Oglasi

Knjigama rušim predrasude o osobama s invaliditetom

Mlada bh. književnica Emina Mujanović govori o svom životu i radu s neizlječivom bolesti, distrofijom mišića.
Emina Mujanović: Ljudi danas žele mnogo toga, a nisu svjesni da je ovaj svijet prolazanUstupljeno Al Jazeeri

Tačno prije pet godina bila sam samo 'jadna' Emina, osoba s invaliditetom. A danas sam ponosna djevojka s invaliditetom, koja iz sebe ima tri izdate knjige, bezbroj promocija, kako širom Bosne i Hercegovine, tako i van njenih granica.

Tako priču o sebi počinje mlada književnica Emina Mujanović.

Rođena je 17. oktobra 1994. godine u Tuzli, a živi u Donjem Hrasnu (općina Kalesija). Od 2001. godine boluje od neizlječive bolesti, distrofije mišića. Rano se, kaže, suočila s osuđivanjem, izrugivanjem i sažalijevanjem okoline, ali je iz svega izvukla pouku i odlučila živjeti svoje snove i rušiti predrasude o osobama s invaliditetom. Iako je zbog različitih prepreka ostala samo na završenoj osnovnoj školi, Emina je danas perspektivna književnica, koja iza sebe ima tri objavljene knjige.

Svoja djela je promovirala širom Bosne i Hercegovine i dijaspore. Svojom pisanom riječju i govorima je inspirirala stotine ljudi da načine pozitivne promjene u životu. Učestvovala je na vrijednom i značajnom projektu pod nazivom "Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini".

Predstavljala je Tuzlanski kanton (uz bilborde koji se nalaze širom Sarajeva i Tuzle) u kampanji "Ponosni na sebe" (projekat podrške u borbi za pravedno društvo i jednake mogućnosti za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini).

S ovom inspirativnom mladom djevojkom smo razgovarali o njenoj životnoj borbi, uspjesima i budućim planovima...

  • Da li ti je bilo teško nositi se sa zdravstvenim problemima?

- Kada sam se tek razbolila, bila sam osmogodišnja djevojčica, kojoj je dragi Bog dao iskušenje. Nisam znala kako se nositi s tim, pokušavala sam se nekako iščupati iz tuđih pogleda, koji su me gledali kao da sam vanzemaljac, iz društva koje me je odbacivalo na razne načine. To je period života koji je za mene bio izuzetno težak. Međutim, olakšanje dođe odande odakle se čovjek i ne nada. Sve nedaće kroz koje sam prošla su mi bile povod da se borim, da ojačam, da ne posustanem...

  • Kako se naše društvo ophodi sa osobama s invaliditetom?

- Mene društvo nije prihvatilo kao osobu s invaliditetom, ismijavali su me samo zbog toga što sam u kolicima. Znam da i danas mnoge osobe prolaze kroz takve situacije. Ljudi se boje onog što je drugačije, ne dopuštaju sami sebi da upoznaju osobu s invaliditetom i da, ustvari, vide da je to sasvim obična osoba, s malo većim iskušenjem u životu.

  • Kada se javila ljubav prema pisanju?

- Dok sam bila učenica u osnovnoj školi nikada mi nije išlo pisanje pismenih vježbi. Nisam voljela pisati nešto na zadanu temu. Prije četiri godina sam sasvim slučajno napisala jednu kratku priču od dva dijela, koja je tada nosila naziv Ljubav između Aiše i Haruna. Mogu reći da sam zbog te priče zavoljela pisanje. Danas je pisanje moja velika ljubav i terapija kojom se opuštam od stvari koje mi nekad tugu izazovu. Nakon što objavljena moja prva knjiga Ja ću te čekati, sjeti se obećanja, shvatila sam da neću odustati, da moram dalje i da jednom želim biti književnica.

  • Jedna Tvoja knjiga nosi naziv Rušim predrasude. Na kakve predrasude misliš?

- Knjiga Rušim predrasude je moje autobiografsko djelo, tu su moji padovi, borbe, uspjesi... Ta knjiga je pisana za sve osobe s invaliditetom, da se više fokusiraju na svoj život, borbu. A ova knjiga ujedno je moj, neću reći vrisak, nego glasniji govor, da je red da konačno srušimo sve kako arhitektonske barijere, tako i one ljudske predrasude koje ljudi uzgajaju u svojim glavama kao korov. Želim svijet bez predrasuda.

  • Ko Ti je najveća podrška na tom putu?

- Najveća podrška su roditelji i sestra, koji me podržavaju na mom trnovitom životnom i književnom putu.

  • Nedavno si posjetila Dansku. Kakve impresije nosiš sa tog puta?

- Kada sam dobila poziv da posjetim Dansku i održim promocije zajedno s efendijom Elmedinom Kadrićem, pristala sam bez razmišljanja, iako sam imala strah od aviona. Imala sam snage izdržati tih sedam dana, srušitivlastite predrasude, jer sam sumnjala da neću izdržati ni dva dana. U Danskoj sam provela sedam dana, od Odensa, do Kopenhagena, Nakskova, Randersa, Koldinga i Vajle. Napustiti Bosnu i otići tamo gdje pušu hladni vjetrovi, ali žive naši topli zemljaci, nešto je najljepše što čovjek može doživjeti. Voziti se prvi put brodom, prvi put vidjeti more za mene je bilo nešto najljepše što mi se desilo tih dana.

  • Zašto su danas mnogi ljudi nesretni?

- Ljudi danas žele mnogo toga, a nisu svjesni da je ovaj svijet prolazan, sve ono što imamo će ostati, a mi ćemo otići. Da bismo bili sretni i zadovoljni, trebamo cijeniti  ono što imamo. Zahvalni trebamo biti na onome što imamo. Ljudi su nesretni jer samo želimo, želimo, a malo dajemo drugima. Pomaganje i davanje drugima nas može učiniti najsretnijom osobom na svijetu.

  • Budući planovi?

- Nastavljam s pisanjem i već pripremam novu knjigu. Rekoše mi da ja to ne mogu, a ja sam ostvarila mnogo toga u životu. Nikad ne trebamo odustati od naših snova, niti dopustiti drugima da nam ih ukradu.

  • Poruka ljudima koji imaju isti ili sličan zdravstveni problem?

- Mnogo je danas ljudi koji imaju neki invaliditet, ali nisu svjesni koji su poklon dobili. Možda se neke osobe neće složiti sa mnom, ali pitam ih - ako je zdravlje poklon, zašto bi bolest bila nešto drugo? Sve ono što te zadesi prigrli objema rukama i iščupaj iz toga ono najbolje, jer sigurno postoji u tvome iskušenju mnogo lijepih stvari.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.