Oglasi

Kad je omalovažavanje u školi gore od batina

Vršnjačko nasilje sve je veći društveni problem, roditelji, škole i institucije, kaže struka, moraju udružiti snage.
Škole, kažu stručnjaci, uz roditelje imaju jedine privilegiju 'oblikovati' djecu i trebaju naći način da se prilagode djeci, a ne djeca školamaMarin Franov/Pixsell - Ilustracija

Piše: Tomislav Šoštarić

Jedan dječak iz Zagreba, koji se nalazi na sredini svog osnovnoškolskog obrazovanja, oduvijek je bio pomalo introvertiran i, kako kaže njegova majka, vrlo senzibilan.

Majka, koja ne želi da se navodi njihov identitet, kaže da je u školi vjerojatno zbog tih osobina postao 'meta' verbalnog zlostavljanja, zadirkivanja, ignoriranja i omalovažavanja, ali i fizičkog nasilja.

No, najviše ga je pogodilo što se za drugima u tome poveo i njegov prijatelj.

"Tako da je sam i uz ogromno razočarenje odlučio da mu ne treba nitko jer će ga ponovno i ponovno povrijediti pa će i dalje strašno patiti. Čak je procijenio da je bolje ružno se ponašati nego pristojno jer onda ne 'nadrapaš', u stilu 'bio sam pristojan i dobar, a što sam dobio od toga - da me svi vrijeđaju", priča njegova majka.

Zlostavljanje i oponašanje

Želeći tome stati na kraj, pokušao se približiti kolegama čije je zlostavljanje trpio tako što ih je počeo oponašati u nekim stvarima.

Znaci zlostavljanja

Da bi se prepoznali znaci zlostavljanja, kaže Vuić, potrebno je prije svega razvijati odnos povjerenja s djetetom kako bi ono znalo da može reći kada se nešto događa. Promjene u ponašanju, izbjegavanje odlaska u školu, povlačenje u sebe, samoozljeđivanje i smanjeno samopoštovanje mogu biti neki od znakova da se nešto događa. Kad roditelji ili nastavnici primijete bilo kakvu promjenu, važno je da je ne ignoriraju te da provjere s djetetom što se događa. Vrlo je vjerojatno, dodaje Trbus, da ono neće htjeti odmah razgovarati jer će biti pod nekim pritiskom, osjećajem srama i sl.

"Tada treba pokušati dogovoriti s djetetom pod kojim sve uvjetima i načinima bi bio voljan pričati o tome što se događa, ali isto tako jasno reći da ćete bi sve učiniti da ga zaštitite od daljnjeg nasilja, uključujući i prijavu zlostavljača. Ukoliko i dalje roditelji ne uspijevaju doprijeti do djeteta, obavezno je potrebno konzultirati stručnjaka", kaže Trbus.

"Počeo je i sam raditi probleme nastavnicima i drugim učenicima. Ali ponekad je bio i natjeran da se mora ponašati tako i tako ili da će dobiti batine."

Na kraju je taj, kako su procijenili stručnjaci, vrlo inteligentni dječak, privremeno premješten u drugu školu, u razred u kojem se radi po posebnom programu.

"Bez obzira koliko grozno je bilo to što je proživljavao, nešto je naučio. Naučio je što je manipulacija i razočaran je. Kaže da mu je žao što se tako ponašao, da nije nikad ni htio nikome raditi nikakve probleme i da više nikad ne bi to radio bez obzira na sve. Nada se da će se uskoro vratiti u 'normalni', redovni program i razred".

Relativno često se u medijima zemalja regije pojave vijesti o vršnjačkom nasilju. Tako je nedavno jedna majka iz Varaždina u pismu medijima otkrila kako je pronašla oproštajno pismo svoje 13-godišnje kćeri, koja joj se prethodno žalila na zlostavljanje i vrijeđanje u školi.

'Vještina' suptilnog nasilja

Snažno je odjeknulo nedavno samoubojstvo dječaka Mahira Rakovca iz Sarajeva, kao i Alekse Jankovića, 14-godišnjaka iz Niša koji je prije pet godina nakon višemjesečnog vršnjačkog nasilja također sebi oduzeo život.

Nasilje, pa i ono vršnjačko, postaje sve veći društveni problem, slažu se stručnjaci. No, kako ističe Marina Trbus iz udruge roditelja Korak po korak, uz najčešće vidljivu tjelesnu ozljedu, manje su vidljive one emotivne, socijalne, kognitivne i ponašajne posljedice.

A istraživanja ukazuju da svako nasilje rađa nasilje. "Dijete koje odrasta u obitelji ili okruženju vrtića, škole, susjedstva, sporta, političke debate u kojem se nasilna retorika koristi i na taj način se postiže učinak, uči da je nasilje vrlo učinkovito. Dugo se mislilo da je najveći problem tjelesno nasilje, međutim, novije studije pokazuju sve razornije efekte koje ima verbalno, odnosno emocionalno zlostavljanje, tim više što se smatra da je ono u srži svih oblika zlostavljanja, pa ga tako ima i u tjelesnom, ekonomskom, ali i seksualnom te nasilju putem interneta", kaže Trbus.

S odrastanjem, ističe, raste i 'vještina' da se nasilje izražava sve suptilnije i da ga odrasli teže prepoznaju, a postoje i razlike u nasilnom ponašanju s obzirom na spol.

Djeca cijene jasna pravila

Vuić ističe da roditelji djecu trebaju odgajati onako kako bi i sami željeli da su bili odgajani - s jasnim osjećajem za pravdu, a ne da ono što jednom vrijedi, drugi puta ne vrijedi.

"Djeca cijene i poštuju kada postoje jasna pravila. Isto tako, mi svi više poštujemo naše nadređene kada nam se obraćaju s poštovanjem i razumijevanjem, nego kada nas omalovažavaju. A po čemu su djeca od toga drugačija? Isto tako od nas odraslih, koji ipak u odnosu na njih imamo više moći i mogućnosti, i gdje su njihove oči uprte u nas jer njihova dobrobit ovisi o nama, djeca očekuju da im iskazujemo poštovanje i ljubav".

Škola i prilagođavanje

"Primjerice, djevojke više koriste različite stilove emocionalnog ucjenjivanja, prijetnji i ogovaranja svojih vršnjakinja i/ili vršnjaka, dok dječaci, ipak, najčešće razmirice rješavaju fizičkim putem. Uzimajući u obzir razornost emocionalnog zlostavljanja, nužno je obrazovati roditelje, djecu i stručnjake u školama da osvijeste različite oblike emocionalnog nasilja te da ga preveniraju, odnosno da se kvalitetno suočavaju s tim oblikom nasilja, posebno kod mladih".

U svemu je iznimno važna uloga škole koja, uz roditelje, ima privilegiju 'oblikovati' djecu - buduće građane i građanke. No, sustav, čini se, ne prepoznaje uvijek u dovoljnoj mjeri smisao škole u cilju dobrobiti djece i društva.

"Nedavno sam bila na roditeljskom sastanku, gdje su usta stručnih suradnica bila puna o tome kako se dijete treba prilagoditi, da budem konkretnija, ukalupiti u školski sustav. Jedne riječi nije bilo o tome kako će se škola približiti i prilagoditi djetetu. Dijete mora biti spremno za školu. A škola za dijete? Mi i dalje imamo taj jedan kolektivistički mentalitet, da ne kažem autokratski, gdje institucije imaju moć. Nema odnosa dijete - škola - roditelj. A čim nema odnosa, teže će se dogoditi da ima dijaloga. A kada nema dijaloga, kako da djecu učimo kompromisu, rješavanju problema nenasilno", zaključuje Trbus.

Roditelji i djeca koji se javljaju Hrabrom telefonu, organizaciji koja se bavi prevencijom zlostavljanja, zanemarivanja i neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži te pružanja pomoći, navode razne vrste zlostavljanja - od zadirkivanja i isključivanja iz grupa do fizičkih sukoba.

Ranjive skupine

Osim u školi, djeca nasilje doživljavaju i na internetu te putem mobitela. Niti jedna od ovih vrsta nasilja, kaže koordinatorica savjetodavnih linija organizacije Anamarija Vuić, nije specifično za osnovne ili srednje škole jer ih mogu proživjeti sva školska djeca, bez obzira na dob.

Posljedice zlostavljanja

Zlostavljanje, kaže Vuić, može ostaviti posljedice neovisno u kojoj se dobi javlja. Kod vršnjačkog nasilja neke od najčešćih posljedica su razne psihičke smetnje, poput anksioznosti i depresivnosti te psihosomatskih smetnji. Djeci koja trpe nasilje pogoršava se školski uspjeh, smanjuje samopoštovanje, bježe iz škole, a ponekad mogu i sami pribjeći agresivnom ponašanju - prema sebi ili drugima. 

"Važno je naglasiti da postoje i zaštitni čimbenici koji mogu utjecati na to da djeca koja trpe nasilje ne dožive sve ove posljedice. To su odrastanje u sigurnom i nenasilnom domu uz podržavajuće roditelje, pozitivni vršnjački odnosi te organizirane preventivne i zaštitne mjere na razini škole i zajednice".

U odnosu na razdoblje od prije deset godina, pozivi na temu vršnjačkog nasilja upućeni organizaciji su se povećali i trenutačno je oko 15 posto njih vezano uz nasilje među djecom. Ta je brojka stalna posljednjih godina.

Vuić napominje da djeca mogu postati mete nasilnika neovisno o bilo kojim čimbenicima, odnosno ne postoji tipičan 'profil' žrtve. Ali postoje ranjivije skupine.

"Djeca koja vrše nasilje obično pronađu nešto proizvoljno na što će se fokusirati - to može biti boja kose, odjeća koju drugo dijete nosi, dobivanje dobrih ili loših ocjena. Što god da je u pitanju, vršitelji nasilja razliku između sebe i žrtve koriste kao izliku kojom opravdavaju svoje ponašanje. Djeca s invaliditetom, iz manjinskih etničkih skupina te manjinske seksualne orijentacije su ranjivija za doživljavanje vršnjačkog nasilja, kao i ona kojima nedostaje vršnjačke interakcije te imaju izražen osjećaj samoće", kaže Vuić.

I ona ističe važnost roditelja i institucija poput škola, kao ključnih u prevenciji nasilja. Djeca koja vrše nasilje često su, kaže, i sama žrtve zlostavljanja i zanemarivanja.

I djeca zlostavljači trebaju pomoć

Pozitivni roditeljski modeli i školsko okruženje, podržavajući nastavnici, suradnja škole i roditelja te razvoj socijalnih vještina djeteta doprinosi smanjenju nasilja.

"Kada se roditelji više uključe u život djece, razgovaraju s njima te im dopuštaju da izraze svoje osjećaje, razvijaju s djetetom iskren odnos koji može utjecati na smanjenje nasilja. Za školu je važno da educira nastavnike, roditelje i djecu o načinima sprječavanja nasilja te da surađuje s roditeljima i drugim institucijama."

Prije svega, napominje, važno je da škola prepozna da se nasilje događa. Svaka škola ima protokole prema kojima treba postupati, a potrebno je uključiti stručnu službu, roditelje te po potrebi i institucije poput policije ili centra za socijalnu skrb. Važno je da se nasilje odmah prekine i ne tolerira.

"Naravno, kada se nasilje prepozna nikako ne treba izostaviti rad s djetetom koje ga je vršilo. Ta djeca često dolaze iz obitelji u kojima i sami trpe nasilje te im je potrebna pomoć, a prvi korak prema tome je da ih ne obilježimo kao nasilnike ili zlostavljače", zaključuje Vuić.

Izvor: Al Jazeera