Oglasi

Kandidati za Predsjedništvo BiH (II): Odnos sa SAD-om, Turskom i islamskim svijetom

Pitanje integracije u NATO nije samo pitanje odnosa sa SAD-om, već i sa drugim članicama, uključujući Tursku.
Najvažnije pitanje je ko od kandidata može ovu zemlju povesti na put ka punopravnom članstvu u NATOAP

(Analizu su pripremili Ešref Kenan Rašidagić, Ahmet Alibašić, Ensar Eminović, Emir Hadžikadunić i Amel Kovačević.)

Što se tiče odnosa sa tradicionalnim saveznikom BiH, Sjedinjenim Američkim Državama, niti jedan kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva ne uživa monopol dobrih odnosa sa američkom administracijom.

Bez obzira što se u pojedinim medijima konstantno provlači teza da ovaj ili onaj kandidat 'imaju podršku SAD-a', što valjda podrazumijeva da je oni drugi nemaju, američke su se diplomate jasno i javno odredile da Sjedinjene Američke Države podržavaju demokratsku volju bh. glasača, odnosno da posljedično podržavaju onog kandidata kojeg narod u oktobru izabere da zastupa njegove interese u narednom periodu. Uzgred budi rečeno, pokušaji instrumentalizacije kritika iz određenih stranih institucija na račun reakcije domaćih vlasti na poplave nisu relevantne u ovom kontekstu, jer ne spadaju u domenu rada Predsjedništva.

Rejting u Washingtonu

Štaviše, postoji saglasnost da su Oružane snage, čiji je civilni zapovjednik Predsjedništvo, odlično odradile svoj dio posla.


Emir Suljagić

Što se tiče iskustva u kontaktu sa američkim zvaničnicima, odnosno rejtinga kojeg pojedini kandidati uživaju u Washingtonu, također je potrebno razlučiti konkretne rezultate od propagande. Ponovo, ovdje najslabije u pojedinačnom smislu stoje kandidati DF-a i SDP-a, Suljagić i Hadžiomerović, koji imaju skromno ili nikakvo iskustvo na međunarodnom planu.

Mustafa Cerić je značajno profilirana ličnost u svjetskim relacijama, mada su njegovo iskustvo i rejting zasnovani na potpuno drugačijim premisama od onih koje će mu biti potrebne u slučaju da bude izabran na ovako značajnu funkciju. Drugim riječima, biti priznat kao muslimanski vjerski vođa pretpostavlja potpuno drugačiji set izazova od onih koji se postavljaju pred jednog političkog lidera. I pored toga Cerić održava kontakte sa jednim brojem istaknutih javnih ličnosti u SAD-u, mada, potrebno je naglasiti, ne i sa ključnim ljudima u vašingtonskoj administraciji. U pogledu rezultata koje ovaj kandidat navodi kada su u pitanju odnosi sa Washingtonom, mora se naglasiti da je teško vidjeti konkretne rezultate njegovog angažmana. Mustafu Cerića inače prati glas čovjeka od velikog broja inicijativa, ali nesrazmjerno malog broja rezultata koji iz njih proizilaze – nakon pompeznih početaka malo je danas ostalo od projekta BANU, Svjetskog bošnjačkog kongresa, Fondacije za mir i pravdu, izgradnje sjedišta Rijaseta na Kovačima u Sarajevu itd.

Kampanja Fahrudina Radončića kontinuirano provlači nezvanične, mada bombastične glasine o navodnoj bliskosti njihovog kandidata sa američkom administracijom. Ono što se od činjenica može razlučiti jeste da za vrijeme svog mandata na poziciji ministra sigurnosti Radončić jeste uživao bliske odnose sa čelnicima partnerskih službi u SAD-u. Međutim, činjenica da ga je (američki) tužilac Andrew Hughes nedavno zvanično nazvao saradnikom Keljmendijeve zločinačke organizacije u slučaju koji se protiv potonjeg vodi pred sudom na Kosovu govori protiv navodne bliskosti Radončića i američke administracije. Ova bi optužnica, kao i raniji sukob sa Raffijem Gregorijanom, u slučaju da Radončić bude izabran mogla predstavljati smetnju u njegovoj komunikaciji sa američkim i drugim svjetskim državnicima.

Što se tiče Bakira Izetbegovića, mediji pod Radončićevom kontrolom kontinuirano provlače tezu o Izetbegovićevoj neprihvatljivosti kod zvaničnika američke administracije, usljed njegove navodne bliskosti sa, kako se navodi, 'fundamentalističkim krugovima' u Bosni i regiji. Čini se, ipak, da takve ocjene ne stoje, budući da je nemoguće identificirati akcije ili makar izjave američkih zvaničnika koje bi indicirale takvo nešto.

Nasuprot tvrdnjama američkih zvaničnika o navodnoj ostracizaciji, Izetbegović se tokom svog dosadašnjeg mandata susreo sa nizom istaknutih zvaničnika američke administracije. Bio je gost na prijemu kod predsjednika Obame i prve dame SAD-a Michelle Obama, imao je nekoliko zvaničnih susreta sa Hillary Clinton tokom njenog mandata državnog sekretara SAD-a, kao i sa bivšim predsjednikom Billom Clintonom. U povodu posljednjeg Ramazanskog bajrama predsjednik Obama je uputio Izetbegoviću pismo sa najsrdačnijim čestitkama njemu i njegovim sunarodnicma. Takav gest je prilično značajan, imajući u vidu da BiH nije muslimanska zemlja, niti je članica Organizacije za islamsku saradnju (OIC).

Najvažnije preostalo pitanje je ko od kandidata ovu zemlju može povesti na put ka punopravnom članstvu u NATO savezu.


Izetbegović na samitu NATO-a

Institucionalna narav atlantskih integracija ponovo govori u prilog etabiliranih kandidata, iza kojih stoje jake stranke, koje će naposljetku biti u stanju u parlamentima osigurati podršku i izglasati odluke i zakone koje je potrebno usvojiti da bi se konačno otkočio put u NATO. Ovo se u prvom redu odnosi na rješavanje pitanja vojne imovine, za što je potrebno izvršiti snažan pritisak i osigurati saradnju stranaka iz Republike Srpske. Dakako, svi se bošnjački kandidati zalažu za ulazak u NATO, ali samo Bakir Izetbegović ima neka iskustva na tom polju. U maju 2012. predvodio je delegaciju BiH na samitu NATO-a u Chicagu, kao i u septembru ove godine u Walesu, u Velikoj Britaniji.

Turska i muslimanski svijet

Pitanje integracije u NATO savez nije samo pitanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama i evropskim zemljama, nego i sa drugim ključnim članicama ovog vojno-političkog saveza. Jedna od takvih članica koja se do sada isticala snažnom potporom članstvu BiH u NATO-u je i Turska, koja, pored toga što predstavlja drugu najveću vojnu silu u savezu, igra i značajnu ulogu u njegovom djelovanju, zahvaljujući delikatnoj ulozi zemlje stabilizatora u nestabilnom području Bliskog istoka.

Pitanje odnosa sa Turskom povezuje dva značajna pitanja za budućeg bošnjačkog člana predsjedništva BiH – pitanje ulaska u NATO savez i pitanje osiguravanja dobrih odnosa sa ovom zemljom, koja u području Balkana ima značajnu i sve snažniju ulogu kao regionalna ekonomska, politička, pa i sigurnosna sila. Nesporno je da trenutni član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda njeguje najjače personalne i zvanične odnose sa vladajućom AKP strankom u Turskoj, odnosno pojedinačno sa najvišim zvaničnicima te stranke i države, uključujući predsjednika Erdogana i premijera Davutoglua. Mustafa Cerić, za razliku od njega, nije uspio uspostaviti dobre odnose ni sa vladom ni sa opozicijom u Turskoj. Ostali kandidati iz reda bošnjačkog naroda, također, nemaju vidljiva iskustva niti veze na ovom planu.

Fahrudin Radončić zauzima dijametralno suprotnu poziciju od Izetbegovića kada su u pitanju odnosi sa Turskom. Da li kao rezultat izrazito loših ličnih odnosa sa turskim zvaničnicima ili iz stvarnog uvjerenja da dobri odnosi sa Turskom neophodno podrazumijevaju loše odnose sa Zapadom, Radončić je u prethodnom periodu uložio nevjerojatnu količinu energije da dobre odnose koje BiH generalno uživa sa Turskom prikaže u najcrnjem mogućem svjetlu. Njegovu politiku po ovom pitanju možda najbolje sumira rečenica iz nedavnog intervjua datog banjalučkim Nezavisnim novinama: ''Taj izbor (za člana Predsjedništva)'', kazao je tom prilikom Radončić, ''je izbor između euroatlanske autostrade i turskog makadama''.

Nije potrebno trošiti previše riječi da bi se demonstrirala sva pogrešnost ovakve politike, odnosno njena pogubnost za interese Bosne i Bošnjaka. Turska, ogromna zemlja sa više od 75 miliona uglavnom mladih stanovnika, sa GDP-om čiji se rast može mjeriti jedino sa kineskim, zemlja sa rastućim i sve bogatijim tržištem, geostrateškim položajem koji je čini jednom od pivotalnih zemalja svijeta, ulogom nespornog ključnog igrača u regiji, predstavlja zemlju sa kojom i najveće svjetske sile nastoje njegovati dobre odnose u svim domenima. Kao što je već rečeno, put u NATO dijelom vodi i kroz naklonost i podršku koju kandidaturi BiH može dati Turska.

Potencijal ekonomske saradnje, investicija u našu zemlju, odnosno ulazak naših firmi na veliko tržište Turske, od neprocjenjivog je značaja za Bosnu i Hercegovinu. Trovati odnose sa tom i takvom Turskom na osnovu potpuno pogrešne premise da će to na neki način pozitivno uticati na odnose BiH sa zemljama Zapada predstavlja ništa manje od samoubilačke politike, koja itekako može nauditi ekonomskim, vanjskopolitičkim i sigurnosnim interesima Bosne i Hercegovine.

Značajan investitor

Turska, kao i druge zemlje 'Istoka', odnosno nominalno muslimanskog svijeta, također predstavlja značajan potencijalni izvor investicija i pomoći, koja je očajnički potrebna privredi Bosne i Hercegovine. Ovaj potencijal do sada nije optimalno iskorišten i nivo investicija iz ovih zemalja je daleko ispod mogućeg, odnosno značajno zaostaje za investicijama iz zemalja regije i sa Zapada.

Nesporno je, međutim, da Turska, koja se već pojavljuje kao značajan investitor i na prostorima Evropske unije (kupovina njemačkog Grundiga, belgijske Godive itd.), posjeduje veliki kapital, koji je spremna uložiti ukoliko joj se ponude odgovarajući projekti, odnosno pozitivna investicijska klima. Čak i u odsustvu takvih projekata Turska je na osnovu dogovora člana Predsjedništva Izetbegovića i najviših turskih zvaničnika odobrila revolving kredit za podršku povratnicima u BiH u iznosu od 100 miliona eura, što je već pomoglo otvaranju nekoliko hiljada novih radnih mjesta.

I mimo toga Turska u posljednje vrijeme jedan od najvećih donatora u BiH.

Bakir Izetbegović je na osnovu do sada iznesenog pokazao kapacitet za balansirano djelovanje prema državama Zapada, ali i arapskim državama, odnosno Turskoj. I dok je Avaz značajno predimenzionirao navodne dobre odnose Fahrudina Radončića sa nekim zapadnim zvaničnicima, on u vezi sa Turskom slijedi apsurdnu politiku kidanja odnosa sa ovom ključnom zemljom u međunarodnim i regionalnim okvirima. Što se tiče odnosa sa drugim muslimanskim državama, Radončić je, također, kroz svoje političko i medijsko djelovanje intenzivno radio na pogoršavanju odnosa sa muslimanskim svijetom.

Za vrijeme svog mandata na poziciji ministra sigurnosti u više navrata je izazvao buru negodovanja i nezadovoljstva ambasadora više muslimanskih zemalja. Jedan od primjera je njegova izjava da zakonom treba sankcionisati masovni dolazak državljana arapskih zemalja u BiH, zabraniti im da kupuju nekretnine i da se naseljavaju. Od takve izjave ogradilo se čak i Ministarstvo sigurnosti BiH, kojim je on rukovodio, a Bakir Izetbegović i ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija morali su održati sastanke sa ambasadorima arapskih zemalja, kako bi im dali garancije da njihovi državljani neće biti diskriminirani u BiH.

Turiste iz arapskih zemalja, koji u sve većem broju dolaze u BiH, mediji pod Radončićevom kontrolom kontinuirano stavljaju pod lupu kao suspektne posjetioce sumnjivih krajnjih namjera. Ispada da dok se zapadne zemlje otimaju za arapske turiste, kao daleko najveće potrošače, siromašna Bosna i Hercegovina sebi može dopustiti luksuz da ih tjera od sebe, jer ih promatra kroz nekakvu iskrivljenu ideološku prizmu kao potencijalne teroriste. Nastavkom ovakve apsurdne politike BiH bi mogla takve turiste samoinicijativno prepustiti Hrvatskoj i Srbiji, koje, ironično, nemaju problema sa njihovim muslimanskim identitetom, već cijene njihove duboke džepove.

Opće raspoloženje i politika prema muslimanskom svijetu odrazit će se, naravno, u narednom periodu i na mogućnost privlačenja investitora iz ovih zemalja. Za razliku od Radončića, koji se postavlja apriori neprijateljski prema svemu sa islamskim i arapskim predznakom i u tom svijetu nema apsolutno nikakvih veza ni poznanstava, Izetbegović je tokom trajanja svog mandata uspio u privlačenju nekolicine investitora da investiraju u BiH, poput azerbejdžanske investicije vrijedne 40 miliona eura za izgradnju fabrike voća i povrća „Bosanka“ u Doboju. U kontaktima sa političarima iz muslimanskih zemalja ne odmaže mu ni pedigre sina prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića, koji u značajnom dijelu ovog svijeta i dalje uživa ugled državnika i mislioca.

Mustafa Cerić, također, njeguje dobre odnose sa cijelim nizom istaknutih ličnosti u arapskom i muslimanskom svijetu. Međutim, slično kao u već spomenutom slučaju zapadnih zemalja, njegov status i rejting u ovim zemljama usko su vezani za njegovu poziciju dugogodišnjeg reisul-uleme Islamske vjerske zajednice u BiH. Na primjeru obustavljenog kapitalnog projekta izgradnje sjedišta Rijaseta, kojeg je on počeo u vrijeme mandata reisul-uleme, a uprkos njegovom izuzetnom trudu i zalaganju, pokazalo se da kontakti koje on ima u arapskom svijetu nisu dovoljni za osiguravanje investicija.


Cerić sa papom Franjom

U uskoj vezi sa cjelokupnim odnosima sa muslimanskim i arapskim zemljama jeste i pitanje pozicioniranja Bosne i Hercegovine u problematici i geopolitičkim jednačinama vezanim za rat protiv terorizma. I Izetbegović i Cerić o ovom pitanju njeguju balansiran stav, u kojem se naglašava potreba saradnje po ovim pitanjima sa relevantnim faktorima na Zapadu, dok se istovremeno njeguju odnosi sa ključnim akterima u muslimanskom svijetu, a sve u cilju zaštite ekonomskih i drugih interesa BiH, kao što je to ranije razmotreno u ovom tekstu.

Konstantne prozivke

Bosna i Hercegovina je tako i zvanično članica Alijanse za borbu protiv terora, koju predvode Sjedinjene Američke Države, koja istovremeno njeguje prijateljske odnose sa svim značajnim državama muslimanskog svijeta. S druge strane, Radončić svojom ostrašćenom politikom, koja se protivi svemu sa muslimanskim predznakom i konotacijama, kao i konstantnom politikom sumnjičenja svega takvog u vezi sa BiH, ovu zemlju sa relativnom većinom muslimanskog stanovništva u ratu protiv terorizma kontinuirano implicitno svrstava na stranu negativaca.

Konstantne prozivke političkih protivnika za navodne veze sa 'fundamentalistima', stavljanje pod lupu aktivnosti muslimanskih investitora i posjetilaca u BiH itd., predstavljaju vrhunac politikanstva u dnevnopolitičke svrhe, koje, međutim, može imati ozbiljne posljedice za položaj i sigurnost ove zemlje u regionalnim i međunarodnim odnosima. Potpuno je nejasno zašto Radončić svojom politikom i izjavama kontinuirano pruža potporu kojekakvim opskurnim regionalnim 'ekspertima za terorizam', koji jedva čekaju šansu da svoje apokaliptične vizije Bosne i Hercegovine kao terorističke baze i Bošnjaka kao 'bijele Al-Kaide' potkrijepe izjavama i politikama jedne od vodećih političkih figura unutar same BiH i bošnjačkog korpusa.

(Sutra čitajte - Kandidati za Predsjedništvo BiH (III): Regionalna saradnja)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi autora i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.