Oglasi

Kajan: Sa 25 godina su me označili kao dušmanina

Ibrahim Kajan je nedavno javnom tribinom obilježio 75 godina života i impozantnih 55 godina književnog rada.
Stradavao sam kao što pisci ponekad stradavaju zbog svojih ideja, kaže KajanUstupljeno Al Jazeeri

Ibrahim Kajan, bosanskohercegovački književnik, rođen je 1. novembra 1944. godine u Mostaru. Nakon završenog školovanja u rodnom gradu, diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, u kojem je nastanjen od 1969. Magistrirao je i doktorirao na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru, na kojem je svojevremeno bio i dekan. Radio je u Zagrebu kao lektor, bibliotekar, urednik časopisa itd. Od 1992. glavni je urednik časopisa "Behar", pokrenutog u KDB "Preporod" (Hrvatska), čiji je osnivač i predsjednik (1991-2001).

Autor je blizu 30 djela, od kojih se posebno izdvajaju: Arabija ljubavi, pjesme (Sarajevo, 1967.), Al-Sajab i kamena vaza, zapisi, pjesme, (Zagreb, 1969.), Muslimanski danak u krvi, publicistika, (1992.), Zavođenje Muslimana (Zagreb, 1992.), Bošnjak na Trgu bana Jelačića (Zagreb, 1998.), Tragom Božijih poslanika, putopis, (Tešanj 1999, Mostar, 2005.), Katarina Kosača - posljednja večera, drama, (Tešanj, 2003.), Katarina, kraljica bosanska, roman, Tragom bosanskih kraljeva, putopisi, (Tuzla, 2007.) Pogled u Bosnu - Tragom bosanskih kraljeva, (Sarajevo, 2010.), Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute (Mostar, 2014.), Put u Blagaj, Blagajske vedute (Mostar, 2017.), Krici i šaputanja. Putopisi iz Humske zemlje, (Tuzla, 2017.), Mujaga Komadina, monografija, (Sarajevo, 2018.), Historija grijeha i nasilja: sekvenc  uklonjene povijesti – Zapisi i putopisne vedute iz Zemlje Dobrih Bošnjana, (Mostar, 2019.).

  • U Mostaru, gradu u kojem ste rođeni, krajem aprila tekuće godine prigodnom javnom tribinom obilježili ste 75 godina života i impozantnih 55 godina svog književnog rada. Bio je to događaj za pamćenje. Danas, kada se osvrnete iza sebe i pogledate na vlastita postignuća, kakve se impresije bude u Vama?

- „Proći“ sjećanjem kroz to polustoljetno tkanje, sabiranje, metamorfoze, od književnog početka do danas, istodobno je proći kroz zapamćene životne epizode, ushite i padove, nesigurnosti, iznevjeravanja, pristajanja, kompromise, najposlije i neki čudan, ali dobar osjećaj da ste uradili sve ono što je bilo moguće, da niste prešutjeli ni svoje najdublje, najintimnije osjećaje, kao ni suočenje s vremenom koje vam je životom bilo zadano. Kakve su moji tekstovi, kolumne ili knjige polučili rezultate u čitateljskoj publici ili u kritici i kako se na to osvrnula historija književnosti, nije na autoru ni da opisuje ni da procjenjuje. Ono što sam vidio objelodanjeno, ne čini me nezadovoljnim niti nezahvalnim autorima koji su vrednovali moju umjetninu riječi i plasirali je u javnost, od davnih recenzija Džemaludina Alića i Stevana Tontića, Željka Grahovca , Branka Čegeca, Murisa Idrizovića, dr. Ive Zalara, dr. Ive Pranjkovića, dr. Nikole Kovača, dr. Mirsada Kunića, dr. Sanjina Kodrića, najposlije obuhvatnije studija dr. Elbise Ustamujić i dr. Zilhada Ključanina, te da spomenem i jedan kuriozitet za živućeg pisca koji živi izvan državnog centra - magistarskog rada o mojim putopisima Sanele Tučić.

Šta sam pisao? Pisao sam, zapravo, i kao dijete, i prve sam „dječje pjesmice“ objavio u "Malim novinama". Kao 15-godišnjak, počeo sam objavljivati u mostarskim listovima „Sloboda“ i „Mlada Hercegovina“ 1960. Tada mi je i prva pjesma prevedena na strani jezik, na mađarski. U 20. godini sam objavio svoje prve pjesme u vodećim književnim časopisima u Jugoslaviji – u sarajevskom „Životu“, u zagrebačkim „Poletu“ i „Telegramu“, u beogradskim „Delu“ i „književnosti“, uskoro i u novosadskom „Letopisu Matice srpske“ itd. Godine 1964., u mostarskom Debatnom klubu mladih pjesnika, izašla je prva pjesnička panorama hercegovačke mlade lirike, koju smo priredili Alija Kebo, Goran Babić i ja – naslovljena „Od kraja do beskraja“. Tu godinu smatram „startnom“, jer eto, čini mi se, „uozbiljio“ sam svoj mladi kozmos, u kojem ću potražiti vlastitog duha, svoje onostrano, bez kojeg se baš i ne bi dalo živjeti na ovom svijetu. Potom je izašla moja prva knjižica pjesama. Za okolnosti tog vremena, naslov je bio prst u oko - „Arabija ljubavi“. Urednik joj je Izet Sarajlić, izdavač sarajevski „Veselin Masleša“, 1967. Ja sam upravo navršio 23 godine! Sad je 2019. godina i prije mjesec-dva izašla je moja 25. ili 27. knjiga u Mostaru, „Historija grijeha i nasilja“. Izdavač joj IC Štamparija u Mostaru. Između pjesama iz „Arabije“ i „historijskih sekvenci izbačenih iz bh. povijesti“ iz najnovije moje „Historije“, vide se svi moji žanrovski interesi – poezija, pripovijesti, historijski roman, putopisi, drame, dječje pjesništvo, književna historija... U to sam, s ljubavlju utrošio 55 godina pisanja koji ne zovem radom, nego življenjem.

  • "Buku diže punu otrovnica, jedan Stojan od Mletaka", stih je koji nas vraća u daleku 1969. godinu. Kako je benigna književna misao izrečena u Vašoj pjesmi iskorištena za Vaš intelektualni progon?

- Jesam li stradavao kao što se priča da „pisci ponekad stradavaju zbog svojih ideja“? Jesam, i to je zapravo područje moje biografije koje mi nije izniklo iz života kao takvoga, nego iz literature.

Dakle, započelo je pojavom moje pjesme „Akšam olur“ (Noć pada), koju nisam mogao objaviti u BiH, nego je izašla u Hrvatskoj, 1969., u sklopu jedne Mihalićeve antologije. U mostarskoj "Slobodi" izašla je unutar pohvalnog kritičkog zapisa Milivoja Krunića o mojoj knjižici "Al Sajab i kamena vaza". A onda je hajka započela i – promijenila mi život! Oni koji su se sa mnom družili tih prvih zagrebačkih godina (u prostorijama Islamske zajednice), „nepoznatom nekom“ prenosili su koje se ideje rađaju u mojoj glavi i o kojim im govorim: da trebamo osnovati nacionalna kulturna muslimanska društva, da trebamo pokrenuti (nacionalni) muslimanski književni list.... i zamalo ću dospjeti na naslovnice jugoslavenskih listova, u 25. godini.

U svom briljantnom eseju o političkim gibanjima u Jugoslaviji i posebno u BiH 1968-1970., pisao je dr. Kamberović, pa je u svoju studiju uvrstio i opširniji citat iz Informacije o idejnim skretanjima (ili se tako nekako zvala) koji se razrađivao po svim partijskim ćelijama i kvartovskim frontama. Dr. Kamberović navodi primjer koji se “odnosi na diskusiju na sjednici RKSSR - NBiH 29. 9. 1970. gdje se osuđuje djelovanje muslimanskih nacionalista iz kruga muslimanskih intelektualnih krugova u Zagrebu "pod uticajem sa strane od (...) krugova u Zagrebu, koji su za tu svrhu koristili mostarskog mladog pjesnika Kajana…

U okviru zamisli orijentacije za oživljavanje muslimanskog nacionalnog bića, Kajan je bio jedan od nosilaca inicijative da se u Zagrebu, zatim u Sarajevu i drugim mjestima BiH formiraju klubovi Muslimana u kojima bi se okupljali mladi intelektualci koji će, kako je on isticao, uložiti napore za konsolidaciju i efikasniji rad IVZ na nacionalnom pitanju. Kajan se zajedno sa još jednim brojem muslimana istomišljenika oslanjao na akcije ekstremnih nacionalista među muslimanskim intelektualcima u Sarajevu. Nagovještavao je i pokretanje književnog lista sa tematikom o muslimanskom duhu u jugoslavenskoj književnosti."

Zašto sam se ja, mladi pjesnik, našao u partijskom dokumentu kao dušmanin državne partijske strukture, kao minijaturni igrač u mesdžidu IZ Zagreb? Kamberović ima svoju misao, svoju tezu. Kaže: “Teza koju ja zastupam glasi da je afirmacija bošnjačke nacije od strane komunista značila pokušaj izbacivanja Islamske zajednice iz kompleksa nacionalnog djelovanja…”

Kad je to buknulo, izgubio sam i posao u Zagrebu, došao u Mostar – ali ko me god susreo od prijatelja ili poznanika, okrenuo bi glavu na drugu stranu... i prošao, jer me kao nije vidio. Dragocjeno mi je bilo da to ipak nije uradio jedan moj školski prijatelj u Mostaru, poznati borac, živi heroj, Ševkija Džiho. On mi je prišao. On mi je bio i on mi je ostao do danas prijatelj.

  • U Vašoj posljednjoj objavljenoj knjizi ''Historija grijeha i nasilja'', tretirali ste neke malo poznate fragmente bosanskohercegovačke prošlosti. Čitateljima će, bez sumnje, biti zanimljivi osvrti na slučajeve prekrajanja historijskih tokova i razobličavanja istine o njima. Da li su, i u kolikoj mjeri, zahtjevi za revizijom recentne historije i njenih rezultata danas prisutni u javnom i akademskom diskursu?

- Pitate me o revizionizmu u historiji. Pretpostavljam da ste nadahnuti ili podstaknuti na to pitanje nakon što ste „prošli“ kroz mojih 80 tekstova koji čine "Historiju grijeha i nasilja". O tom je u svojoj recenziji mog rukopisa „Historije grijeha...“ vrlo lijepo napisao dr. Dževad Drino. Ko je samo marljivo učio školske lekcije u srednjoj školi, kad se zapravo posljednji put „prisilio“ spoznavati historijska gibanja od diluvijalnih vjetrova do nacionalnih sudbina (i „svog“ naroda), odjedanput se desi – „preokret“, i to u toku jednog života, „država se preokrene“, desi se čudo neviđeno: historija pokaže (u tektonskom pomjeranju interesa) kosti predaka o kojima nas nije učila, zaobišla ih je u brojnim sekvencama, sakrila ih je, ili, u poluistinama, selektivnim pristupima, pogrešno prikazala. U našem, bošnjačkom slučaju, Bogami nerijetko kao nakaze. Naravno da je i u najrecentnijim pristupima vidljiva (i golim okom) revizija bivših stvarnosti.

Napimjer, nedavno je u Mostaru održan simpozij o Ibrahimu ef. Fejiću i Husagi Ćišiću. Taj pozitivistički pristup obuhvaćao je samo afirmativne uloge te dvojice neosporno velikih ljudi Mostara. Međutim, potpuno je zanemareno da je Ibrahim ef. Fejić, upravo u vrijeme njegovog obnašanja dužnosti poglavara Islamske zajednice u Jugoslaviji, u Mostaru (da ne idem dalje), u njegovom Mostaru, porušeno najveći broj džamija na pravdi Boga jedinoga. Pa kako je onda moguće izvoditi historijske rekapitulacije da je ta historijska osoba „gromada“, bez sjenke... – a to jednostavno nije tako. Ili, zašto se još nije podvrglo analizi pogubno sjeme „političkog srbovanja“ u začetku, u prvoj generaciji kruga iz Muslimanske narodne organizacije? Još nije objašnjen ni Husagin „oportunizam“, zašto nije objavio svoje „kapitalne radove“ za života, nego se moralo čekati da obje države propadnu u kojima je živio i u ladicu slagao svoje tekstove? Sva sreća da ih imamo danas, ali ipak, val ideja bošnjaštva, sačuvan u izbjeglištvu (Zulfikarpašić, Balić, Velagić) provalio je zid vremena tek 1993. godine. Zašto to nije bilo moguće u vrijeme Austro-Ugarske, kad je Husaga i u Džabićevu pokretu, i u sklopu Firdusove Muslimanske narodne organizacije... kad je, „upravo u njihovu mandatu“, odbačeno, tj. „zapečačeno pitanje i imena naroda i imena jezika“ za cijelo jedno stoljeće. A zašto? Dešavaju se „revizije“ i u onim najgrubljim pojavnim oblicima, narodski rečeno krivotvorenjima.

Evo mog osobnog primjera iz nastanka jedne institucije. U sklopu talijanskog projekta pomoći bh. kulturi, sudjelovao sam u radu oblikovanja novog „Interpretacijskog muzeja“ u Mostaru. U tom interpretacijskom muzeju temeljne su interpretacije nematerijalne baštine sadržane u naraciji koja prati, poput detaljnog sinopsisa, filmske dokumentarne uratke. Te sinopsise, a ima ih sedam, napisao sam ja, i po njima su ti dokumentarci snimljeni. Oni se vrte na nekoliko jezika u prostoru Interpretacijskog Muzeja u Mostaru (MuM). Na otvaranju je podijeljena knjižica od 60 stranica isključivo mojih tekstova o kojima sam govorio, na bosanskom i engleskom, ali s korica te male knjige je uklonjeno ime autora. Tada sam zatražio zabranu distribucije. Sada, nekoliko godina poslije, objavljen i je „znanstveni tekst o MuM-u“, koji ne samo da pogrešno navodi kako „Neretva priča priču“ (Neretva ne priča, nego ja pričam, Neretva i ne zna govoriti), nego se sugerira da je naraciju uradila neka „radna grupa“ od šest ljudi. To je beskrupoluzno potiranje autora.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.