Karta genocida kao karta sjećanja i pamćenja

Mugdim Cvrljo, kartograf, borac, učesnik „Marša mira“ u Srebrenici, izradio je kartu genocida, koja je postala i karta sjećanja. Karta je nastala s ciljem da se prikaže i pokaže sve što se dešavalo u Srebrenici jula 1995. godine, u zaštićenoj zoni UN-a. Ideja je pretočena na kartografsku kartu.  Na njoj su  zapravo prikazani detalji, događanja, slike počinjenog genocida na tom području. Detaljno prikazuje „put smrti“ mjesta ubijanja, masovne grobnice, njihovo prikrivanje… ali i mučenja, teškoće kroz koje su prolazili Srebreničani. Prikaz je to planskog činjenja zla i njegovog prikrivanja, pa negiranje genocida i onda pokušaj nametanja zaborava.

• Šta je bila ideja vodilja u realiziranju Projekta ‘Karta genocida’, odnosno otkud uopće ideja da se ovako nešto uradi?

– Ovo je pokušaj da se na topografskoj karti, odnosno vojnoj karti na kartografski način prikažu sva dešavanja i počinjeni genocid jula 1995. godine s jedne strane i s druge da se prikažu sve strahote, stradanja, put stradanja, zasjede, masovne grobnice do pokazivanja trase „Marša mira“.

Na „Maršu mira“ prvi put sam bio prije desetak godina, kada počinju moja detaljnija istraživanja. Prvo me zaprepastila površina teritorija na kojoj je počinjen genocid. Prostor od Nezuka do Potočara, odnosno od Potočara do Nezuka, gdje se zapravo sve i dešavalo je površina od 1.293 kvadratnih kilometara. I na tom je prostoru, na toj  površini, počinjen genocid, ne samo u Srebrenici. Pogledajte koliki je to prostor, teritorij. I onda mi se nametnulo pitanje – šta ja mogu da uradim da pomognem da se to ne zaboravi? I tako je nastala karta, prvo genocida, koja je onda prerasla, postala, karta sjećanja i pamćenja.

• Kažete da je sve zapravo krenulo od karte, od vojnih karata?

– Upravo tako. Naime, mnogi ne razmišljaju na ovakav način. Genocid nije jednostavna radnja. Mora se dobro, temeljito, planirati, što je urađeno i u ovom slučaju, i pripreme su trajale sigurno više mjeseci. Imate četiri faze genocida. Prva je planiranje, kada su planeri tog zla, jer nisu dolazili na lice mjesta, na vojnim kartama ucrtali planove i šta treba uraditi. Onda su te karte dobili vojnici, rezervisti, oni koji su izvršavali te naredbe, jer oni, očito je, nisu bili svi iz tih područja, i stoga su prema karti tražili ono što im i gdje treba. Druga je faza realizacija, gdje su prema dobijenim kartama izvršioci počinili genocid. Treća faza je prikrivanje. I ona je provedena prema kartama. Danima su prikrivane masovne grobnice, ubijeni, mjesta zasjeda i sve ostalo, a što je ucrtano sada u kartu. Trebalo je brzo za dva do tri dana sve to sakriti i prikriti, sakriti dokaze, trebalo je sakriti nekoliko hiljada stradalih. I to se nije moglo uraditi ako se ne poznaje teren, a kao što sam rekao nisu bili svi sa ovih područja Srebrenice, Bratunca i ostalih mjesta i zato su korištene karte. Poznato je da su u tim razgovorima prilikom prikrivanja i sakrivanja korišteni izrazi „paketi“. Trebalo je u kratkom periodu prikriti hiljade „paketa“ stradalih, ubijenih. I po karti se lako našla određena lokacija, dovlačili bageri, mehanizacija za prikrivanje.

• Genocid u Srebrenici  je potvrđen. Kako je bilo moguće to sve obraditi na ovaj kartografski način i sažeti ga u tu vrstu narativa, jer od, kako kažete ‘karte genocida nastala je karta sjećanja’?

– Postoje činjenice o počinjenom genocidu, postoje ti kritički fragmenti počinjenog zla, koje je porodilo najveće stradanje jednog naroda nakon Drugog svjetskog rata. I te su činjenice, ti dokazi, praktično ucrtani u novu kartu i to onako redom kako se sve dešavalo. Planovi su zapravo sa vojnih karata i sa geografske prešli na kartografsku. I zato jeste ovo priča o genocidu, ali na ovaj način, jer su u fokusu sva mjesta stradanja, prikrivanja zločina i svega onog što se dešavalo na terenu. I ova je karta samo fragmentiranje, samo sjeckanje onoga što je istinski narativ boli Srebreničana, boli majki, njihove djece. Jer, gdje god da na tom prostoru od 1.293 kvadratnih kilometara taknete, bolno je. I nema tog protoka riječi koje mogu to ublažiti, to pokazati. Ovo je zapravo samo mali pokušaj tog. A, onda je od „Karte genocida“ nastala „Karta sjećanja“. Naime, učesnici „Marša mira“ sada koriste kartu i tokom cijelog puta zastaju, traže, obilaze mjesta masovnih grobnica, mjesta zasjeda, jer ona nisu na trasi „Marša“, odnosno „Puta spasa“. I tad je moje zadovoljstvo veće što sam uspio to prikazati i što se sada to već koristi. A posebno što se karta sve više koristi na svakom „Maršu mira“.

• Opet ću se vratiti imenu, naslovu Karte i njenim porukama, zbog stalnog negiranja tog genocida.

– Uradio sam ove karte, dokumentiran je genocid i na ovaj način i u ovom narativu i formi. Upravo ta stalna negacija počinjenog genocida me i opredijelila da dam svoj doprinos i na ovakav način, i na ovakav pristup to prikažem. Mislim da sam uspio dočarati sebi, ali i svima do tančina te događaje, ta stradanja i počinjeni genocid. Otud i Karta sjećanja, koja postaje nezaobilazan dio kulture pamćenja i memorijalizacije. Posebno mi je drago što se Karta koristi u školskim programima u osnovnim i srednjim školama u više kantona u entitetu Federacija BiH. Vjerujem da će uskoro to prihvatiti i u ostalim kantonima, možda i na razini BiH. 

Možda?! Najvažnije je da se i kartografski i faktografski prikazan i dokazan genocid. I posebno, karta sjećanja i pamćenja.

Izvor: Al Jazeera