Oglasi

Kad nafta preplavi Crnu Goru, a Crnogorci postanu šeici

Zbog naslućenog bogatstva Crnogorci će morati istrpiti neke neugodnosti kao što je uništenje morskog dobra i nestanak ribljeg fonda.
Uskoro počinje potraga za naftom u crnogorskom dijelu Jadranskog moraAl Jazeera

Uz malo sreće, običan građanin Crne Gore uskoro – pa do kraja života – neće više morati podići ništa teže od kašike.

Jer brod "Polar Empress" istražuje koliko nafte ima na dnu crnogorskog mora.

U Crnoj Gori čovjek na benzinskim pumpama uredno sreće vlasnike novih terenaca koji u svoja četvoronožna čudovišta sipaju pet eura goriva. Pet u džip, pet za kafu i cigare – to je gazdi dnevni budžet. Jer za Crnogorce više vrijedi para koju nemaš, a koja se vidi, od one koju imaš, a čami skrivena u džepu. Crnogorac zna da nije važno šta kući jedeš i griješ li tu kuću, nego je važno dobro auto i dobra garderoba. Barem pola glavonja koji se u bembarama, audijima i džipovima vozikaju kroz Podgoricu živi na burecima i sendvičima, sebi i familiji uzimaju od usta da bi kupili malo goriva.

Ali se tome, rekoh li, bliži kraj. Sad kad nafta preplavi Crnu Goru, a Crnogorci postanu šeici, ovdje će se bureci praviti sa kavijarom a u zubarskim ordinacijama će se usta ispirati sa Moët & Chandon Impérialom.

Zarad tolikog bogatstva, mora se nešto i istrpjeti. Mjesec i po dana crnogorski ribari, recimo, neće moći baciti ni udicu, jer istraživači nafte traže radni radijus od 170,5 kilometara – što mu dođe cijelo crnogorsko more.

Potom: niko ne zna (ili zna, a ne saopštava) koliko će štete morskom dnu nanijeti vazdušni topovi kojima će "Polar Empress“ češljati morsko dno.

A tek kada počne eksploatacija nafte i/ili plina, koliko će to štete nanijeti malom moru kakvo je crnogorsko, a time potencijalno i ovdašnjem turizmu, bez kojega je nezamisliva ekonomija Crne Gore?

Džaba se buniti

Premijer Duško Marković, ministarka ekonomije Dragica Sekulić i ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović ukrcali su se na “Polar Empress” i time jasno stavili do znanja da je potencionalni naftni biznis važan za ovu vladu. Jasno da jeste: za koju ne bi bio? Crna Gora je siromašna zemlja, a svoje nafte i gasa se ne odriču ni one najbogatije. Premijer Marković je izjavio da vidi „početak nove ere industrijske proizvodnje  u Crnoj Gori. Mi smo istraživanju nafte i gasa pristupili sistematično i temeljno. Krajnji cilj koji imamo na umu kada se radi o konceptu ove politike je odgovorno upravljanje neobnovljivim resursom koji ne pripada samo našoj generaciji“.

E baš to je problem.

Jer nešto mi (povijest crnogorskih privatizacija i rasprostranjenost korupcije, recimo) govori da će građani Crne Gore od svoje nafte i plina imati mnogo manje koristi nego što su od svoje imali, na primjer, građani Norveške. Jer nešto mi govori da bi, sve i da u Crnoj Gori nađu nafte koliko je ima Saudija, građani Crne Gore i dalje jeli sendviče sa parizerom i štedjeli za pet litara goriva.

Budući da je ova generacija građana Crne Gore već uništila primorje, a time i turizam, kao što će pokazati nedaleka budućnost, možda ne bi bilo loše da naftu ostavimo svojoj djeci? Moramo li baš sve betonirati i prodati?

Zašto mislim da će Crna Gora protraćiti naftu? Zato što sam vlastitim očima gledao kako je protraćila svoj najvažniji resurs – prostor.

Svi do u detalj znamo istinitu priču o tome kako krupni kapital uništava sve pred sobom: jednako ljudsku zajednicu kao i poredak koji je pred njega postavila priroda.

Pa ipak, čak i ono što pouzdano znaš u stanju te je iznenaditi, čak zgroziti, kada si se u TO prisiljen uvjeriti vlastitim očima. Da: svi znamo kako i zašto sjedimo na WC šolji, ali bismo radije izbjegli da to posmatramo, čak i kada su u pitanju najdraži nam ljudi.

Kada živiš na crnogorskom primorju, prisiljen si posmatrati kako bezakonje, istinski temelj ove države, jede prostor. To, dakako, nije sve: proždirući prostor, ono guta i budućnost onih koji dolaze poslije nas.

Svi naši narodi i narodnosti predu isti narativ o tome kako smo nekada davno imali državu, pa onda dugo nismo. Ali smo je, još kako, željeli. Duh te države je živio među nama, kao sekularna verzija Svetog Duha. A onda smo napokon obnovili državnost.

Super. Bravo. Mašala.

Crna Gora je, na primjer, 21. maja 2016. proslavila hiljadu godina državnosti i deset godina od njenog obnavljanja.

Problem novogradnje

Vozio sam tada crnogorskim primorjem i ugledao bilbord – crven kao majka zora, crven kao krv proletera, crven kao logo coca-cole - koji obavještava o milenijumskom kontinuitetu crnogorske države. A iza bilborda se uzdizala betonska nakaza: nedovršena višespratnica – skupo ružna kao žene i muškarci na Pinku, ružna kao tepsija pite nakon dva dana na kiši, ružna kao logotip seoske prodavnice pogrebne opreme - kojoj tu čak ni u najbizarnijem košmaru nije mjesto. Osvrneš se oko sebe: dokle pogled seže, letalna doza arhitektonske ružnoće.

Dobro, kažeš sebi: za 1000 godina državnosti, uspjeli smo stvoriti - ovo? Znam da je običaj estetizacije svega buržoaska navika: sirotinja u svijetu oko sebe ne traži ljepotu, nego način da preživi. Priznajem: salonski sam, dakle lažni ljevičar, jer se ne mogu sjetiti ničega što mi je važnije od ljepote.

Budući da je tako, vjerujem kako ogavna novogradnja na crnogorskom primorju krije odgovor na pitanje: zašto su Crnogorci, kao i svi drugi naši narodi, gubili svoju dragocjenu državu? I zašto će je opet izgubiti: zato što se od "obnove državnosti"  2006. Crnogorci ponašaju ne kao neko ko je oslobodio svoju zemlju, nego kao onaj ko je osvojio tuđu, pa sada, dok je tu, grabi da što više od nje izmuze, rasparča, ukrade. Crnogorci se prema vlastitoj državi ponašaju kao brutalni, pa još i varvarski osvajač.

Pravo govoreći: iako matematičkom progresijom uništava prirodne ljepote, ne može se ustvrditi kako građevinski napredak na crnogorskom primorju nije u skladu sa prirodom. Jer u prirodi postoji nešto što izgleda i funkcioniše kao crnogorska novogradnja. Ime mu je rak.

Uz malo uopštavanja, možemo reći kako već na prvi pogled uočavamo dvije vrste destrukcije na crnogorskom primorju. U Budvi je uništenje donijelo veliki novac. U Ulcinju je uništenje donijelo manji novac. Odgovor na pitanje koje je uništenje gore, prepustiću stručnjacima. Ja ću se zadovoljiti time da kažem kako je rezultat oba uništenja jednaka ružnoća.        

A šta će činiti pomenuti „oni koji dolaze poslije nas“? Do vremena koje će biti njihovo balon novogradnje će pući. Tada građevine koje smo podigli neće biti tek nelegalne i odvratne, nego i posve bezvrijedne. Niti će ih moći prodati, niti će biti onih koji su spremni platiti da u njima ljetuju. Ako budu ambiciozni, svoju će djecu moći slati da teniske loptice do besvijesti zakucavaju u betonske zidove i nadati se da će postati novi novaci đokovići. Budu li vrijedni, moći će napustiti betonsku pustinju crnogorskih primorskih gradova, onako kako su njihovi preci napuštali kamenjare Katunske nahije, pa otići u Beograd, da tamo, kao i preci im, budu pisci ili generali koji više od svega mrze zemlju u kojoj su rođeni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.