Kako je propao Milanovićev cunami oporavak

Kriza hrvatske Vlade izazvana je nepostojanjem socijalne osjetljivosti i dosljedne politike.

Zoran Milanović
Sve se češće može čuti kako je Jadranka Kosor bila uspješnija predsjednica Vlade od Zorana Milanovića [EPA]

Piše: Davor Gjenero

U predizbornoj kampanji, koja je prethodila, krajem 2011, izbornoj pobjedi „Kukuriku koalicije“, danas u Hrvatskoj vladajuće stranke mogle su biračima mirno najaviti „samo znoj i suze“ i ipak bi odnijele uvjerljivu izbornu pobjedu.

Skandali HDZ-ove vlasti, nedostatak legitimiteta premijerke Jadranke Kosor i nezadovoljstvo velike većine javnosti, negdje od ranog proljeća 2011. nadalje, posve su zasjenili uspjehe njene administracije, prije svega, završetak pregovora o članstvu Hrvatske u EU.

Ovih dana kad, paradoksalno, njena vlastita stranka razmišlja o tome da je isključi zbog političke nediscipline i nepokornosti novom stranačkom vodstvu, sve više građana premijerski mandat Jadranke Kosor vrednuje drukčije nego prije nešto više od godine dana. Sve se češće može čuti kako je ona bila uspješnija predsjednica Vlade od Zorana Milanovića.

Ovakvo prevrednovanje najnovije prošlosti nije samo posljedica znanoga psihološkog mehanizma optimizma pamćenja. Riječ je o vrlo ozbiljnom signalu ubrzanoga gubitka političkog legitimiteta aktualne parlamentarne većine i, prije svega, najužeg vodstva vladajuće koalicije.

Budžetska potrošnja je, iako kozmetički smanjena, ostala nepodnošljivo visoka za ovakvo stanje privrede.

Umjesto najave znoja i suza i „bolnih rezova“, Zoran Milanović, njegova stranka (SDP) i koalicijski partneri najavljivali su ekonomski plan koji nudi brzi oporavak, „tsunami investicija“ i pokretanje ekonomskog rasta, a time i zapošljavanje. U prvoj godini njihove vladavine investicije su, međutim, pale ispod razine prethodne godine HDZ-ove vlade, nezaposlenost je nastavila ozbiljno rasti, a društveni proizvod padati. Iako su najavili smanjivanje poreznog tereta privredi, realnog efekta rasterećenja nema, a ne može ga ni biti, jer je budžetska potrošnja, iako kozmetički smanjena, ostala nepodnošljivo visoka za ovakvo stanje privrede.

Pad kreditnog rejtinga

Ništa od najavljenog „pojeftinjenja države“ nije ostvareno. Broj zaposlenih u državnoj upravi u prvoj godini mandata nije počeo osjetnije padati, nisu započeti najavljena reforma lokalne samouprave, od koje se očekivalo smanjivanje pretjeranog broja općina i gradova, a niti smanjivanje lokalne administracije. Budžet za ovu godinu, usvojen krajem prošle, bio je reformski definiran krajnje neambiciozno, zasnovan na nerealnom očekivanju 1,5 postotnoga ekonomskog rasta, i dalje s vrlo visokim deficitom.

Posljedica toga bio je pad kreditnog rejtinga Hrvatske, prema mjerilima svih relevantnih rejtinških agencija, doduše, za samo jedan stupanj, ali je to svejedno bio dramatičan pad, jer je označio gubitak investicijskog statusa.

Nakon kritike rejtinških agencija i gubitka rejtinga hrvatska je Vlada najprije branila proračun i najavila namjeru da se u ovoj godini zadužuje na domaćem financijskom tržištu. Već u januaru, koji je fiskalno često najkritičniji mjesec, Vlada je imala ozbiljan problem s izvršenjem proračuna, pa su plaće svim zaposlenim u državnoj upravi kasnile nekoliko dana.

Ministar financija Slavko Linić, poznat po prijekoj naravi i „kratkom fitilju“, tvrdio je da nema problema s izvršenjem proračuna, nego da se radi o uvođenju novog sustava obračuna plaća, ali samo koji dan nakon toga premijer je objavio odluku da se bruto plaće u javnom sektoru smanjuju za 3 posto.

Dio je to projekta rebalansa proračuna, kojim će se priznati da je očekivanje ekonomskog rasta bilo pretjerano.

Vlada, naime, „šminka“ proračun kako bi imala s čime izaći pred rejting agencije i strane financijske investitore, jer je donesena odluka da se ovogodišnje potrebno zaduživanje ipak obavi na stranom, američkom financijskom tržištu.

Iako je krajem prošle godine tvrdila kako su plaće u javnom sektoru „zadnja linija obrane“ socijalnih prava i socijalnim partnerima, sindikatima javnog sektora, garantirala da se plaće neće dirati, ako oni odustanu od drugih financijskih prava za svoje članove, Vlada je sad odlučila odlukom, koja je u njenoj nadležnosti, dakle, bez ikakvih konzultacija sa socijalnim partnerima, pogaziti riječ i smanjiti plaće.

Teret, koji je u godinama krize podnio privatni sektor, znatno je veći od onoga što će ga sada snositi zaposleni u javnome sektoru, koji još uvijek imaju i sigurnost zaposlenja i redovite plaće.

Da je koalicija u predizbornoj kampanji najavila restriktivnu politiku plaća u javnom sektoru i njihovo smanjivanje, svejedno bi pobijedila HDZ i dobila vlast. U tom bi slučaju imala politički legitimitet za ozbiljno smanjivanje troškova države već u prvoj godini. Ona je, međutim, najavljivala socijalnu osjetljivost i zaštitu stečenih prava.

Teret, koji je u godinama krize podnio privatni sektor, znatno je veći od onoga što će ga sada snositi zaposleni u javnome sektoru, koji još uvijek imaju i sigurnost zaposlenja i redovite plaće. Na početku mandata, i da je to bio dio njena političkog programa, vladajuća bi koalicija imala tihu potporu javnosti za sukob s državnim i javnim službenicima. Nakon godine dana mandata takvu potporu više neće imati.

Svima je u Hrvatskoj jasno da razina javne potrošnje, uspostavljena u proteklih deset godina, nije održiva i da je nužno smanjiti je, da je nužna štednja. Vlada koja poziva na štednju mora građanima u zamjenu ponuditi dvije stvari: osjećaj sigurnosti i uvjerenje da ta štednja ima smisla i temeljnu socijalnu solidarnost.

Novi avion

Ozbiljne administracije, kad započinju ograničavanje javne potrošnje i kad smanjuju plaće zaposlenima u javnom sektoru, najprije počinju od svojih plaća i njih smanjuju više nego ostale. Na poziv premijeru Milanoviću da to učini, ovaj je svojevremeno reagirao tvrdnjom da smanjivanje plaća državnih funkcionara ne bi imalo nikakva učinka na javne financije, što knjigovodstveno jest točno, ali nije, govorimo li o poruci solidarnosti.

Isto tako, na prošloj sjednici Vlade donesena je odluka o tome da se nabavi novi avion za prijevoz državnoga vrha, doduše, s formulacijom da taj avion nabavlja za to nadležna agencija, i uz tvrdnju da Vlada nema ništa s tim. Jasno je, naravno, da je riječ o „vladinom avionu“ i da je ovaj trošak političke klase posve neprimjeren u sadašnjem vremenu i da se samom pomisli na takvu nabavu šalje katastrofalno loša socijalna poruka.

Vlada ne uspijeva artikulirati jasnu politiku, koju bi branila pred javnošću, provodila i za nju garantirala da će dati rezultata. Cijele prošle godine najavljivalo se da će država te državna i javna poduzeća pokrenuti investicije i time gospodarski ciklus i rast. Kad je bivši potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, Radimir Čačić, morao krajem prošle godine otići iz Vlade zbog pravomoćne zatvorske kazne za prometnu nesreću, ta je politika preko noći proglašena njegovom greškom i najavljeno je kako će država poticati privatne investicije i na njima zasnivati gospodarski rast.

Tako dugo dok se kriza samo zaoštrava, ne treba očekivati ozbiljan socijalni bunt.

Samo dva mjeseca potom, istovremeno sa „šminkanjem“ budžeta, ministar financija Linić vraća se Čačićevoj koncepciji rasta. I u regionalnoj politici, u kojoj je ova Vlada najavljivala nove ideje i otvorenost za hrabra rješenja, kretala u procese (činilo se da je, na primjer, ratifikacija ugovora o razgraničenju s BiH što su ga još 1999. potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović vladin prioritet, proces je pokrenut, a onda se mjesecima ne događa ništa), izostaju bilo kakvi rezultati, jer nema niti političke snage za provođenje takvih politika, niti ozbiljnog rada. Tako i u ekonomskoj politici, Vlada samo gomila neispunjena očekivanja.

Unatoč tome, i unatoč činjenici da je jednog od koalicijskih partnera, stabilni i regionalno uspješni IDS, premijer Milanović de facto izgurao iz koalicije, njegova Vlada još uvijek ima čvrstu parlamentarnu većinu. Isto tako, tako dugo dok se kriza samo zaoštrava, ne treba očekivati ozbiljan socijalni bunt.

Prilično autoritarno društvo

Naime, hrvatsko je društvo još uvijek prilično autoritarno, a nestor hrvatske sociologije Josip Županov podučio nas je da u takvim uvjetima djeluje tiha koalicija najsiromašnijih slojeva i političke elite. Socijalni bunt će početi tek kad kriza bude do neke mjere prevladana. Uostalom, kad se u Hrvatskoj u rano proljeće 2011. bila uspostavila protestna dinamika protiv tadašnje Vlade, bilo je to razdoblje postepenog izlaska iz recesije, u koju je Hrvatska ponovno utonula s novom Vladom (pri čemu, naravno, krivica za sam novi početak recesije ne leži na toj novoj Vladi).

Ipak, ovakva „politička stabilnost“ aktualne Vlade ne može trajati dugo. Ekvilibrij će se održavati do pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Iako iznenađenja nisu isključena, vjerojatno je da će rok pristupanja 1. jula ove godine biti „uhvaćen“ u zadnji čas. Prije pristupanja EU, Vlada će se morati suočiti s lokalnim i regionalnim izborima, te izborima za Europski parlament. Ti izbori neće izravno utjecati na stabilnost Vlade u parlamentu, ali lokalni izbori u Hrvatsku uvijek imaju ulogu kakvu za američke administracije imaju „midterm elections“ - izbori za dio oba doma Kongresa na polovini mandata administracije.

Nakon majskih izbora i julskog pristupanja Hrvatske EU, za vladu Zorana Milanovića otvorit će se novi izazovi.

Iako je glavna opozicijska stranka, HDZ, i dalje nekonsolidirana i ne raste joj potpora u javnosti, prije svega, zbog toga što je novo stranačko vodstvo zasad odabralo suviše rigidan desni politički kurs i nedovoljno se otvara glasačima političkog centra, SDP će se na tim izborima suočiti s padom potpore, a njegov glavni koalicijski partner HNS je na rubu izbornoga praga.

Nakon majskih izbora i julskog pristupanja Hrvatske EU, za vladu Zorana Milanovića otvorit će se novi izazovi.

Ništa se nakon pristupanja Uniji preko noći neće promijeniti, ali tada će Hrvatska uspostaviti svojevrsno sidro stabilnosti. U takvim bi uvjetima glasovi o potrebi zamjene administracije, koja ne postiže nikakve rezultate, ne stvara sigurnost građana i ne razvija socijalnu solidarnost, ekspertnom vladom, po uzoru na onu Maria Montija u Italiji, mogli dobiti na snazi.

Za stabilnost i sigurnost

Građani, naime, ne traže nove izbore, nego političku stabilnost i sigurnost, a čini se da je opciji nalaženja novog rješenja u Saboru sklon i akter koji bi u tom procesu morao imati ključnu ulogu – predsjednik Ivo Josipović.

On je upravo završio ozbiljnu bitku iza kulisa s Milanovićem i nekima od njegovih suradnika, koji su počeli puštati probne balone kako bi ubuduće predsjednika Republike trebalo birati u Saboru. Na taj su način slali poruku Josipoviću da mogu uspostaviti kontrolu nad njim, jer njemu mandat istječe u februaru 2015, dakle, u vrijeme ovog parlamentarnog saziva.

Nakon reakcija javnosti, Milanović je ovih dana morao objaviti kako nikad nije niti pomišljao ustavnim promjenama ugroziti Josipovićevu poziciju, poziciju jedinog pripadnika nacionalne političke klase koji još uvijek uživa uvjerljivu većinsku potporu biračkoga tijela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.