Oglasi

Kako živjeti kada vam oduzmu kulturu, maternji jezik i religiju?

Film 'Girl in Return' priča je o potrazi za identitetom djevojke Aymi, Etiopljanke koja odrasta u Danskoj, kaže autorica filma Katrine W. Kjaer.
Aymi u posjeti biološkoj majci u EtiopijiUstupljeno Al Jazeeri

Ljudska drama osnov je svake velike filmske priče i kada je, kako kaže, slijedila osjećaj i snimila film o Aymi, tinejdžerici koja je usvojena kao devetogodišnje dijete u jednu dansku porodicu, autorica filma Girl in Return Katrine W. Kjaer znala je da će to biti priča o potrazi za identitetom.

Otrgnuta od svoje kulture, s novim zapadnjačkim imenom i prisiljena da zaboravi svoj maternji jezik Aymi je djevojka koja u svom nastojanju da pronađe identitet pokušava obnoviti uspomene na izgubljene korijene. Ali u tom nastojanju nailazi na prepreke koje se najviše ogledaju u birokratskim zaprekama i nerzumijevanju nove porodice. Odlučna da obnovi izgubljene veze Aymi, bez znanja roditelja i upkos zabrani vlasti, tajno odlazi u Etiopiju sresti se sa svojom „izgubljenom“ porodicom.

Ali, povratak u Etiopiju nije polučio željeni rezultat jer tek dolaskom u Adis Abebu shvata da zapravo ne pripada ni jednom svijetu – onom u Danskoj niti onom u Etiopiji. Na kraju svoje potrage za izgubljenim identitetom Aymi se suočava sa svojim najvećim strahom jer joj postaje jasno da je osuđena na rastrgan život i trajnu nepripadnost.

Film Girl in Return biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu dokumentarnog filma u okviru Takmičarskog programa, a autorica filma KAtrine W. Kjaer govorila je za Al JAzeeru Balkans o pitanjima koja je film već uspio "isprovocirati" u javnosti Danske.

Detalj iz filmaUstupljeno Al Jazeeri

  • Film je priča o nemogućnosti mlade djevojke da se navikne na potpuno novi život. Amy je iz Etiopije i usvojena je u jednu dansku porodicu. Koliko njena lična drama opisuje nemogućnost stranaca da se adaptiraju u danskom ili skandinavskom društvu?

Aymin slučaj ili njenu životnu priču vidim kao strukturalni problem o tome koliko pogrešan može biti proces usvajanja ako se ne uvaže i ne implementiraju kulturalne razlike i ne uvaži tuga i žaljenje za napuštanjem svoje domovine i porodice. I to je slučaj ne samo u Skandinaviji nego u cijeliom zapadnom svijetu.

To, isto tako, pokazuje da agencije za usvajanje djece imaju tendenciju da zanemaruju kulturalne razlike i nesuglasice u procesu usvajanja djece. Posebno je to izraženo u slučajevima kada roditelji misle i kada su ubijeđeni da će usvajanje biti otvoreno i da će ostati u kontaktu sa svojom djecom i da će se ta djeca jednog dana kada postanu odrasli i nezavisni ljudi vratiti svom prvobitnom domu.

A porodici koja usvaja dijete rečeno je nešto sasvim drugo, najčešće kako oni spašavaju siroče od roditelja koji su na samrti i koji su zahvalni što daju dijete. Tako da se takva usvajanja često pretvore u nešto što bih opisala sintagmom „izgubljeni u prijevodu“ od samog početka i onda takav jedan slučaj ima fatalne posljedice kasnije.

  • Koliko neuspjeh njenog slučaja govori o sistemu usvajanja djece u Danskoj, odnosno postoji li potreba da se taj sistem reformiše?

Moje je mišljenje da je potrebno da se u cijelom svijetu ponovo razmisli kako proces usvajanja djece treba da izgleda. A posebice je potrebno da se pažnja fokusira na prava djeteta u procesu usvajanja. Usvajanje uvijek treba biti proces od kojeg će najveću benefit imati dijete. I djetetu bi trebalo omogućiti pravo da samo odluči o svom identitetu.

Otprilike 85 posto usvojene djece širom svijeta ima barem jednog živog roditelja, Pa tako, ako postoji živ roditelj ili neki drugi blizak član porodice morali bismo sebi postaviti pitanje zar ne bi bilo bolje za dijete da pomognemo njegove roditelje kako bi bili u stanju podizati svoje dijete.

  • Problem sa Ayminom prilagodbom na novu porodicu i na novo društvo je, između ostalog, i što je bila prinuđena odreći se dijela svog identiteta. Naime u Danskoj je dobila novo ime. Koliko je ova praksa rasprostranjena i koliko je pogubna za razvoj jedne ličnosti?

Tokom svog istraživanja otkrila sam da je većina usvojene djece, s kojom sam imala priliku razgovarati, imala u nekom vidu veoma slilčno iskustvo onom koje je imala Aymi. Novo ime, osjećaj ljubomore koji je dolazio od strane porodice koja ih je usvojila ako bi govorili o svojoj domovini ili rođacima koji su ostali u domovini. Sve je to bilo veoma slično, uz neke varijante, ali u svakom posebnom slučaju mogao se prepoznati isti osjećaj i ista patnja kroz koju su prolazili.

Isto tako, otkrila sam da je skoro više od pola pacijenata u psihijatriskim ustanovama namijenjenim mladim ljudima imalo naslijeđe i iskustvo usvojiteljske porodice.

Aymi sa sestrom; detalj iz filmaUstupljeno Al Jazeeri

  • Tokom godina boravka u Danskoj Aymi ne samo da je bila prinuđena promijeniti ime nego je i zaboravila svoj maternji jezik. Koliko je iskorijenjenost iz vlastite kulture razlog njene neprilagođenosti u novim društvenim okolnostima?

Prema onome što mi je rekla Aymu i što mi je rekla njena majka usvojiteljica ona je tokom i poslije procesa usvajanja bila pod tolikim stresom da je potpuno izgubila sposobnost učenja i da je izgubila mogućnost koncentrisanja na mnogo godina.

  • Onog trenutka kada Aymi donese odluku da se upusti u potragu za vlastitim korijenima, dakle da otputuje u Etiopiju i posjeti svoju porodicu, danske vlasti joj to brane. Da li je taj strogi birokratizam opravdan i produktivan?

Najveći problem u današnjem procesu usvajanja djece jeste taj da usvojenici ako žele da kontaktiraju svoju biološku porodicu nemaju apsolutno nikakvih prava. To je veoma kompleksna situacija. Da li je birokracija opravdana i produktivna, upravo je to pitanje koje film postavlja javnosti.

  • Ovo je priča, između ostalog, o patnji i neprilagođenosti pojedinca i njegovoj borbi da nađe svoje mjesto u društvu. Zašto Aymi ne može nikako da s oslobodi posjećaja izgubljenosti i nepripadanja u danskom društvu?

Kako sam već napomenula, cijeli sistem uopšte ne uzima u obzir traumu koja je usađena u cijeli proces usvajanja djece. Film pokušava ispitati uticaj kulturalnog naslijeđa jedne osobe u procesu proizvodnje svog identiteta.

U Ayminom slučaju to je bio najveći uticaj, dakle kulturalno naslijeđe koje je podrazumijevalo maternji jezik pa sve do čežnje za majkom i sestrom – i sve to nije uzimano u obzir tokom ophođenja s njom u danskoj.

  • Na koncu, Aymi bez znanja usvojitelja i danskih vlasti odlazi u Etiopiju i na tom putovanju otkriva da više ne pripada ni tamošnjem društvu, što shvata iz odnosa sa sestrom koji postaje sve komplikovaniji i teži. Koliko je život „između dva svijeta“ zapravo Aymina sudbina?

Nažalost, da, ja vjerujem da će ona uvijek biti rastrgana između Danske i Etiopije.

  • U jednom trenutku Aymi, nakon povratka u Dansku, kaže da se osjeća rastrgano. Koliko taj osjćaj opisuje generaciju mladih migranata koji su u skandinavsjka društva došli iz afričkih i azijskih kultura?

Mnogo mi je ljudi prišlo nakon što je odgledalo film i to ljudi koji su osjetili šta znači biti rastrgan i emocionalno usamljen. I sve su to bili ljudi koji su imali migrantsko, usvojiteljsko i naslijeđe u kojima se neko drugi starao o njima.

Detalj iz filmaUstupljeno Al Jazeeri

  • Šta se desilo s Aymi u godinama nakon snimanja filma. Da li je uspjela pobijediti svoje strahove i demone i izgraditi „normalan“ život?

Aymi se još uvijek bori da nađe svoje mjesto u svijetu. Ali veoma je sretna jer je uspjela uspostaviti iznova jaku vezu sa svojom sestrom Beti i da je uspjela obnoviti zaboravljeni maternji jezik. Nedavno je počela pohađati školu u Danskoj ali je sačuvala blizak odnos i sa svojom porodicom u Etiopiji.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.