Oglasi

Kako su Hrvati došli do toga da i u društvu budu sami

Hrvatska među zemljama EU-a s najvećim nepovjerenjem među građanima kao posljedicom nepovjerenja u institucije.
Tramvaj, ZET, MladiIzigravanje institucija i nepovjerenje u njih utječe na sve sfere društva, a čovjek postaje prepušten sam sebiAl Jazeera - Ilustracija

Hrvatski građani žive u društvu, ali su velikim dijelom, smatraju neki stručnjaci, zapravo prepušteni sami sebi. Unatoč životu u društvu, uvelike su u njemu 'sami'.

Naime, istraživanje Eurobarometra pokazalo je da je tek između 20 do 30 posto hrvatskih ispitanika na pitanje može li se, općenito gledajući, većini ljudi u njihovoj zemlji vjerovati, odgovorilo potvrdno.

Tako između 70 i 80 posto hrvatskih građana smatra da svojim sugrađanima ne mogu vjerovati, a tu ulaze, primjerice, susjedi, službenici, političari, kolege - odnosno, sve kategorije koje čine jedno društvo.

Prosperitet i povjerenje u institucije

Hrvatska se tako našla među još nekoliko zemlja Europske unije u kojima građani imaju najmanje povjerenja u ljude koji ih okružuju - tu su još Slovačka, Grčka, Cipar, Bugarska i Rumunjska

S druge strane, najviše povjerenja u svoje sugrađane imaju Danci i Finci, gdje je na isto pitanje potvrdno odgovorilo između 80 i 90 posto ispitanika.

Stvar je bitno povezana s nepovjerenjem u institucije, poput pravosuđa i njegovu neovisnost, u koje hrvatski građani imaju posebno visok stupanj nepovjerenja, te dubok dojam velike raširenosti korupcije i slično.

Josip Kregar, sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu, rezultate istraživanja komentira upozoravajući na pojam društvenog ljudskog kapitala - neke zemlje, kaže, svoj prosperitet i napredak mogu pripisati tome što njihovi građani pokazuju veći stupanj povjerenja u institucije, zbog čega i marljivije rade, ne boje se ulaganja i time sretnije žive.

Povratak u preddržavno stanje

Ovakva situacija, navodi Kregar, znači da je pojedinac prepušten sam sebi - život u svijetu nepovjerenja  u kojem ne može biti zadovoljnog pojedinca.

"Naše uvjerenje da ćemo jednom možda postati bolji je, međutim, dosta primitivno vjerovanje da će to doći samo po sebi - nikad neće doći samo po sebi i ovo o čemu mi razgovaramo je naša povremena zdvojnost kako je naš mentalitet nepromjenjiv. A tko će ga mijenjati ako mi nećemo?"

Zaključak je da u Hrvatskoj ljudi ne mogu vjerovati društvu jer ono ne vraća ništa od povjerenja koje mu oni daju, a onda i ljudi prestaju davati društvu i tako se zatvara krug.

"A ako je tako, mi se vraćamo na jedno preddržavno stanje, a zapravo u najgorem smislu možemo se vratiti na stanje prije bilo kakve zajednice", zaključuje Kregar.

Takva atmosrefa i stanje stvari utječe na sve sfere društva, uključujući i gospodarsku.

"Istraživanja pokazuju da skandinavske zemlje imaju visoki stupanj društvenog, socijalnog kapitala, u njima ljudi imaju više povjerenja i u institucije, a onda naravno i međusobno, zbog toga jer znaju da će ih zaštititi ne njihov rod, pleme ili nacija, nego institucije. To ima posljedice i na ekonomiju - ekonomija koja počiva na nepovjerenju nije kapitalizam. Kapitalizam nisu stvorili razbojnici, otimači, nego ljudi protestatantske etike, koji se drže svoje riječi, koji vjeruju u to da rad stvara dobro, da razumijevanje položaja drugih znači spas i vječni život. A zapravo time što ćemo na ovom svijetu ostvariti Božju volju, a to znači biti dobar, poštivati zapovijedi, oslanjati se na druge ljude i biti član zajednice - i to dobar član zajednice - da to donosi sreću", kaže Kregar.

Oslanjanje na rod, pleme, naciju

S druge strane postoje društva u kojima je, kako kaže, otimanje i propast sastavni dio životnog iskustva, što ne stvara niti poduzetnike niti sretne i zadovoljne ljude.

"Ono, međutim, što mi imamo kao supstitut takvog stava je zapravo pripadnost rodu, plemenu ili naciji - očekujemo da ćemo naići na solidarnost i zaštitu onih koji su nam slični - po vjeri, porijeklu, jeziku. Ali to se u stvarnosti vrlo slabo dešava, zbog toga što neprijatelje na taj način umnožavamo, a broj prijatelja, ili onih od kojih očekujemo pomoć, smanjujemo. Kad se istražuje to običnim pitanjima o povjerenju u institucije, onda uvijek vidimo da Hrvatska ili jug cijele Europe, stoji loše. Zapravo, mi se ne oslanjamo na institucije, mi i kad ih stvorimo želimo ih izigrati, zamoriti, ostaviti bez ljudi i sredstava i one ostaju tek puka prazna školjka".

Praktične posljedice su da se građani stalno izlažu riziku da budu uvijek nanovo izigrani i prevareni.

"Zbog toga što institucije nitko ne poštuje, zato što se riječ ne poštuje, zato što ugled ne znači ništa - ugled se kupuje uz pomoć moći ili novca, a ne uz pomoć toga da si izborio svojim dostojanstvenim životom. Radi se o sasvim praktičnim stvarima - zašto mi trošimo na sudove toliko sredstava, kad u njih ne vjerujemo, zašto svake četiri godine ili manje imamo izbore, mi zapravo stalno imamo izbore, a izabrane ne poštujemo niti im vjerujemo? To je suvišni trošak, pomislit će ljudi, zaboravljajući da demokracija košta, ali ne u tom smislu da ona znači način da se izigra povjerenje".

Za međuljudske odnose to, kaže, znači da se ne smije vjerovati nikome, odnosno jedini način da dobro živiš je vjerovati samo sebi, eventualno svojima najbližima.

"Ali baš kod ostavinskih rasprava, kod razvoda braka, svađa s najbližima je zapravo ubitačna. Za život to znači da je život osiromašen, da je sveden na bijedno životarenje, povremene euforije, ali zapravo stalnu nesigurnost", zaključuje Kregar.

Jačanje povjerenja u neformalne mreže

Sociolog Dragan Bagić smatra da u Hrvatskoj u stvarnosti ne postoji visoka razina nepovjerenja među samim građanima, odnosno da oni u međusobnim odnosima ne nastupaju s posebno izraženim oprezom u usporedbi s nekim drugim nacijama ili državama.

"Ja mislim da su rezultati tog istraživanja dobrim dijelom, uvjetno rečeno, više neka kombinacija artefakta istraživanja i odnosa prema drugim akterima o kojima se u tom istraživanju mjerilo povjerenje. Dakle, Hrvatska, kad se pogledaju drugi rezultati, po nekim drugim parametrima, ima izrazito nisko, u komparativnom smislu, povjerenje u različite institucije - od političkih, pravosudnih, nevladinih i tako dalje - a ovo pitanje je postavljeno u tom kontekstu, dakle u kontekstu povjerenja općenito u institucije, a povjerenje u različite institucije u Hrvatskoj je, relativno gledajući, isto izrazito nisko i apsolutno i da je naprosto to utjecalo i na to kako su ljudi odgovarali na ovo pitanje", kaže Bagić.

Stoga je uvjeren da bi istraživanje o povjerenju u ljude u njihovim svakodnevnim međusobnim odnosima, bez konteksta povjerenja u institucije, pokazali drugačije rezultate.

Oslanjanje na koruptivne i nepotističke mreže

U Hrvatskoj nefunkcioniranje institucija ili nepovjerenje u njih utječe na to da se održava visoka razina vezanosti uz neke privatne mreže, poput obiteljskih. No, pritom su uzrok i posljedica povezani.

"Nepovjerenje u institucije zbog, primjerice, korupcije i nepotizma, rezultiraju poticajem za novu korupciju i nepotizam. Jer ne vjerujete institucijama, ne možete kroz njih riješiti neke svoje potrebe i probleme, pa vas usmjeravaju da potražite neke vaninstitucionalne, neformalne aranžmane kojima ćete te svoje potrebe zadovoljiti, a što često znači oslanjanje na neke nepotističke, recimo veze ili poznanstva i tako, a samim time dodatno smanjujete svoje povjerenje u institucije i činite ih manje funkcionalnima. Na taj način se uzrok i posljedica međusobno isprepleću i pogoršavaju taj problem".

Do nepovjerenja među ljudima može doći zbog toga što svi posežu za takvim i sličnim mehanizmima, što čine zbog nepovjerenja u institucije ili zato što one ne rade dobro.

"Oslanjamo se na neformalne mreže, koje su onda koruptivne i nepotističke, a same te koruptivne i nepotističke mreže dodatno smanjuju povjerenje u institucije i njihovu funkcionalnost i onda se vrtimo u krug".

Komentirajući pitanje eventualnog 'prelijevanja' nepovjerenja u institucije na međusobne odnose i društveni život, Bagić ukazuje da to nepovjerenje može imati čak i suprotne efekte - odnosno, da nepovjerenje u institucije ljude usmjeri na to da svoje potrebe i probleme rješavaju neformalnim kanalima, što vodi većem oslanjanju na neformalne mreže, druge ljude, obiteljske mreže i slično.

Mafija i institucije

"Tako da nefunkcioniranje institucija i nepovjerenje u institucije može utjecati na to da zapravo jača povjerenje u neke neformalne socijalne mreže. Jedna od teza je, primjerice, da je razlog opstojnosti mafije u nekim regijama država, primjerice na jugu Italije, povezan upravo s nefunkcioniranjem institucija - onda se ljudi, jer institucije ne funkcioniraju, oslanjaju na neke druge mreže, neformalne ili obiteljske, i razvijaju veće povjerenje u njih. Znači, to može biti neka posljedica nefunkcioniranja institucija i nepovjerenja u njih. To nema nužno posljedicu da onda raste nepovjerenje općenito u ljude i neformalne međuljudske odnose".

Stoga se može reći da se nepovjerenje u društvu događa kroz nepovjerenje prema institucijama.

"Mislim da je to ipak dominantno, da to nepovjerenje u ljude u ovim neformalnim, osobnim odnosima, nije izraženo u toj mjeri", zaključuje Bagić.

Psihologinja Mirjana Krizmanić objašnjava da ljudi povjerenje u bližnje gube najčešće na temelju iskustva, odnosno metodom 'vlastite kože' - kada se pokaže da nije istina ono što im je netko rekao, kada se nekome nešto obeća pa se obećanje ne održi ili kada, primjerice, institucije obećaju da će nešto biti tako i tako, pa se pokaže da to ipak nije tako i tako.

Lakoća laganja i izostanak neugodnosti

"Ovdje ljudima nije neugodno lagati, nije im neugodno kad ih se ulovi u laži. To je činjenica. Nekad je ljudima bilo jako neugodno ako ih je netko ulovio u laži, da su nešto rekli da znaju, a ne znaju, da su nešto čuli, a nisu. Danas je reći neistinu apsolutno ništa - niti je komu neugodno da ga u tome ulove, niti se ljudi srame što govore nešto što ne znaju li što nije točno ili što namjerno lažu. Tako da je to povjerenje u izgovorenu riječ uništeno. Ljudi se jedanput opeku, drugi put i onda vele: Ja više nikom ne vjerujem", kaže Krizmanić.

Sa stajališta pojedinca, navodi, bolje je ne vjerovati nego stalno biti prevaren, jer to čovjeka čini nesigurnim.

"To nije ugodno društvo za živjeti, u kojem nikome ne možete vjerovati. S druge strane, još je gore ako vjerujete pa vas svaki puta iznova prevare. Ljudi su naučili da ne vjeruju, da im lažu političari, da im ako treba lažu susjedi, katkad i prijatelji. To je posljedica nesigurne situacije u cijelom društvu - vi vidite da nešto izjavi jedan ministar, drugi dan netko kaže da to nije istina, onda on veli: To je izvađeno iz konteksta. To je kod nas izgovor za sve. Ne može kontekst biti odgovoran za vašu neistinu. Tako ljudi gube povjerenje i to onda dovodi do toga da se osjećaju u društvu u kojem žive nesigurno", zaključuje Krizmanić.

Izvor: Al Jazeera