Konjic, centar drvorezbarstva bivše Jugoslavije

Konjic je grad na sjeveru Hercegovine, smješten s obje strane rijeke Neretve. Njegova historija datira još od Rimskog carstva, nastavlja se na srednji vijek i Osmansko carstvo, kada je bio važna usputna stanica. U gradu je bilo nekoliko hanova i karavanskih stanica namijenjenih za prenoćišite putnika i odmor stoke korištene za transport roba i ljudi. Na području Konjica nalazi se najveći broj bosanskohercegovačkih nekropola stećaka.

Društvo u obilasku Konjica pravio nam je Benjamin Mušinović, rukovoditelj Centra za kulturu ustanove Narodni Univerzitet Konjic. Premda je rođen i diplomirao u Sarajevu, od djetinstva živi u Konjicu i do sada je dao veliki doprinos u očuvanju kulturnog života ovog gradića.

Simbol Konjica

Našu šetnju po Konjicu počinjemo od njenog simbola, Stare kamene ćuprije. Za nju Benjamin kaže da je sagrađena 1682. godine i u tom periodu je predstavljala pravo remek djelo. Prilikom povlačenja njemačke vojske, 3. marta 1945. godine teško je oštećena u bombardovanju. Na ostacima mosta (stubovima) nakon Drugog svjetskog rata prvo je postavljena drvena konstrukcija, koju je poslije zamijenila betonska, preko koje se odvijao saobraćaj. Restauracija je završena 2009. godine, kada joj je vraćen izvorni izgled.

Šetnju smo nastavili prema muzejskoj zbirci, orgniziranoj u okviru djelatnosti Narodnog univerziteta pod imenom Zavičajni muzej Konjic, gdje je Benjamin godinama radio kao kustos. Ističe da je uloga Muzeja njegovanje kulturno-historijske baštine Konjica i njegove okoline. Muzejska postavka sastoji se od gornjeg dijela sa više od stotinu etnografskih eksponata, a u njegovom donjem dijelu je galerijski prostor i stalna postavka arhelogije, fotografija na temu konjičke ćuprije, kutak posvećen akademskom slikaru Lazaru Drljači, posljednjem bosanskom bogumilu i zavičajna biblioteka konjičkih autora.

Neobjavljeni Zukini radovi

Na putu prema rodnoj kući Zuke Džumhura susreli smo poznatog konjičkog fotografa Vehida Šišića. Na naše pitanje odakle crpi inspiraciju, odgovara da je Konjic specifična sredina i da nakon više od desetljeća bavljenja fotografijom još uvijek pronalazi nove motive. Ne smijemo zaboraviti da Vehid vrijedno bilježi sve kulturne događaje u ovom gradu i upravo je on najjdragocijeniji saradnik ustanove Narodni univerzitet Konjic, za koju već godinama svojim fotosima “stvara“ historiju, ali i arhiv čitavog grada.

Kao sastavni dio Zavičajnog muzeja djeluje i “Zukina” rodna kuća, koju smo posjetili nakon predaha u obližnjem restoranu. Zuko Džumhur je bio bosanskohercegovački putopisac, slikar i karikaturista, scenograf i scenarist, i kako kažu njegovi savremenici, sve što bi dotako postajalo bi umjetnost.

Obilazak Zukine kuće počeli smo iz prizemlja, gdje smo imali priliku da pogledamo objavljene i neobjavljene radove i originalne rukopise, diplome, nagrade, povelje, fotografije koje govore o hronologiji njegovog životopisa, fotografije na temu susreta sa poznatim ličnostima…  Na prvom spratu izložene su dvije orginalne zbirke raritetnog namještaja, tri orginalne Zukine nošnje, jedna soba sa rezbarijama, 500 kopiranih karikatura, od kojih je 50 neobjavljeniih i upravo zbirka ovih rariteta dar je Zukiniog prijatelja Safeta Hebibovića, koji je muzej obogatio i ličnim stvarima Lazara Drljače. U muzeju je izložen orginalni dokument o imenovanju Hafiza Abduselama Džumhura za vojnog muftiju Kraljevine SHS.

Stolica za Papu

Da je Konjic od davnina poznat po drvorezbarstvu, krajem 19. stoljeća u svom putopisu zabilježio je Heinrich Renner. Prema Benjaminovim riječima ta tradicija se nastavila i za vremena Jugoslavije, kada je Konjic bio poznat kao drvorezbarski centar. Konjičko drvorezbarstvo je kao nematerijalna svjetska baština, 2017. godine upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne svjetske baštine u Evropi. Danas se može posjetiti Mulićev record, muzej drvorezbarstva, čija tradicija u obradi drveta datira još od 1929. godine. Najpoznatiji radovi svakako su izrada stolica za Papu Ivana Pavla II, prilikom njegovih posjeta Sarajevu 1997. godine i 2003. godine,  Banjoj Luci. Porodica Nikšić iz Konjica također već gotovo stotinu godina njegoje tradiciju drvorezbarstva, a za to je dobila brojne svjetske nagrade.

Izvor: Al Jazeera