Jučer zveckali oružjem, danas govore o miru

Piše: Enver Robelli

Prije nego što je izabran za predsjednika Srbije, Tomislav Nikolić je izjavio da je Vukovar srpski grad, te da se Hrvati tamo nemaju zašto vraćati. Ta je njegova izjava izazvala oštre reakcije u Hrvatskoj, dotle da je hrvatski predsjednik Ivo Josipović odlučio bojkotirati i ceremoniju inauguracije Nikolića na predsjedničkom položaju.

Netom nakon što je izabran za predsjednika, bivši je četnički vojvoda Nikolić rekao da nije bilo genocida u Srebrenici – unatoč činjenici da je međunarodno pravosuđe nedvojbeno ustanovilo da je u tom bosanskom gradu bilo pokušaja masovnog uništenja jednog naroda. Nikolić isto tako ne smatra potrebnim davati počast žrtvama Srebrenice.

Paralelno s takvim provokativnim izjavama, Nikolić je u svoj kabinet doveo osobe koje su diskreditirane tijekom vladavine Slobodana Miloševića. Tako je za pravnog savjetnika Nikolića imenovan jedan profesor koji je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu predvodio kampanju protiv kritičnih glasova prema tadašnjem režimu.

Šefom Nikolićeva kabineta postao je jedan pisarčić koji se sumnjiči da je 90-ih organizirao jednu od najvećih izbornih krađa u Srbiji. Za svoju je glasnogovornicu Nikolić imenovao jednu bivšu novinarku RTS-a koja se 90-ih godina proslavila kao propagandistica režima. Sve su to dovoljni znakovi koji pokazuju da je demokracija u Srbiji učinila korak natrag.

Dačićeve provokacije

Kao da je upravo htio takvu ocjenu potvrditi, svojim je ponašanjem ovih dana tome doprinio i budući srbijanski premijer Ivica Dačić. I on je, još dok nije ni izabran od Parlamenta, uspio izazvati reakcije sa svojim provokativnim izjavama. Prvo, on je sudjelovao na jednoj ceremoniji žandarmerije na kojoj je jedan od njezinih pripadnika prpošno pročitao jednu apsurdnu zakletvu u kojoj se ni više ni manje nego 13 puta spominjalo Kosovo!

“Ne mogu živjeti bez Kosova, ne mogu disati, ne mogu jesti paštetu, ne mogu guliti jabuke, ne mogu letjeti, ne mogu zaspati – bez Kosova!” I tako se, s humorom, može gledati zakletva srpske žandarmerije. U stvari zakletva je bila sastavljena jednim sirovim nacionalističkim i mitskim jezikom koji ne predstavlja nikakvo iznenađenje za ljude koje se sjećaju vremena mitingašenja i nošenja kosti cara Lazara po čitavoj Jugoslaviji.

Jedino iznenađenje može biti to što je od tada do danas prošlo više od 20 godina, te to što u Srbiji, čak u njezinim glavnim sigurnosnim strukturama, još ima likova koji propagiraju političke, povijesne i ratnohuškačke mitove. Nakon što je u javnost dospjela zakletva žandarmerije, Dačić je pohitao izjaviti kako on nije dao suglasnost na takav tekst, inače on ne bi mogao postati zakletvom i slično. U tom je jeku demantija Dačić, također, izjavio kako on isto tako nije zahtijevao povratak srpskih snaga na Kosovo, iako je to učinio baš na Vidovdan.

Što se Vidovdana tiče, treba reći kako za osmansko osvajanje Balkana nije bila odlučujuća bitka od 28. lipnja 1389. kao što to pretendiraju srpski nacionalisti, nego bitka iz studenog 1448, kada je sultan Murat II skoro uništio ugarsku vojsku baš na Gazimestanu, mjestu gdje se odvijala i bitka iz 1389. Nakon poraza balkanskih vojski 1389. srpski su prvaci izrazili želju da postanu osmanskim vazalima.

Evropski put

U vezi s tim, švicarski povjesničar Oliver Jens Schmitt piše: “Kao pravoslavni knez Đurađ Branković je stajao daleko od katoličkih pokušaja za neki križarski pohod. On se nadao da će se kao osmanski vazal uspjeti oduprijeti zapadnom (tj. ugarskom) kao i osmanskom utjecaju. Zbog toga on i nije sudjelovao u Hunjadijevoj i Skenderbegovoj drugoj velikoj ofenzivi. U studenom 1448. Murat II porazio je do uništenja ugarsku vojsku baš na polju gdje se odvijala bitka iz 1389.”

“Skenderbeg je upao u zamku sitnih trzavica u sjevernoj Albaniji, te je zakasnio stići na Istok. Tek je druga bitka na Kosovu Polju zapečatila sudbinu Kosova. Srpski despot nije podupro katoličku vojsku, te je to platio gubitkom Kosova (1455.), kao i – poslije njegove smrti – propašću čitave srpske despotovine.” Nažalost, postoji jedna odvratna balkanska tradicija da se ignoriraju povijesne činjenice, te da se na događaje gleda iz nacionalističkog, navodno toplog gnijezda.

Takvo nešto regiju očekuje i sljedećih godina. Prvi put nakon pada Slobodana Miloševića petog listopada 2000. dva ključna položaja u državi imat će njegovi politički nasljednici: Tomislav Nikolić i Ivica Dačić. Dok se Nikolić još treba dokazivati da je “europski orijentiran”, pa će stoga naročito na početku biti obazriviji u pogledu oštrog rječnika, Dačić se u posljednje četiri godine “dokazao” u Bruxellesu kao ministar unutarnjih poslova i podupiratelj europske agende. Nekada se nalazio na popisu osoba kojima je zabranjen ulazak u EU. Sada su mu u glavnom gradu Europe sva vrata otvorena, te uživa slobodu klauna.

U odnosu na Kosovo, Dačić će se otvoreno zalagati za njegovu teritorijalnu podjelu. Takve namjere javno je obznanio još dok je bio na vlasti s “Demokratskom strankom” Borisa Tadića. Ideja za ponovno teritorijalno proširenje Srbije nije nova: još od 19. stoljeća Srbija je stremila proširiti se na račun drugih naroda Balkana. Često je u tome i uspijevala. Takva je politika uobičajeno bila popraćena brutalnim mjerama, uključujući i masakriranje, te prisilno preseljavanje Srbima susjednog stanovništva.

Dačić će se potruditi nastaviti takvu tradiciju zahtijevajući barem sjever Kosova, koji se kao granično područje između Srbije i Kosova od završetka posljednjeg rata (1999) nalazi izvan nadzora vlasti u Prištini. Da bi ostvario takav cilj, u sljedeće četiri godine (ili onoliko koliko će na vlasti biti Dačić) neće nedostajati provokacije prema Kosovu, kao što je bila ova posljednja sa zakletvom žandara. Na terenu će se, svakako, nastaviti sa sabotiranjem svih pokušaja međunarodnih faktora da integriraju Srbe u kosovsku državu – dok će se za pregovaračkim stolom tražiti autonomija za sjever kao prvi korak prema otcjepljenju.

Za razliku od albanske (kosovske) strane koja upravlja od danas do sutra, srpska je strategija višegodišnja i ima jedan cilj: onemogućiti funkcioniranje kosovske države. Glede sjevera Kosova u posljednjih 13 godina strategiju nisu imale niti vlasti Kosova niti međunarodne vlasti. Neki se možda sjećaju političkog marketinga šefa UNMIK-a Michaela Steinera, kada je jednim letkom postavljenim iznad mosta na Ibru objavio ujedinjenje Mitrovice. Svejedno što takav letak nije važio više od vremena koliko je kakav unmikovski pisar utrošio u njegovu pisanju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera