Kao da bh. politika nikad nije željela da u Srebrenici bude bolje

Četvrt stoljeća je dug period, ali za Srebreničane on malo predstavlja, jer oni ranu zvani genocid žive svaki dan, govori Advija Ibrahimović, mlada Bosanka koja je kao dijete bez roditelja preživjela tragediju koja je pogodila ovaj bosanskohercegovački grad 1995. godine.

Sada živi i radi kao zdravstvena radnica u njemačkom gradu Frankfurtu te za Al Jazeeru kaže kako se nadala da će se nakon školovanja vratiti u rodni grad, ali to još ne može. Pandemija korona virusa ju je zatekla u Njemačkoj, a prvi dani su je podsjetili na rat, o kojem teško govori, jer je “sve ranije rečeno”.

Bez majke je ostala 1992. godine, da bi joj otac bio ubijen u genocidu 1995. godine. S bratom i sestrom se te godine našla u tuzlanskom Domu za djecu bez roditeljskog staranja.

Često kaže kako su je ti dani naučili da joj budućnost zavisi najviše od njenog ponašanja, učenja i rada.

Pažnju svijeta je privukla govorom na otvaranju Memorijalnog centra u Potočarima, kada je nagnala na suze mnoge goste, pa i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Billa Clintona.

• Trenutno ste u njemačkom gradu Frankfurtu. Kakva je tamo situacija trenutno kada je riječ o korona virusu?

– Generalno, što se trenutne situacije tiče i mog gledišta, nekako se lagano sve vraća u normalu i ljudi se polagano opuštaju i izlaze iz kuća. Postoje još uvijek određene mjere, koje treba poštivati, kao naprimjer da je nemoguće ući u radnje bez zaštitne maske, da još uvijek mora postajati određeno odstojanje, dezinfekcija… Mislim da se ne trebamo opustiti u potpunosti, pogotovo osobe slabijeg imuniteta, odnosno stariji ljudi i hronični bolesnici.

• Da li je proteklih dana, sedmica bilo teže, kako su ljudi reagirali na sva dešavanja?

– Protekli dani, odnosno prethodna dva mjeseca, iskreno su me malo podsjetili na ratno stanje i nije mi se bilo teško navići na “skrivanje”, odnosno Izolaciju. Međutim, što se tiče ljudi, poštovali su sve upute, upozorenja i saopštenja koja su dolazila od nadležnih institucija. Mislim da smo ovu vježbu jako dobro savladali i naučili.

S obzirom da su zdravstveni radnici cijelo vrijeme bili na prvoj liniji odbrane, samim tim smo bili i izlozeni riziku, tako da smo u firmi u kojoj radim imali samo jednu kolegicu koja je bila pozitivna na COVID-19. Na svu sreću, sve se dobro završilo, prvenstveno zato što je ona bila savjesna, prijavivši se čim je primijetila simptome, ali i svi ostali koji su imali bilo kakvu sumnju su se prijavljivali da bi bili testirani, što je bilo jako značajno.

• Kako ‘obični’ Nijemci gledaju na ovu situaciju, šta im je najteže palo? Da li je isto bilo i s Vama, s obzirom na Vaš životni put?

– Kada je sve ovo krenulo, veoma interesanto je bilo pratiti i gledati koliko su ljudi kupovali i skladištili hranu u nenormalnim količinama. Toga se nisam bojala, sjetila sam se kako je nama bilo za vrijeme rata, kako smo sa jednim kilogramom brašna morali mjesec dana preživjeti, kako je popara od starog hljeba bila luksuz, pa se opet preživjelo i ništa mi teško nije palo. Moji najveći strahovi su gubitak meni bliskih ljudi, odnosno članova porodice i prijatelja. Najviše sam se bojala da se neće nekom nešto desiti od mojih najdražih, a da sam spriječena da dođem.

• Spomenuti životni put je krenuo iz Srebrenice, grada stradanja i genocida. Koliko često dolazite u taj grad?

– Moja želja je bila da se nakon školovanja vratim i ponovo započnem život u Srebrenici, međutim, nije bilo sreće. Nažalost, danas su moje posjete postale rijetke i svele su se na dva do tri puta godišnje da posjetim moje mrtve…

• Vaša srebrenička priča je posebno teška, često Vas pitaju o tome. Koliko je teško govoriti o tim danima?

– Moja životna priča je manje-više poznata javnost i ne razlikuje se puno od ostalih priča preživjelih Srebreničana. Nažalost, naši životi ispunjeni su bolom, gubitkom, tugom, patnjom, čežnjom i sve će to biti sastavni dio naših života dok smo živi.

• Prošlo je 25 godina od genocida počinjenog u Srebrenici. Kako gledate na ovaj period? Izgleda da je stalna situacija kao što ste jednom rekli – Srebrenica se spominje samo u julu…

– Period 25 godina je uistinu dug, ali za nas Srebreničane je nekako samo period življenja. Mnogi od nas su prestali da broje godine, zato što može da prođe i 100 godina – srebreničku ranu genocid živimo svaki dan. Mnogim majkama koje žive u iščekivanju da pronađu svoje sinove, a pogotovo za one koje su umrle ne dočekavši da pronađu kosti najmilijih genocid nikad nije ni prestao.

Odnos društva u kojem živimo svih ovih godina je bio takav da su, svjesno ili ne, umjesto da pokušaju da zacijele rane, kroz razne politizacije, malverzacije i bez imalo pijeteta, produbljivali rane i jačali boli. Omalovažavanje i negiranje istine o genocidu od pojedinaca svih ovih godina nikad nije sankcionisano, posebno u julskim danima, kad poželim da se cijela planata zaustavi, da u miru odbolujemo.

Nekad imam osjećaj da, živeći sve ove godine poslije genocida i boreci se za istinske vrijednosti, ponavljajući i stalno dokazivajući i govoreći istinu i na kraju da smo živi, postajemo krivi što smo preživjeli.

• Da li ste u kontaktu s mladima iz Srebrenice, kako je njima, da li žele ostati ili ponovo napustiti Srebrenicu?

– Da se razumijemo, u Srebrenici ima vrlo malo mladih ljudi i zaista me obraduju pozitivne i optimistične priče kada čujem ili vidim da neko želi započeti i živjeti novu eru života, ali u Srebrenici se još uvijek osjeti miris krvi i čuje vapaj i patnja. Razvoj Srebrenice svih ovih godina nije na zavidnom nivou, ali ništa bolje nije i u cijeloj Bosni i Hercegovini i sve ove godine tamo se živi u nadi da će nešto da se promijeni, da će biti bolje. Ne volim da budem pesimistična, ali nekako kao da politika u Bosni i Hercegovini nikad nije željela da u Srebrenici bude bolje, jer pokazalo se da mnogima odgovara da bude takva kakve jeste.

Izvor: Al Jazeera