Dana slobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu, prije neki dan, polože vijenac na spomenik Neznanom junaku, na Avali, napravljenom prije početka Drugog svjetskog rata, uz intoniranje državne himne i zvuke pjesme “Marš na Drinu”, koja je pisana u čast pobjede srpske vojske na Ceru 1914. godine?! (Sic!)

Odakle čovjek da krene?

Možda od sjajne komparacije koju za Nova.rs iznosi istoričarka Radina Vučetić kada kaže:

Obilježavanje oslobođenja Beograda na mjestu sjećanja na žrtve Prvog svjetskog rata, uz zvuke "Marša na Drinu", adekvatno je taman kao da se proboj Solunskog fronta obilježava uz zvuke Kozaračkog kola, pored nekog od spomenika Narodnooslobodilačke borbe (NOB)“

Vučić je svojim gestom uspio prevazići sve revizioniste zajedno i podići ljestvicu sumanutosti na potpuno novi nivo. Zar Beograd nema niti jedan spomenik posvećen partizanskom pokretu? Naravno da ima! Zar ne postoji niti jedna pjesma iz NOB-a, koja bi se mogla izvoditi? Naravno da postoji! 

Ali radi se o jednoj drugoj stvari. 

Radi se o nasilnom izjednačavanju partizana sa onim “drugim oslobodiocima“, kako četnicima i nedićevcima tepaju revizionisti i srpski nacionalisti općenito. Bitno je i važno sve dovesti u jednu ravan-i partizane i srpske vojnike iz Velikog rata i četnike i okupatore i oslobodioce i ”Marš na drinu”  i spomenike iz Prvog svjetskog rata. Sve pod jedan, u ovom slučaju Vučićev kišobran i sve u jednu- ultranacionalističku papazjaniju. 

I prošlo mu je!

Kao što je onomad prošao Dodiku parstos sve sa krstinom na Kozari, koji je postao mjesto “srBske sabornosti“ kako revizionisti vele. A Džamonjin spomenik na toj istoj Kozari, kao simbol antifašističke borbe svih naših naroda? Ko ga šljivi! I njega i njegovu i “partizaniju“ dernjaju se ovi po krstinom.  

Onih 300 ubijenih đaka samo u Kragijevcu, onih bezmalo 3000 ubijenih Kragujevčana, pa onih 3000 partizana poginulih za oslobođenje Beograda, onih 20 hiljada samo civila koji su izginuli na Kozari ili kasnije u Jasenovcu? Šta sa njima??? 

Ma koga briga u tom novom smiksanom Srpskom svetu u kome je sa zidova kragujevačke gimnazije svijet gledao jedan od krvnika Milan Nedić, a državno rukovodsto slavi dan oslobođenja Beograda uz “Marš na Drinu”? 

Na sramotu svih nas!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.