Kome odgovara uništavanje ljevice u BiH?

SDP BiH pod upravljanjem Lagumdžije cijepao se bar dva puta kada su nastali SDU i DF, a za mandata Nikšića udari su gotovo stalni (Al Jazeera)

Na bh. političkoj sceni iznenada se ponovo počeo promovirati građanski model društva. To se poklapa sa dolaskom američkog izaslanika na Balkan Matthewa Palmera koji je već u prvim javnim nastupima najavio da je „vizija SAD da BiH bude građanska država“.

Ovu ideju ubrzo je podržao i član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Ipak, mi znamo da je politička praksa u BiH malo drugačija tj. da je građanska opcija odavno predmet destrukcije.

Može to zvučati paradoksalno, ali nova stranka formirana u Tuzli – Socijaldemokrati (SD) – koja se deklarira kao socijaldemokratska uopće ne mora biti doprinos jačanju socijaldemokratije, niti afirmaciji građanske političke opcije. Naprotiv. Radi se o daljoj fragmentaciji kadrovske baze, glasačkog tijela i devalvaciji ideje ljevice i građanskog društva u BiH.

SDP BiH pod upravljanjem Zlatka Lagumdžije cijepao se bar dva puta kada su nastali SDU i DF, a za mandata Nermina Nikšića udari su gotovo stalni uz odliv članstva i nove frakcijske partije. Kome to odgovara, ko to i gdje vodi? U svemu je vidljiv isti personalni i metodološki rukopis.

Generatori raskola

Proces u kojem se posljednjih 20 godina najveća socijaldemokratska stranka osipa pod različitim vanjskim udarima i unutrašnjim podrivanjima nije ni slučajan, ni bez krajnjeg cilja. Evidentno je da se u tom procesu neprestano mijenja fizionomija bh. društva  tako što se guši i protjeruje građanski model, a prakticira nacionalna podjela stanovništva, teritorije i sistema vrijednosti. To je dio odgovora o tome kome odgovara usitnjavanje ljevice.

Taj proces zapravo traje od raspada jednopartijskog sistema 1991. godine kada su nove, nacionalne partije i formirane od nekadašnjih disidenata, nacionalista i naglo prosvijetljenih komunista iz SK BiH. Svi kasniji destruktivni procesi u SDP-u odvijali su se pod čudnim i nerasvijetljenim okolnostima. Najprije je 1997. godine Zlatko Lagumdžija proveo smjenu Nijaza Durakovića koji je ostao u SDP-u kao potpredsjednik, ali čiji je uticaj Lagumdžija sistematski potiskivao. Sve to je praćeno i konstantnim padom uticaja i ugleda SDP-a u društvu, a time i ideje socijaldemokratije.

Na Kongresu SDP-a 2002. godine Duraković napušta Partiju prognozirajući njen sunovrat riječima:  „Dajem neopozivu ostavku na članstvo u SDP-u, na članstvo u Predsjedništvu, i neka vam je sa srećom. Izaberite kako ste i režirali – Lagumdžiju i time ćete sahraniti SDP i socijaldemokratiju na ovim prostorima“!  Tako je i bilo.

Tada su SDP napustili Miro Lazović, Ivo Komšić, karizmatični Bogić Bogićević, Nermin Pećanac i drugi uticajni socijaldemokrati upravo radi Lagumdžijinog koncepta autoritarnog upravljanja partijom. Ubrzo na istim idejnim temeljima formiraju – Socijaldemokratsku uniju (SDU), ali baš zbog istog idejnog, ideološkog i konceptualnog obrasca u biračkom tijelu su shvaćeni kao „ništa novo“. Posljedice su bile mršavi izborni rezultati da bi danas SDU postojao gotovo samo formalno.

Jedini koji su profitirali bile su nacionalne stranke jer je taj prvi raskol u SDP-u svakako odvukao članstvo i njihove glasače ka drugim strankama ili u pasivu.

Odlazak karizmatičnog Željka Komšića 2012. godine iz istog razloga – neslaganje sa diktatom Zlatka Lagumdžije – bio je novi udarac socijaldemokratiji. Iako je izgledalo da je lijevo-građanski koncept ojačan formiranjem Demokratske fronte (DF), činjenica je da je to ponovo podijelilo pristalice socijaldemokratije i glasačku bazu SDP-a koji su masovno napustili SDP i prešli u DF. Animoziteti lidera onemogućavali su koaliranje, a podijeljeni glasovi ni jednoj stranci nisu bili dovoljni da nadjača nacionaliste!

Bez namjere donošenja optužujućih zaključaka evidentno je da je generator ovih raskola bio Zlatko Lagumdžija, a da su svaki put slabljenjem jedine velike nenacionalne stranke jačale one nacionalne. Njegov poguban uticaj na SDP kulminirao je izbornim krahom 2014. godine, a zatim konačno i njegovom smjenom sa čela Partije, gdje on ipak još pet godina ostaje autoritet iz sjene.

Jalovi obnovitelji

Od tog vremena počinje se govoriti o obnovi i ujedinjenju ljevice, ali samo – govoriti. Prošlogodišnji pokušaj da se građansko-lijeve partije (SDP, NS, DF) okupe u BH. blok bio je nedovoljno osmišljen i nezvaničan, a dodatni problem bili su različiti pogledi na (ne)učešće u vlasti sa nacionalnim strankama. Na javnom planu konflikt je bio oko stavova – ući u vlast kako bi se djelovalo ili ne ući u vlast sa nacionalistima kako se ne bi sudjelovalo u destrukciji države. Iza leđa javnosti u igri su bili i razni drugi interesi, lobiranja i pritisci.

Na ovoj dilemi okrnjen je BH. blok izlaskom DF-a i Komšićevim ulaskom u vlast sa osovinom SDA-HDZ-SNSD. Radončićev (uslovno) građanski SBB učinio je isto vadeći štetu od izbornog poraza, a na istom pitanju dolazi do novog raskola u samom SDP-u. Opet je akter Zlatko Lagumdžija. Nekoliko starih komunista (Lazović, Ivo Komšić, Zlatar, Mesihović…) napuštaju SDP, a zatim budu i zvanično isključeni iz Partije. Suština njihovih prigovora je da se “ne mogu stvari u društvu mijenjati iz opozicije, nego iz pozicije pa zato treba ući u vlast“.

Zatim se formira Pokret socijalne pravde i demokratije (SPD). Iako je formalno pokretač novog pokreta koji ima pretenzije obnoviti i (opet) ujediniti ljevicu Ivo Komšić, javnost ipak percipira Lagumdžiju kao stvarnog lidera i ideologa, dok Ivu Komšića posmatra kao javno prihvatljiviju masku za stvarnog ideologa. Mora se naglasiti da od osnivanja do sada SPD nije demonstrirao nikakve obnoviteljske aktivnosti pa je već vrijeme za pitanje – da li je osnovan samo radi novog raskola u SDP-u?

I na koncu, nova tuzlanska SD sa Enverom Bijedićem i Edinom Delićem na čelu, također je promovirana kao „inicijator ujedinjenja ljevice u jednu veliku, snažnu političku grupaciju“ (!) što je neobično jer je posljedica formiranja SD-a novo sakaćenje SDP-a i to u tradicionalno „crvenoj“ radničkoj Tuzli. Odlazak/isključenje dijela članstva i kantonalnih zastupnika iz SDP-a desio također nakon odluke Bijedića/Delića i njihove frakcije da po svaku cijenu uđu u vlast sa SDA u Tuzli.

Ni do danas nisu razjašnjene javno izrečene aluzuje da je zapravo tuzlanska frakcija napustila principe SDP-a radi nekakvih „dugova i obaveza prema SDA“ te vlastitih poslovnih, a ne političkih razloga. I raniji izlazak DF-a iz BH. bloka bio je praćen optužbama da je DF/Komšić ustvari izlobiran od SDA da im se priključi. Zajednička posljedica svega je nova fragmentacija socijaldemokratkih snaga i njena kompromitaciji u kontekstu vezivanja za nacionalne stranke.

Ko će graditi građansku državu?

 „Lažno bi bilo zanijekati da sve to nije izazvalo određene unutarnje potrese i da nije nanijelo štetu Partiji“, ocijenio je novi kadrovik u SDP-u Zukan Helez. Stoga je sada veliko pitanje na temelju čega pokrenuti ujedinjenje. Helez nadalje vjeruje da „razilaženja nisu ideološke prirode, već isključivo bazirana na narušenim personalnim odnosima i određenim interesima kratkog daha.“

Ovako usitnjena ljevica (SDP, DF, SD, SPD) i partije građanske opcije (NS, GS, SBB) teško da mogu biti materijal za skoro ujedinjenje, posebno uzmu li se u obzir međusobni animoziteti lidera. Podrška koju je DF dala SPD-u, a zatim DF, SPD i SBB novoj SD samo su demonstracija otklona od SDP-a, a ne začetak ujedinjenja. Zbog toga će tako razjedinjeni na narednim izborima još teže biti konkurencija nacionalnim strankama, što je direktna posljedica hiperprodukcije stranaka na ljevici.

Građansko-lijeva politička ideja kao osnov reafirmacije i rekonstrukcije građanske države na ovaj način je gotovo demontirana. Indikativno je da na svaki pokušaj, čak i pomen ujedinjenja složno reagiraju nacionalne stranke podjećajući da je po dejtonskom konceptu „BiH država tri naroda“ a time i tri nacionalne politike. U RS i područjima gdje vlast ima HDZ BiH nenacionalne stranke su agresivnim  tretmanom i tih stranaka, i glasača sasvim minimizirane. Pobrojani raskoli unutar ljevice dodatno su onesposobljavali taj koncept.

Zato je od ključne je važnosti šta će se među građansko-lijevim snagama događati do narednih lokalnih izbora. Moguće je da će ti izbori pokazati možda i definitivnu opredjeljenost građana BiH za jedan od koncepata vlasti i države koji se nude – nacionalni ili građanski, a što bi odredilo fizionomiju BiH za duži period. Novi vjetar u leđa građanskoj državi jeste američka podrška „izgradnji BiH kao građanske države“, ali to neće biti dovoljno ako taj koncept ne preuzmu konačno ujedinjene nenacionalne političke snage.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera