Kopači u glini
Piše: Saida Mustajbegović
Bez ambicije da kritikuje društvo, napravila je ono što vidi – Kopače. Svi oni su dio svakodnevnice vajarice Lejle Ćehajić (Sarajevo, 1978.). Mlada umjetnica napravila je skulpture kopača kontejnera među kojima su penzioneri, gospoda i gospođe, otpušteni radnici uništenih fabrika, komšije, napušteni kućni ljubimci…
Potrebu da „susret“ sa kopačima podjeli oblikovala je u glini, koju je potom obojila bojom gvožđa. Time autorica poručuje koliko su snažni i čvrsti njeni kopači (sam naziv, inspirisan je Van Goghovom serijom Iz života rudara). Čudesana je emocija koju Lejline figure emituju – tu je spokoj i dostojanstvo, prije nego li zarone u ostatke onog što zovemo „pristojan život“. Njeni kopači teških nogu, od tla ih odvajaju samo kada zarone u ostatke onog što je nekad činilo i njihov svijet. Skulpture kopača su od 24. novembra izložene u sarajevskog galeriji „Zvono“. Riječ je o osmoj samostalnoj izložbi ove umjetnice. Lejla Ćehajić do sada je sudjelovala na oko šezdesetak kolektivni izložbi.
„Svijet se dijeli na jako bogate i na jako siromašne. Mi se foliramo da smo srednja klasa a u stvari smo jako kokuzi“, kazala je ova višestruko nagrađivana umjetnica – 2009.
Piščeva bista
III Salon mladih BiH umjetnika u galeriji CollegiumArtisticum u Sarajevu, osvojila je nagradu za skulpturu „KenanSolaković”;2011. osvojila je Grand Prix Šestoaprilske izložbe ULUBiH, a iste godine osvojila je i međunarodnu nagradu „Privatno i javno” pri ULU EN FACE u Mostaru.
Širu pažnju javnosti privukla je bistom kultnog pisca Darija Džamonje.
„Nisam ga znala. Moj tata se družio s njim. Ja sam jednostavno voljela čitati njegove priče i slušati o njemu“, više puta je odgovorila Lejla Ćehajić na upit zašto je napravila piščevu bistu koju niko nije naručio a ni platio.
Ova umjetnica na Likovnoj akademiji u Sarajevu diplomirala 2004. godine, u klasi nedavno preminulog profesora Mustafe Skopljaka, inače renomiranog bosanskohercegovačkog skulptora. Iste godine imala je u galeriji „Mak“ izložbu U prolazu koja se sastojala od diplomskih ali i nekih novih radova. „Baviti se umjetnošću, tražiti nešto novo, udaljiti se od ‘već viđenog’ nije jednostavan zadatak, ali je Lejla Ćehajić sasvim sigurno na iskustvima moderne skulpture: asamblaža, sukoba i sklad formi, mase i prostora u narativnom skulptorskom postupku, našla sopstvenu samorefleksiju“, pisala je tada kritika.
Iako će posmatrači njenih radova ocijeniti kako je riječ o zasebnim cjelinama, Lejla objašnjava da su sve njene postavke povezane i slijede se. U fokusu umjetnicinog interesovanja su mikro svijetovi u čijem se središtu nalazi: prije jedanaest godina Lejla je u prvoj samostalnoj izložbi „zaledila“ prolaznike u ulici. Potom je šahofskim figurama „dala“ lica komšija. (Ne)zgode sa navedene postavke jeste radoznalost posjetilaca koji su htjeli otkriti lica na figurama. Dok sada kopači imaju lica ali umjetnica kao da ih je depresonificirala. Ostavila im je time intimu i dostojanstvo istovremeno nekritički podsjećajući da su „tu“.
Čovjek za sva vremena
Nedavno je upravo ova umjetnica napravila maskotu za prvi Festival ulične umjetnosti (FUU) u Sarajevu Everymana – čovjeka za sva vremena.
Lejla trenutno predaje vajarstvo u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu i na postdiplomskom je studiju iz kiparstva gdje radi na tezi Skulptura kroz igru likovnih i izražajnih elemenata teatra i lutkarskog teatra. Ideja da poveže teatar i skulpturu nametnula se kroz saradnju koju je imala sa Pozorištem mladih. Tada je pomogla u izraadi scenografije i lutki za predstavu Zečić uplašić.
„Ona projektuje trenutak u ‘životu’ ovih ličnosti u budućnosti jer podstiče posmatrača da kreira priču, da traži odgovore: ko su, gdje idu, šta osjećaju a to znači da ovaj slučajni susret zadržavamo u našoj memoriji čime sami odrđujemo težinu i vrijednost ovakvog umjetničkog postupka“, piše u kritici objavljenoj u Oslobođenju nakon Lejline prve samostalne izložbe 2004. godine. Upravo u navedenim rečenicama opisana je kontinuirana potraga ove umjetnice.
Izvor: Al Jazeera