Kobne tajne irske Katoličke crkve

Piše: Goran Borković

Najgore su one tajne koje svi znaju, a nitko ih ne želi javno izreći.

Duboko se zakopaju u kolektivnoj svijesti određene zajednice čiji pripadnici znaju da je ono što su uradili, ili su šutjeli dok se radilo, toliko pogrešno da je najbolje zaboraviti. Primjerice, ratni zločini na području bivše Jugoslavije kada ne samo da je komšija udario na susjeda (ili obrnuto, svejedno), nego mu je želio zatrti i svaki trag postojanja, pa su leševi pobijenih zakapani u masovne grobnice negdje duboko po šumama, kao što je bio slučaj u Bosni i Hercegovini, ili ih se trpalo po bačvama i prevozilo s jednog kraja države u drugi, kao u Hrvatskoj.

Čak i oni koji su to napravili znali su da rade krivo. Nije tu samo bilo riječ o strahu od sudskog progona i osvete, nego i vrlo jasni moralni osjećaj da ono što su napravili nije ispravno, pa su tajnu željeli zakopati duboko pod zemlju da nitko više ne pita za nju.

Tajne su, međutim, varljive i imaju gadnu osobinu da kad-tad izađu na površinu, baš kao i leševi onih nesretnika pobijenih u ratu. Ma koliko se trudili i poslije šutjeli o onome što se dogodilo, bez obzira na to jesu li i sami sudjelovali u ubojstvima, grobnice se otkrivaju i krivci kažnjavaju.

Evo, primjerice, na području Doboja, nakon poplave, u dva slučaja pronađeni su posmrtni ostaci na obali rijeke Bosne. Da nije bilo poplave, ne bi bilo ni otkrića.

Septička jama

Naravno da kozmička pravda neće obuhvatiti sve. Nikada nije, ali se barem zna što je “dobro”, a što “loše”.

Ništa grozniji primjer ovih dana izišao je na površinu u Irskoj, gdje je otkrivena masovna grobnica kraj irskog grada Galwaya, u koju su bila bačena tijela 796 djece u dobi između nekoliko dana i devet godina.

Zapravo, nije to bila masovna grobnica. Nije ju nitko iskopao s tim ciljem, kao u Srebrenici, nego se radilo o septičkoj jami, u koju su curile fekalije iz ustanove “Dom”, u kojoj su, pod patronatom Katoličke crkve, bile smještene trudne, a neudane žene. “Dom” su vodile časne sestre.

Zapravo, nije to bila ni tajna, budući da je lokalno stanovništvo barem 40 godina znalo za njeno postojanje, jer su dva dječaka još tamo 1975. godine, igrajući se, polomila ploču iznad groba i ugledala gomilu kostura.

Znajući što se sve događalo u gluhoj irskoj provinciji, nema nikakvog razloga da se ozbiljno ne istraži i ova epizoda, ma koliko ona koštala vrh irske Katoličke crkve, jer tko bi uopće mogao povjerovati da je moguće leševe beba bacati u septičku jamu, i tako napraviti 800 puta, i to u ustanovi koja se kiti nazivom ‘Dom’ i koju kontroliraju oni koji bi trebali biti moralni autoriteti svoj onoj sirotinji koja ih okružuje.

Znalo se, sasvim sigurno, i dok je takozvani Dom radio između 1925. i 1961. godine. Znalo se, jer se moralo znati s obzirom na broj žena koje su trudne ušle u njega, a nakon nekoliko godina – ako su imale sreće – uspjele otići s ovog stratišta, prema kojem i sama Sveta inkvizicija sa svojim metodama istjerivanja nečastivog djeluje kao dječja igra.

U uvjetima stalne pothranjenosti, ospica, tuberkuloze, teških upala pluća i drugih bolesti, u uvjetima koji su, kako izvještavaju britanski mediji, prema svemu nalikovali onima u 17. stoljeću, neka su djeca, ipak, uspjela preživjeti.

Ti su “sretnici”, ako nam je ovdje uopće dopušteno da budemo cinici, potom davani na usvajanje u SAD. Navodno je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata njih više od 2.000 pronašlo udomitelje preko Atlantika.

Postoje, međutim, određene sumnje da ni usvajanje nije urađeno onako kako bi se očekivalo, nego da su pojedini visoki “dostojanstvenici” Katoličke crkve u Irskoj prodavali djecu. Crkveni dužnosnici demantirali su takve priče, ali tvrdnje nisu mogli dokazati, budući da su mnogi dokumenti iz tog vremena, kako kažu, uništeni u požarima.

Lokalni žitelji svjedoče ovih dana o djeci koja su živjela u “Domu” i koja su zajedno s njima išla u školu, gdje su bili diskriminirani kao učenici drugog reda, te da su časne sestre stalno isticale da su drukčiji od ostale djece.

Sve se, dakle, već odavno znalo. Zašto se, onda, kad se već znalo, prije nije “otkrilo”, odnosno zašto se “nisu poduzeli određeni koraci” da se istraži što se iza grubih “Domskih” zidina događalo i što su časne sestre zapravo radile?

Znajući način na koji funkcionira Katolička crkva, posebno u takvim sredinama poput – posebno u to vrijeme – zatucane Irske, odgovor nije teško dati. Nastojeći očuvati privid savršeno ustrojene kršćanske patrijarhalne zajednice u kojoj je muškarac hranitelj obitelji i jamac njene održivosti, a žena bezgrešna majka i čuvarica ognjišta, koju tek “istočni grijeh” dijeli od vječnog uzora Majke Božje Djevice Marije – svaka greška strogo se kažnjavala.

Kako trudnoća, a kamoli dijete, nisu prašina da se samo podvuku pod tepih, Crkva je, uz pomoć države, pribjegla drugim metodama. Nije bio tepih, ali je bio “Dom”, kakvih je u Irskoj bilo puno. Svaka oblast imala je svoj azil, gdje su se smještali “posrnule” žene s neželjenim potomcima, o kojima su se skrbile časne sestre, a sve s ciljem zaštite licemjerja i lažnog morala u koje vjerske zajednice često upadaju.

Tko bi se onda uopće mogao začuditi da su i prodavali siročad. Znajući što se sve događalo u gluhoj irskoj provinciji, nema nikakvog razloga da se ozbiljno ne istraži i ova epizoda, ma koliko ona koštala vrh irske Katoličke crkve, jer tko bi uopće mogao povjerovati da je moguće leševe beba bacati u septičku jamu, i tako napraviti 800 puta, i to u ustanovi koja se kiti nazivom “Dom” i koju kontroliraju oni koji bi trebali biti moralni autoriteti svoj onoj sirotinji koja ih okružuje.

Ni majke nisu prolazile puno bolje. Osim što su ostale bez djece, bile su izložene ropskom radu. U ovoj ultrakonzervativnoj državi sve do devedesetih godina prošlog stoljeća (dobro ste pročitali, prošlog, mislimo na 20. stoljeće) nevjenčane majke s djecom – kao oboljeli od gube u vrijeme Isusova rođenja ili kužni u mračnom Srednjem vijeku – zatvarali bi u svojevrsne azile koje su kontrolirale državne ili crkvene institucije, kao najveća sramota koja se jednoj ženi može dogoditi. U azilima su bile obilježene posebnim uniformama, a kako bi se grijeh što prije iskupio, morale su promijeniti i imena. O liječničkoj pomoći mogle su samo sanjati.

Oduzimanje djece

Kako bi se iskupile za težak grijeh koji su počinile, djeca bi im se oduzimala, a one bi bile prisiljene na višegodišnji težak rad. I to bez obzira na to jesu li svjesno ušle u rizik da ostanu trudne ili su bile silovane, posebno zato što je dobar dio očeva bio oženjen.

Pobačaj, kako je poznato, u Irskoj nije bio dopušten, ali je u devedesetima pritisak, ipak, ponešto popustio. Razvio se tzv. zdravstveni turizam, pa su nesretne žene brodovima odlazile vikendom na područje Velike Britanije kako bi pobacile. Dakle, opet licemjerje. Ako se grijeh već događa, neka to ne bude pred našim očima, pa ćemo tek rođenu bebu baciti u septičku jamu, jer je “kopile”, ili ćemo, ipak, napraviti ustupak, pa im dopustiti abortuse, da nam svoje “faćuke” ne rađaju po svetom katoličkom tlu.

Aktivisti traže da istraga ne stane na slučaju ‘Doma’, nego da se proširi na ostale azile po Irskoj, u kojima uvjeti života nisu bili ništa bolji od onih u Galwayu.

O sudbini tih žena snimljeno je nekoliko filmova, od kojih je najpoznatiji Sestre Marije Magdalene iz 2003. godine, koji se bavio životom više od 10.000 neudanih majki koje su od 1922. do 1996. morale besplatno raditi u praonicama katoličkih redovnica. Nakon njegovog emitiranja, pokrenuta je istraga, koja je nakon deset godina trajanja, predvidljivo, utvrdila da najveći dio navoda nije istinit.

Na monstruoznu grobnicu kraj Galwaya ukazala je lokalna povjesničarka Catherine Corless. Zatražila je dokumentaciju o djeci koja su preminula u “Domu”. Dobila je 796 imena. Dala si je truda i otkrila kako je od 100 imena, koje je uspjela istražiti, samo jedno dijete pokopano u obiteljskom grobu. Ostali su, očito, u masovnoj grobnici, odnosno u septičkoj jami.

Sramota je, baš kao i u slučaju raširene pedofilije među svećenicima, natjerala Katoličku crkvu da reagira. U crkvi u Galwayu, u čijoj se blizini nalazi “Dom”, rekli su da nisu znali da je toliko djece pokopano i da će podržati inicijativu da se to mjesto označi kao grobnica. Tajnik tamošnje nadbiskupije Fintan Monaghan složio se s takvim rješenjem. Prema njegovom mišljenju, bilo bi najbolje leševe ostaviti gdje jesu i prikladno označiti mjesto, da se, valjda, ne kopa previše po nečasnoj ulozi Crkve.

“S našeg gledišta, ne možemo suditi o prošlosti. Sve što možemo učiniti je obilježiti prošlost na odgovarajući način i ovo mjesto učiniti prikladnim da ljudi mogu doći i sjetiti se svoje mrtve djece”, prenosi londonski Guardian njegove riječi.

Očekuje se i reakcija sestara iz reda Bon Secours, koje su vodile “Dom”, budući da ta religijska kongregacija katoličkih žena i danas djeluje vodeći se načelima Isusa Krista, ljubavi u zajednici, razvijanjem snažnog osjećaja prijateljstva i brige za druge, molitvama i, prije svega, pomoći i skrbi za nemoćne i bolesne… Jednu od bolnica imaju i u Galwayu.

Vjerojatno bi priča ovdje stala da irski ministar Ciaran Cannon nije zatražio istragu, kazavši da dokazi govore da se nešto strašno dogodilo i da zasigurno postoje živi ljudi koji mogu posvjedočiti o tom mjestu.

Aktivisti traže da istraga ne stane na slučaju “Doma”, nego da se proširi na ostale azile po Irskoj, u kojima uvjeti života nisu bili ništa bolji od onih u Galwayu. Primjerice, u ustanovi “Sean Ross” 1930. godine, kada je otvorena, umrlo je 60 djece, od 120, koliko ih se rodilo. Desetljeće kasnije u “Bessboroughu” u jednoj je godini umrlo 100 djece, od 180 rođenih. Statistika, koja tek sada izlazi na svjetlo dana, otkriva da je najmanje četvrtina irske djece rođena izvan braka u tridesetim godinama umrla prije prvog rođendana, iz čega se, kako pomalo u strahu navode irski mediji, zaključuje da su ta djeca bila prijetnja irskom društvu i konzervativnom religijskom etosu, zbog čega su morala umrijeti.

Lokalna zajednica je, eto, skoro pa cijelo stoljeće uspješno skrivala svoju tajnu, koju su na kraju otkrila – djeca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera