Je li Trump u pravu u vezi mira na Bliskom istoku?

Povlačeći američke vojnike iz sjeverne Sirije, američki predsjednik Donald Trump je još jednom signalizirao da njegova administracija prepoznaje samo dva nacionalna interesa na Bliskom istoku: suzbijanje Irana i izraelsku sigurnost.

Što se tiče ovog prvog, SAD je nedavno poslao još vojnika u Saudijsku Arabiju, najvećeg iranskog regionalnog neprijatelja. Što se tiče ovog drugog, Trump je više puta rekao da će predstaviti plan za mir između Izraela i Palestinaca. Zato što bi takva inicijativa mogla postati faktor u predizbornoj kampanji za američke predsjedničke izbore 2020, Trump će uskoro morati odlučiti da li će ispuniti ovu obavezu nakon što nova izraelska vlada stupi na vlast nakon parlamentarnih izbora u ovoj državi prošli mjesec.

Trump je dao zadatak svom zetu Jaredu Kushneru da osmisli detaljan mirovni plan. Dok to predstavlja odmak od prethodnih američkih diplomatskih napora, koji su uvijek imali za cilj da vode Izraelce i Palestince da ispregovaraju mirovni sporazum između sebe pod američkim pokroviteljstvom, ovaj novi pristup nije nužno loša ideja, jer i jedna i druga strana izgledaju nesposobne da krenu naprijed samostalno.

Palestinska samouprava – koja je na izborima u Gazi 2006. zanijekana, i koju vode ostarjele vođe, i potkopana korupcijom – izgubila je legitimitet koji bi joj bio potreban da napravi ustupke. Izrael je u međuvremenu otišao tako daleko udesno da nijedna vlada ne bi mogla predložiti Knesetu mirovni plan koji je prihvatljiv objema stranama. Arbitar bi mogao, u teoriji, prevazići ove prepreke. Štaviše, Kushnerove bliske veze s Izraelom bi mogle paradoksalno biti dodatno sredstvo.

Historijski pobjednici

Historija pokazuje da se pobjednici geopolitičkih konfrontacija gotovo nikada nisu dobrovoljno odrekli plodova svoje pobjede. Izrael, regionalna supersila sa postindustrijskom ekonomijom, nuklearnim oružjem i čvrstim savezom sa SAD-om, jasno ima načine da nametne svoju volju slabom palestinskom neprijatelju.

Nijedan izraelsko-palestinski mirovni sporazum ne bi promašio odraziti ovaj nesklad u moći. Štaviše, nijedna strana iz vana, bilo da je riječ o glavnim evropskim silama ili čak arapskim vladama, neće utjecati na tu ravnotežu: Evropljani su se podijelili na ovu temu, a arapske zaljevske države su većinom postale de facto saveznici Izraela protiv Irana.

Izrael stoga drži ključ za razrješenje ovog sukoba. Ali to znači da je potrebno uvjeriti izraelsku javnost da prihvati establišment strane države, mogućeg neprijatelja, samo 15 kilometara od svog glavnog grada.

Ova razmatranja pomažu da se objasne brojne nedavne usluge Trumpove administracije Izraelu, uključujući premještaj američke ambasade u ovoj državi iz Tel Aviva u Jerusalem, i američko priznanje izraelskog pripajanja Golanske visoravni. Kushnerov cilj je pokazati Izraelcima da mogu vjerovati Trumpu kada stavi prijedloge za mir na sto. Do te mjere da je Trump sada popularniji u Izraelu od premijera Benjamina Netanyahua, američki je pristup očito dao rezultate.

Spreman plan

Kushnerov plan je sada spreman. Dug je 50 stranica, kako mi je rekao prije nekoliko mjeseci. Iako je sadržaj plana dobro čuvana tajna, vjerovatno će biti blizu izraelskog stava. Američki pristup bi stoga mogao ponuditi Palestincima veliki stepen autonomije prije nego stvarnu državu, i zadržati većinu izraelskih naselja na Zapadnoj obali.

Je li Kushnerov plan stoga osuđen na propast? To je bez sumnje najsigurnija pretpostavka, uzimajući u obzir nesposobnost ranijih američkih predsjednika da donesu mir ovoj regiji u proteklih 20 godina.

Ali ne smijemo ništa isključiti. U junu je Trumpova administracija iznijela zaseban prijedlog za ogromnu ekonomsku pomoć Zapadnoj obali i Gazi, uključujući nekih 50 milijardi dolara u investicijama tokom deset godina. Takav bi se paket mogao dopasti ljudima u velikoj ekonomskoj potrebi. Štaviše, na Zapadnoj obali je „pet do dvanaest“: stalno širenje izraelskih naselja će uskoro učiniti nemogućim teritorijalni kompromis nužan da se uspostavi održiva palestinska država.

Palestinci su stoga suočeni s izborom između nezadovoljavajućeg kompromisa i stalnog (i uskoro ireverzibilnog) pogoršanja njihove situacije. Možda će zaključiti da će prihvatanje sporazuma biti dobar prvi korak. To je, barem, Kushnerova kalkulacija, koji uporno ponavlja da će njego plan biti „bolji za Palestince nego što misle“.

Transakciono viđenje diplomatije

U isto vrijeme bi objema stranama laknulo da ne moraju odgovarati na američki pritisak. Palestinci se plaše da im ne bude nametnut kvaziizraelski diktat. A Izrael zna da Trump, koji ima čisto transakciono viđenje diplomatije, očekuje da mu Izrael uzvrati za velikodušnost praveći ustupke prema mirovnom sporazumu.

Iznad svega, status quo favorizira Izrael, koji može zadržati Zapadnu obalu bez da mora odlučiti da li da učini Palestince izraelskim državljanima ili strancima na svojoj zemlji. Štaviše, Izrael bi mogao zaključiti da mu njegova preovladavajuća regionalna vojna superiornost osigurava sigurnost barem kao što bi i mirovni sporazum, ako ne i bolje.

Sve sada ovisi od Trumpa, koji je javno obećao da će prenijeti mirovni plan svog zeta objema strankama. Ali šta god da Trump odluči i ko god da pobijedi na američkim predsjedničkim izborima 2020, jedno je jasno: Izrael i Palestinci nisu u stanju sami doći do mirovnog sporazuma, kako sad priznaju i najodanije američke pristalice Izraela. Svaki sljedeći pokušaj da se posreduje u ovom sukobu morat će biti zasnovan na toj stvarnosti.

Kao američki predsjednici prije njega, Trump bi također mogao biti neuspješan u pogledu izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma. Ali predlaganjem sporazuma umjesto da samo pokuša posredovati u njemu između ove dvije strane, mogao bi uspostaviti model koji će njegov nasljednik slijediti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate