Književnik u minskom polju

Demineru je potrebna hladna glava, visoka koncentracija i izuzetno visoka tolerancija na adrenalin (Ustupljeno Al Jazeeri)

Bilo mu je samo 16 kada je ratni oganj počeo proždirati njegov grad.

S akustičnom gitarom koju je našao u napuštenom stanu i nadrealnim snovima o osnivanju sopstvenog benda, o čemu je, valjda, svaki tinejdžer tada maštao, svaki dan je išao u štab na sarajevskom Hrasnom brdu. Da kuha borcima i pokuša im olakšati ono što se,  zapravo, olakšati ne može – odlazak na liniju i borbu za goli život.

Tako je makar mislila njegova majka, dok joj jednog ratnog dana riječi komšinice nisu otvorile oči.

„Ima da se odmah ispišeš!“, galamila je frapirana majka na još uvijek maloljetnog Seada Vranu, koji se već sa 17 godina mogao pohvaliti da je deaktivirao prvu minu, samo jednu u nizu bez broja, koji i 23 godine od potpisa Daytona, svakog dana postaje sve duži.

Objasnio mi je drug

Iako danas kod kuće ima diplomu Filozofskog fakulteta, planove za doktorat i objavljenu zbirku poezije, ovaj stručnjak za mine i eksplozivna sredstva i dan-danas, kao pripadnik Federalne uprave Civilne zaštite, radi na čišćenju zemlje od minsko-eksplozivnih sredstava.

Zaboravite fudbal i automobile, samo upaljači i bombe

U FUCZ radi osam timova sa po četiri i 10 timova sa po 10 ljudi. To su uposlenici različitih profila koji su neophodni da bi se napravili kvalitetni timovi koji mogu odgovoriti zadacima. Upravo zbog toga, Vrana ističe da posao kojim se oni bave nije „one man show“, već timski rad.

„Nije to takmičenje, u smislu, ja sam bolji od tebe, niti pojedinac može napraviti nešto bez podrške drugih. Tu vlada pozitivna konkurencija. Ako ne znaju, ljude nije stid da pitaju, konstantno uče, traže novu literaturu kako bi proširili znanje i pohađaju vježbe. Iako jedna osoba odgovara za akciju, svi su angažovani na tome da ona uspije, počev od najsitnijeg detalja kao što je ulje u motoru automobila, pa do upravljanja dronom. Jedan čovjek ovdje nije ništa“, kaže Vrana, koji ističe predanost kolega svojim zanimanjima:

„Kada idemo na teren mi provedemo po nekoliko sati u automobilu i uopšte ne pričamo o fudbalu, mobitelima, automobilima…, o onome o čemu inače razgovaraju ljudi da ubiju vrijeme. Nevjerovatno je, ali mi i tada razgovaramo o minama, upaljačima, bombama… To samo govori koliko su ljudi predani svom poslu.”

 

Od onih običnih protivpješadijskih, pa do avionskih od nekoliko stotina kilograma, od onih koje su ostale iz devedesetih godina, pa do onih iz dva svjetska rata koje se i danas pronalaze skrivene pod bosanskom  zemljom.

„Otkud mine? Išao sam u vazduhoplovnu školu i, kao i mnoga djeca, tada sam se furao na filmove o Rambu i slične stvari. I tako je krenuo moj put“, počinje svoju neobičnu priču Vrana.

Na početku rata, bio je kurir, pa izviđač, da bi ga sudbina odvela tamo gdje nije niti sanjao – u svijet minsko-eksplozivnih sredstava. Na pitanje sjeća li se prve deaktivirane mine i kako je postupak tekao, dao nam je nevjerovatan odgovor:

„Bilo je jednostavno. Objasnio mi je drug, a pomoglo mi je i to što su me te stvari interesovale“, priča Vrana i nastavlja:

„Kada sam to prvi put uradio, osjećaj je bio neopisiv. U smislu, ne može mi niko ništa, nedodirljiv sam. A nekoliko sati kasnije, kada me taj osjećaj popustio, tresao sam se i sam sebi govorio – nikad više neću dotaći minu… Ali na kraju ispadne, samo do prvog sljedećeg puta“, priča Vrana.

Rad sa minama i eksplozivnim sredstvima je poput hoda po tankoj žici koja dijeli život i smrt, no, Sead kaže da prvi put uopšte nije mislio o tome, niti se plašio. Nije niti svakog narednog puta, jer posao poput ovoga ne dozvoljava takav način razmišljanja.

„Nikada nisam došao u situaciju da mislim da ću poginuti, jer uvijek misliš tri ili četiri koraka naprijed. Trebaš ostati pribran i maksimalno skoncentrisan, jer rad sa minama i neeksplodiranim sredstvima traje od nekoliko sati do nekoliko dana, zavisno od toga šta je u pitanju“, kaže Vrana i navodi jedan od primjera:

Završiš s bombom, a pukne ti guma

Vrana tvrdi da se ne dešava često da stvari na terenu krenu po zlu, ali da je ekipa uvijek spremna na to.

„Uvijek postoji rezervni plan. Kao što bi rekao Montgomery, desi se da se i najbolji plan raspadne pri kontaktu s neprijateljem. Vežeš, recimo, bombu za automobil i pukne ti guma. Sve su to stvari koje se dešavaju i zato je potrebno imati dobar prpremni proces i kvalitetan rezervni plan. Zato nikada nije bilo ozbiljnih problema, izuzev možda jedne nekontrolisane detonacije, ali i na nju smo bili spremni, jer smo znali da postoji minimalna šansa da se desi“.

„Nedavno smo u Bosanskoj Otoci radili na avionskoj bombi koja je bila specifična, jer je nismo smjeli niti micati, niti odstraniti upaljač. Tri dana smo radili i na kraju na nju složili 55.000 vreća pijeska, što je oko 3.000 tona i izvršili kontrolisanu eksploziju. S ponosom mogu reći da na okolnim kućama nismo razbili niti jedno jedino staklo“, prepričava Vrana jednu u nizu uspješnih misija njegovog tima.

Kako je ljudima koji se bave minama? Termin „adrenalin“ jedna je od prvih floskula koja će nam pasti na pamet, no, Sead ne razmišlja tako.

„Ne volim kada se u priči o nama spominje riječ adrenalin, jer to nema veze sa realnošću. Tu nema adrenalina. Da ima, ne bismo mogli raditi ovaj posao. Demineru je potrebna hladna glava, visoka koncentracija, smirenost i izuzetno visoka tolerancija na adrenalin“, govori Vrana.

Presudila gužva u tramvaju

Ako se malo vratimo u prošlost, saznat ćemo da je, nakon što se po potpisu mirovnog sporazuma demobilisao, Vrana odlučio studirati. A i za taj dio priče veže se kuriozitet.

„Diplomirao sam književnost i napisao jednu zbirku poezije. A kako, to je već posebna priča. Razlog je, moram priznati, više nego glup. Kada sam išao da predam dokumente i upišem Fakultet političkih nauka, pošto me zanimalo novinarstvo, u tramvaju je bila takva gužva da sam odlučio izaći na pola puta. Najbliži mi je bio Filozofski fakultet, i tako sam se posvetio književnosti, koju sada razmišljam da doktoriram“, kaže Vrana.

Vrana tvrdi da je u ratu bilo mnogo situacija kojih se ne želi sjećati, ali poslije rata ih je bilo mnogo.

Ostalo oko 800.000 mina

Prema špekulacijama iz 1999. godine, na prostoru BiH je bilo dva miliona mina. Sada je to svedeno na oko 800.000 na oko jedan posto državne teritorije BiH.

„Preciznih podataka nema, jer još uvijek ima minskih polja za koja znaju samo oni što su ih postavili. Takve nalazimo i danas.  A pronalazimo i bombe iz Drugog svjetskog rata, od po nekoliko stotina kilograma“, kaže naš sagovornik.

„Jedna se naročito ističe, više zato što mi je bila smiješna. Nakon  toliko terenskog rada, i u ratnim i u mirnodopskim okolnostima, prije 6-7 godina smo dobili poziv iz Predsjedništva BiH, gdje su u nekim prostorijama u podrumu pronašli eksplozivna sredstva. Bilo je tu detonatora, ručnih bombi, municije…  Jeste da je to bio posao za nas, ali je bilo neobično dobiti poziv iz zgrade koja bi trebala biti najčuvanija i najsigurnija u državi, da radimo na eksplozivnim sredstvima“.

Timovi u FUCZ rade, jednostavno rečeno, sve – spašavanje ljudi na vodi i pod vodom, akcije na nepristupačnim terenima, potrage, gašenje požara…, sve što je prioritetno u datom  trenutku.

Uprkos tome što ga je diploma književnosti mogla usmjeriti na sasvim drugu stranu i omogućiti mu život bez ponoćnih poziva o svježe pronađenoj avionskoj bombi na gradilištu novog kružnog toka ili alpinisti koji je zalutao u nekakvoj bosanskoj nedođiji, Vrana je ostao tamo gdje je i bio.

„Jednostavno, imaš nešto u čemu si dobar i završiš s tim. Mada su 23 mine i ostala eksplozivna sredstva koja smo samo danas uklonili širom zemlje, naš, praktično uobičajen radni dan bez mnogo stresa, nemam problema s tim. Mišljenja sam da nismo mi izabrali ovaj posao, već da je on odabrao nas“.

Izvor: Al Jazeera