Kako je Sanader od Pedra opet postao ‘Ćaća’

Piše: Damir Petranović

Prije samo četiri godine on je bio hrvatski trofej za pokazivanje, ultimativni dokaz da je država spremna za ulazak u Europsku uniju. Na svojim leđima ponio je cijeli teret duboko korumpirane zemlje i svojim primjerom trebao svjedočiti kako je ona prošla kroz fazu čistilišta i radikalno ušminkana konačno pristupa zajednici civiliziranih naroda. Bivši premijer Ivo Sanader tada je, naime, bio kriv za kompletan glib iz kojeg se teškom mukom naizgled izvlačilo hrvatsko društvo i on je trebao glavom platiti za sve podmićene profesore, liječnike i policajce, za sve otete i uništene firme, za sav grabež u privatizaciji državne imovine, za desetke povlaštenih tajkuna i tisuće političara naglo obogaćenih na krajnje suspektan način.

Bilo je to doba kada je Hrvatska umišljala da je sređena država, a baš Sanaderov slučaj – kao i nekoliko njih koji su potom uslijedili – dobro je poslužio kako bi skandalizirao javnost i navodno podigao svijest na nešto višu razinu, dok bi kolektivna savjest valjda trebala biti dubinski očišćena. Odjednom su iz njegove luksuzne vile u Zagrebu – također stečene vrlo dvojbenim manevrom – izronile stotine umjetničkih slika neprocjenjive vrijednosti, nizala su se frapantna svjedočenja o torbama i kutijama za cipele u kojima se donosilo desetke milijuna eura mita, razne potvrde i crne knjižice iskopavane su u dvorištima obiteljskih kuća na periferiji, a vrhunac je vjerojatno predstavljao podatak da je više od milijun eura pronađeno na inozemnom računu njegovog punca.

Svojim primjerom Sanader je trebao svjedočiti kako je Hrvatska prošla kroz fazu čistilišta i konačno pristupa zajednici civiliziranih naroda.

Bivši premijer dao se u bijeg i skoro godinu dana čamio u austrijskom zatvoru čekajući izručenje, a u domovini su se protiv njega redale istrage i optužnice. Do spektakularnog izručenja Hrvatskoj namnožilo ih se šest komada, a u najozbiljnijem slučaju – nazvanom “Fimi media”, po tvrtki koja je poslužila kao poligon za isisavanje državnog novca – zajedno s njim optužena je i njegova bivša stranka Hrvatska demokratska zajednica. Što je, ako ćemo pošteno, bila najmanja moguća sankcija za brutalni korupcijsko-klijentelistički sustav izgrađen u njihova dva mandata na vlasti.

‘Ćaća’ se vraća

Hrvatska se potom nekako ugurala u EU, HDZ je izgubio izbore, a suđenja bivšem premijeru poput žvake rastezala su se do granice na kojoj više nikoga nisu jednostavno ni zanimala. Tek je grupa mladića iz rodnog Splita marljivo gradila jednu Facebook grupu i sa zavidnom dozom ironije i sarkazma odbrojavala dane do trenutka kada će se “Ćaća” vratiti.

Pokazalo se da su bili vizionari: paralelno s utapanjem države u EU, procesi protiv Sanadera, jedan po jedan, šaptom su padali, sve dok ovog tjedna Vrhovni sud nije poništio i onaj najkrupniji – za Fimi mediju – i odredio da bivši premijer ima ići na ponovljeno suđenje, koje će čekati na slobodi uz kauciju od respektabilnih 12,4 milijuna kuna (oko 1,65 milijuna eura).

Kolaps hrvatskog pravnog sustava u ovom slučaju postao je bolno vidljiv i nepodnošljivo tužan.

Drugim riječima, Sanader od ovog tjedna potpuno je čist. A zajedno s njime i njegova bivša stranka, i to otprilike mjesec dana uoči novih izbora. Nije baš sasvim jasno je li joj korist od oslobađanja za kolektivnu korupciju veća od štete zbog činjenice da je zajedno s njom oslobođen i bivši predsjednik stranke. Sanader im možda jest poslužio kao Pedro, ali na čelu mu svejedno još uvijek piše “HDZ”.

Kolaps hrvatskog pravnog sustava u ovom slučaju postao je bolno vidljiv i nepodnošljivo tužan: nema toga tko će moći objasniti pad svih mogućih optužnica i prvostupanjskih presuda protiv bivšeg premijera ničim osim jednom od dvije mogućnosti: ili je sudstvo korumpirano i politički manipulirano, ili je jednostavno potpuno nesposobno i traljavo. Ne znaš koja opcija je gora.

Jer, slučaj Sanader, dakako, nije jedini. Dapače: u posljednjih nekoliko godina najviše sudske instance srušile su cijelu seriju zvučnih optužnica i presuda, izvele bezbroj pravnih vratolomija i suspendirale desetke friško usvojenih zakona, pa postoji osnovana sumnja da ni vlast više ne zna što radi. Ili je krajnje nekompetentna, ili namjerno proizvodi pravni kaos, ili su Ustavni i Vrhovni sud zajedno preuzeli vlast mimo legalnih izbora.

Karizma mučenika

U toj imitaciji od države, “europskoj Hrvatskoj”, na djelu su vjerojatno sva tri scenarija. Više reda, zakona i organiziranosti ima u prosječnom spaghetti westernu.

Kao trešnja na tortu prošlog tjedna stigla je još jedna odluka Ustavnog suda: tek nekoliko dana nakon što je u očekivanju izbora raspušten parlament, poništen je zakon po kojemu se na njima ne smiju kandidirati optuženici za teška korupcijska djela. I stoga nije teško predvidjeti razvoj događaja – eto ti Sanadera u njegovom trijumfalnom povratku u politiku.

Tko ostane zadnji, neka ugasi svjetlo.

Svi preduvjeti su tu. Hrvati provjereno vole svoje markantne vođe i u njima traže ćaću nacije. Malo korupcije, malo klijentelizma i puno jeftinih kredita – i eto ti recepta za blagostanje nacije s kolektivnim pamćenjem kapaciteta zlatne ribice. Ako je potencijalni novi vođa još u međuvremenu stekao karizmu mučenika – a nekoliko godina guljenja pritvora u austrijskim i hrvatskim ćelijama sasvim sigurno mu ne odmaže – tim bolje.

Sve i da se to ne dogodi, teško je ne primijetiti da je slučaj Sanader kod Hrvata samo osvijestio da žive u karikaturi od države, koja se samo pukim slučajem dosad nije urušila sama od sebe. I da će se to prije ili kasnije definitivno dogoditi. Dugo je i trajala. Možda je najbolje preduhitriti stvari i priključiti se koloni sirijskih izbjeglica koje upravo marširaju Slavonijom u potrazi za boljim životom na uređenom Zapadu. Tko ostane zadnji, neka ugasi svjetlo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera