Kome su upućene poruke s protesta – vlasti ili građanima

Posljednja četiri desetljeća građani država nastalih raspadom bivše Jugoslavije vrlo često su na ulicama, na prosvjedima, uglavnom izražavajući svoje nezadovoljstvo potezima aktualne vlasti. Počelo je sve nakon smrti Josipa Broza Tita, kad se već dao naslutiti raspad zajedničke države, izlaskom građana Kosova na ulice Prištine i drugih gradova kojima je na put stala milicija i nasilno prekidala svaki pokušaj iskazivanja neslaganja s potezima Beograda. Krajem ‘80-ih i uvođenjem višestranačja počeli su i stranački skupovi, ali i okupljanja koja su balkanske države odvela u ratove cijelo posljednje desetljeće 20. stoljeća. Nakon što je, barem privremeno, oružje utihnulo građani Srbije ustali su protiv Slobodana Miloševića, a onda, kad je NATO prije 20 godina odlučio okončati rat na Kosovu, i protiv Alijanse.

Ma koliko teški bili povodi, kad je već druga polovica devedesetih u pitanju, ne može se reći da prosvjednici nisu imali duha u svojim aktivnostima i porukama bilo da se lupalo u šerpe, lonce i poklopce u vrijeme trajanja Dnevnika na RTS-u u pokušaju svrgavanja Miloševića, ili nosio ‘target’ odnosno zbijale šale na račun srušenog nevidljivog američkog aviona u NATO bombardiranju. Ako je ikome i bilo do osmjeha jer je situacija u oba slučaja bila prilično teška, poruke su odzvanjale. I danas je, na prosvjedima protiv Aleksandra Vučića i aktualne vlasti u Srbiji, rijetkima do osmjeha, pogotovo jer je konkretan povod prilično krvav. U isto vrijeme, i na ulicama Podgorice počeli su prosvjedi protiv Mila Đukanovića i njegovog načina vladanja, pa je Al Jazeera analizirala aktivnosti i poruke iz Srbije i Crne Gore.

Podsjećajući da je povod za prosvjede, prvo na ulicama Beograda a potom i drugih gradova Srbije, sadržan u porukama „Stop krvavim košuljama“ (kao reakcija na fizički napada na Borka Stefanovića, jednog od lidera opozicije) i „Ko je ubio Olivera?“ (kao traženje odgovora na nikad rasvijetljeno ubojstvo Olivera Ivanovića, jednog od čelnika kosovskih Srba), Vladimir Milutinović, urednik portala Dvogled, „nema utisak da protesti prolaze u znaku lepršavosti i duhovitosti“.

„Mislim da su transparenti ‘Ti padaš, bebo’ i ‘Mislim, dakle, hapsi me’ ostavili najbolji utisak, ali to nije ono što je glavno. Na neki način, Srbija koja protestuje buni se zbog skoro neshvatljive besprizornosti vlasti kojoj je teško prići sa bilo koje strane“, konstatira Milutinović.

Humor ‘procvjetao’ na televizijama

Ako i ima duhovitih, ciničnih, znakovitih poruka i aktivnosti, postavlja se pitanje kome su one zapravo upućene – onima na vlasti protiv kojih se izašlo na ulicu ili onima koje organizatori i prosvjednici nastoje privući i izvući na ulice? Odgovarajući na to pitanje, Milutinović primjećuje detalj „karakterističan za ovaj period vladavine bivših radikala i socijalista, a to je da je humor na neki način procvetao, ali na televizijama“. Navodi emisiju „24 minuta sa Zoranom Kesićem“, „Veče sa Ivanom Ivanovićem“, a odnedavno i „Pljiž“, kojeg zajedničkim snagama rade Dragoljub Ljubičić, Voja Žanetić i Dragoljub Petrović.

„To su forme koje se sa stvarnošću suočavaju putem humora. Oni imaju široku publiku, ali se ta publika ne preliva direktno na ulicu. Mnogima je još uvek primereno da sa distance posmatraju sve“, napominje Milutinović.

Ana Novaković, direktorica Centra za razvoj NVO iz Podgorice, vjeruje da su poruke na prosvjedima, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori upućene različitim stranama. Za one duhovite misli da „najviše mogu animirati građane i građanke da se pridruže i izađu na ulicu, jer je duhovitim iskazom uvijek bilo najjednostavnije prikazati realnost“.

„Istovremeno, upravo te duhovite poruke vlasti obično koriste da obesmisle proteste i ukažu na njihovu neozbiljnost. Ali, zaboravljaju da na ovim prostorima živi dovoljno duhovit i ciničan narod, pa nisam sigurna da im to polazi za rukom“, kaže Novaković.

Ni Vučića ni Đukanovića protesti nisu uznemirili

Promatrajući prosvjede iz znanstvenog kuta, tražeći im sličnosti i razlike, uzroke i ciljeve profesor na Banja Luka Collegeu, Mladen Mirosavljević ukazuje kako je „nesporno da su protesti rezultat represivnosti sistema nad građanima, derogiranja institucija u korist jedne ličnosti oličene u šefu vladajuće stranke koja je nametnula partitokratski i klijentelistički sistem i u Srbiji i u Crnoj Gori“.

„Sve to je dodatno garnirano zatiranjem medija i bilo kakvog političkog ili društvenog dijaloga. Stoga je neki zajednički imenitelj tih protesta upravo zahtjev za demokratizacijom društva, a u konačnici su oni usmjereni direktno protiv Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića koji su personifikacija sistema koji su jednom dijelu građana dozlogrdili“, konstatira.

No, odmah u primjećuje kako je „za sada sasvim jasno da protesti nisu nešto posebno uznemirili ni Vučića ni Đukanovića jer se njihov sistem vladavine može urušiti jedino njihovim odlaskom sa političke scene, što za sada nije uopšte realno“. Malo slabije šanse za opstanak na vlasti, po njemu, ima Đukanović jer je „njegov politički kapacitet koaliranja sa nacionalnim strankama u Crnoj Gori sve manji kako rastu njihovi apetiti“. Istodobno, nastavlja, Đukanovićeva „politička kredibilnost je veoma smanjena objelodanjivanjem načina višedecenijskog vladanja od strane ljudi iz najbližeg njegovog okruženja“.

„Osim jačanja nacionalnih stranaka i ogromnog razdora na prosrpski i procrnogorski orijentisane građane, manji Đukanovićev problem je i dalje slaba opozicija, mada je ona, kao i civilni sektor, u Crnoj Gori i neuporedivo organizovanija i vidljivija nego što je to trenutno slučaj u Srbiji. Što se tiče opozicije i civilnog sektora Vučić može da vlada sve dok se njegov sistem ne uruši iznutra, sam od sebe, razoren svim onim na što su ukazali svi oni koji su se oglasili povodom protesta, podržavajući ih“, objašnjava Mirosavljević.

U tom smislu, a očito svjesni svih tih činjenica, „veliki broj onih koji protestvuju čine to i dalje, svako iz svojih razloga, pretvarajući proteste u jedan veliki društvenopolitički performans i hepening uz sve veće ispoljavanje kreativnosti duha i pridobijanje pristalica putem društvenih mreža za buduće učešće u protestima“, dodaje Mirosavljević.

„Taj probuđeni duh je i tračak nade da sve nije izgubljeno iako će se na kraju završiti malim labavljenjem sistema i medija, a najveći opozicionari nalazit će se na društvenim mrežama i u humorističkim emisijama“, prognozira.

Nenasilno izražavanje nezadovoljstva je legitimno

Dok se opozicija ne smjesti u okvire o kojima govori profesor Mirosaljević, a vlasti i u Srbiji i u Crnoj Gori budu gluhe na njihove zahtjeve, prosvjedi će se nastaviti. S njima i blokade ulica, ali i preusmjeravanje prometa što nekima može i zasmetati. Oni koji se ne slažu s iskazivanjem nezadovoljstva na ulicama smatraju da svi građani ne bi trebali trpjeti takvo ponašanje. Novaković im poručuje kako je „svaki vid nenasilnog izražavanja nezadovoljstva legitiman“.

„Ne mislim da građani pretjeruju kad blokiraju ulice, jer su upravo te metode one koje animiraju opštu javnost, a to je legitimni cilj protesta“, dodaje.

Kad govori o iskustvima iz Srbije, Milutinović primjećuje kako „protesti subotom uveče izgleda da uopšte nisu nervirali nikoga“ i dodaje kako „nije video izveštaje o gnevnim ljudima koji ne mogu da prođu nekom ulicom između 18.00 i 20.00 časova“.

„Te dve Srbije – ona koja protestuje i ona koja ne protestuje (bilo da podržava vlast ili je uzdržana) zapravo su mirno koegzistirale, bez sukoba i bez policije. Jedina radikalizacija bilo je upadanje u RTS i opkoljavanje zgrade Predsedništva Srbije, što je izazvalo optužbe od strane režima za ‘nasilje’, ali tu se ne treba zavaravati – sve i da sami gandiji idu ulicom, to bi opet za vlast bilo ‘linč, silovanje, nasilje’. I naravno, ‘licemerje’. Ako ne računamo zabavne emisije, najviše humora je za ova četiri meseca proizvela vlast“, zaključuje Milutinović.

Izvor: Al Jazeera