Oglasi

Kako je Al-Sisi optužio sve muslimane

Ono što Al-Sisi zaista želi nije korigiranje vjere nego odsustvo vjere iz cijelog društva.
Al-Sisi – pa čak i da se suzdržao od optuživanja religije u cijelosti – optužio je svete tekstoveReuters arhiva

Piše: Yasser Zaatreh

General Abdul Fattah al-Sisi, još na godišnjicu rođenja poslanika Muhammeda, izašao je pred nas s veoma čudnim pozivima nastalim kao rezultat optužbi koje izneneđuju još više. Da nisu Al-Azhar, Vijeće za fetve i sve državne institucije reagirale na taj poziv – kao da je Al-Sisi reformator ovog stoljeća – cijeli slučaj ne bi zaslužio toliku pažnju, a riječi poput ovih smatrali bismo samo dijelom jedne priče s kojom se ljudi pojavljuju s vremena na vrijeme.

Al-Sisi – pa čak i da se suzdržao od optuživanja religije u cjelosti – optužio je svete tekstove (a šta je to drugo negoli Kur'an i praksa Poslanika?) da podstiču na neprijateljstvo prema cijelom svijetu, te da dovode 1,6 milijardi muslimana u konfrontaciju s preostalih sedam milijardi ljudi. Prema njegovom mišljenju, trebali bi ponovno preispitati „svete tekstove“ kako bi zaustavili agresiju prema svijetu i narušavanje slike islama, koju Al-Sisi, naravno, želi zaštititi svim snagama dok je drugi iskrivljuju. Prema tome, moraju saslušati ono što im on poručuje kako bi ispravili svoje pogrešne stavove.  

Katastrofalna logika

Ako rezimiramo govor Al-Sisija, to jednostavno znači da su muslimani agresori i da njihovi sveti tekstovi proizvode tu agresiju. Stoga, oni trebaju preispitati te svete tekstove, kako bi zaustavili nasilje prema cijelom svijetu. To je sada ono s čime se trebaju pozabaviti institucije koje rade na korigiranju tekstova i pokreću revoluciju, kako bi muslimani prestali činiti zlodjela i nastavili suživot u miru s ostalim ljudima oko sebe.   

To je, bez sumnje, katastrofalna logika. Primjerenije bi bilo da su šejh Al-Azhara i njegovi ugledni učenjaci, kao i muftija Republike, zatražili hitan sastanak s predsjednikom kako bi ga obavijestili u kakvoj se on nevolji nalazi, te da to u narednoj prilici i ispravi, a ne da proglase opću mobilizaciju u svrhu donošenja planova za realiziranje vjerske revolucije na koju je on pozvao. Kao da je došao s nečim novim kao niko drugi do sada, i kao da je muslimanska zajednica lutala u nemaru, pa je on došao da ih iz toga izbavi i podsjeti na nužnost ispravljanja pogrešnih pristupa.

Indikativno je i to da Al-Sisi nije govorio o stranama koje vidi kao radikalne, na osnovu čega bi preciznije odredio o čemu misli, nego je on govorio o cijeloj muslimanskoj zajednici, odnosno milijardi i po ljudi. Mogao je, naprimjer, govoriti samo o organizaciji Islamska država ili o više grupa čije gluposti mogu zaista iskriviti sliku islama, no njegov govor je generalno upućen svima.

Pregledamo li pažljivo literaturu i detalje iz povijesti; ova regija je dugi niz stoljeća bila meta neprijateljskih napada vođenih u ime vjere, još od perioda krstaških ratova, pa sve do invazije Georgea W. Busha na Irak, koju je, također, nazvao krstaškim ratom. Zatim prije toga, ali i kasnije, cionistički rat u Palestini koji je podržao Zapad, kao i Afganistan, a da ne spominjemo još i druga poglavlja o ubijanju i progonu u mnogim dijelovima svijeta.

Al-Sisi – pa čak i da se suzdržao od optuživanja religije u cijelosti – optužio je svete tekstove (a šta je to drugo negoli Kur'an i praksa Poslanika?) da podstiču na neprijateljstvo prema cijelom svijetu, te da dovode 1,6 milijardi muslimana u konfrontaciju sa preostalih sedam milijardi ljudi.

„Suština je da religije ne proizvode ratove, nego se koriste za opravdanje ratova i mobiliziranje ljudi. Ono što pokreće ratove jeste politika, uz dokaz da svaka religija isključuje onu drugu, pa čak i sekte unutar religija isključuju jedne druge. Tako su u kršćanstvu vođeni ratovi koji su izbili između različitih pravaca unutar ove vjere.“  

Pitanje koje se ovdje nameće glasi: Zbog čega zapadnjaci, naprimjer, nisu govorili kako trebaju ispraviti svoje vjerske tekstove radi zaustavljanja nasilja prema drugima? Zbog čega Netanyahu nije govorio o Tori koja više liči na knjigu o ratu, nego na svetu knjigu, budući da se Gospod pretvara u vojnika ili zapovjednika vojske te proganja neprijatelje „Njegovih sinova“!

Zbog čega niko ne govori o ostalim masakrima počinjenim u ime vjere, poput masakra opravdanih religijama koje pozivaju miru, kao u slučaju budističkih monaha koji podstiču na ubijanje muslimana u Burmi?  

Svaka religija i sekta ima tekstove koji se mogu zloupotrijebiti za pravdanje ratova protiv drugih, no politička dimenzija tu igra presudnu ulogu. Simbol krstaških ratova bio je krst, ali su oni u suštini predstavljali ekspanzionističke i pljačkaške ratove. Theodor Herzl, osnivač cionističkog projekta, bio je ateist, ali je iskoristio vjeru za svoj rat kojem je cilj bio oteti zemlju drugom narodu.

Ratove pokreće politika

Suština je da religije ne proizvode ratove, nego se koriste za opravdanje ratova i mobiliziranje ljudi. Ono što pokreće ratove jeste politika, uz dokaz da svaka religija isključuje onu drugu, pa čak i sekte unutar religija isključuju jedne druge. Tako su u kršćanstvu vođeni ratovi koji su izbili između različitih pravaca unutar ove vjere.  

Danas na islamskoj sceni vidimo sektaške ratove nezapamćene stoljećima. To je činjenica, makar Iran tvrdio suprotno. Međutim, realnost je da Iran ima svoj projekat koji iskorištava doktrinu samo kao gorivo, pa čak angažira i svoje sljedbenike u tu svrhu ma gdje oni bili. Generalno posmatrano, politika manipulira s vjerom više nego obratno.

Zbog čega ići daleko kada je sam Al-Sisi želio opravdati vojni udar protiv izabranog predsjednika, doveo je muslimanske učenjake i patrijarha, a kada je odlučio ubijati ljude na Rabi'i i drugim mjestima, doveo je vjerskog predstavnika, bivšeg muftiju, kako bi mu rekao: „Blago li onome ko njih ubije, a koga oni ubiju mučenik je“. Odnosno, upotrijebio je vjeru u kontekstu izravnavanja političkih računa i za opravdavanje vojnog udara i instaliranje policijske države. Ne treba zaboraviti ni to da se druga strana (u ovom slučaju ubijeni) referirala, također, na vjerske tekstove prilikom mobiliziranja svojih sljedbenika i podsticala ih na strpljenje i postojanost, posebno zbog toga što su oni u osnovi islamski pokret.

Ako se vratimo na početak priče, zajednica koja je u stvarnosti napadnuta zapravo je muslimanska zajednica, a ne obrnuto. Posljednji val nasilja konkretno dolazi kao posljedica američke okupacije Iraka, koja nije bila opravdana ni sa zakonske niti sa etičke strane, te da je pravdanje rata pričom o 11. septembru već dobro poznato svima kao apsurdno opravdanje.

Zbog čega niko ne govori o ostalim masakrima počinjenim u ime vjere, poput masakra opravdanih religijama koje pozivaju miru, kao u slučaju budističkih monaha koji podstiču na ubijanje muslimana u Burmi?  

Bivši direktor američke obavještajne agencije (CIA) George Tenet rekao je da je Bush ušao u Bijelu kuću noseći u džepu odluku o invaziji na Irak. Čak su i događaji 11. septembra uslijedili kao reakcija na američko nasilje prema muslimanskoj zajednici u Palestini uz podršku korumpiranih vladara, ali i drugih sličnih postupaka, što ne predstavlja opravdanje za ono što se desilo (u ovom kontekstu posebno se ističe izjava bivšeg premijera Francuske Dominiquea koji smatra Zapad odgovornim za terorizam u regiji).

„U našoj vjeri ne postoji ništa što bi opravdalo nasilje, osim ako se na nas izvrši agresija: „Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom“. Vjerske manjine prisutne u ovoj regiji dokaz su praktične, a ne samo verbalne tolerancije.“

Suština je da kriza nije kriza vjerskih tekstova, kao i da većina žrtava u prošlom stoljeću, ali i trenutno, nisu ubijene rukama muslimana, nego da su većinom ubijani muslimani, bez obzira je li ta ubistva izvršio Zapad ili su izvršena uz zapadnu podršku i šutnju, poput onoga što se trenutno dešava u slučaju Sirije, naprimjer, gdje je izvršen pritisak da se revolucionarima zabrani konvencionalno oružje pomoću kojeg bi se mogli suprotstaviti zločinačkom sistemu.

Šta zaista želi?

Ideje i religije ne proizvode nasilje prema bilo kome, ali ga opravdavaju kada postoje objektivne okolnosti u kojima se konflikti mogu rađati zbog društvenog konteksta i vanjskih utjecaja. Kada se te okolnosti promijene, sve se ponovno vraća u svoje prvobitno stanje, a zatim se ista priča ponavlja u slučaju odgovora na određenu agresiju.

U našoj vjeri ne postoji ništa što bi opravdalo nasilje, osim ako se na nas izvrši agresija: „Onima koji vas napadnu uzvratite istom mjerom“. Vjerske manjine prisutne u ovoj regiji dokaz su praktične, a ne samo verbalne tolerancije. Postoje i drugi tekstovi koji se koriste u drugim kontekstima i izvlače se iz literature u svrhu mobiliziranja ljudi protiv agresije i ništa drugo. 

Zbog svega toga možemo reći da ono što Al-Sisi zaista želi nije korigiranje vjere nego odsustvo vjere iz cijelog društva.

Kada se on želi boriti protiv, kako ga naziva, političkog islama, zapravo se nastoji boriti općenito protiv religioznosti i sljedbenika vjere. On radi na tome i to će i dalje činiti u stvarnosti, bez obzira što rezultati ostaju upitni. S obzirom da su razmjeri islamskog buđenja duboko ukorijenjeni u svijesti širokih narodnih masa, nadići će njegovu sposobnost da je iskorijeni, poput onoga što je ranije učinio Abdul Naser.   

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.