Oglasi

Ja sam u izolaciji, ali ne zbog korona virusa

Dva miliona Palestinaca žive u Pojasu Gaze pod brutalnom vojnom blokadom već duže od 12 godina, što ga čini najvećim zatvorom na otvorenom na svijetu.
Laithu Abu Zeyadu je zabranjeno da napusit Zapadnu obalu od septembra 2019. godine Ustupio Laith Abu Zeyad

U proteklih nekoliko mjeseci, zbog pandemije korona virusa, milioni ljudi širom svijeta iskusili su po prvi put poteškoće i frustracije življenja pod državnim pravilima i regulativama koje im ograničavaju slobodu kretanja. Za mene, međutim, izolacija nije ništa novo. Navikao sam živjeti pod promjenjivim setom pravila, koja određuju gdje mogu ići i šta mogu raditi. Zašto? Zato što sam Palestinac koji živi pod izraelskom okupacijom.

Odrastao sam na Zapadnoj obali, pa su punktovi i policijski sat dio mog svakodnevnog života. Prošle godine mi je Izrael učinio zatvor još manjim, zabranivši mi da napustim Zapadnu obalu, zbog bilo kojeg razloga. Izraelske vlasti su odbile dati mi bilo kakvo opravdanje za zabranu, izuzev "sigurnosnih razloga", i poricali su da ovaj potez ima ikakve veze s mojim poslom učesnika kampanje za Izrael/Palestinu pri Amnesty Internationalu.

Za zabranu sam saznao na najgori mogući način, kada mi je odbijena dozvola da pratim majku na hemoterapiju u okupiranom Istočnom Jerusalemu prošlog septembra. Dok sam grozničavo iznova tražio dozvolu, majka je bivala sve bolesnija. Bio sam udaljen svega 15 minuta vožnje od bolnice, ali moj očaj da budem s majkom ništa nije značio izraelskom rigidnom provođenju sistema dozvola. Majka je preminula na Badnjak, prije nego sam je uspio vidjeti.

Šta su to 'sigurnosni razlozi'?

"Sigurnosni razlozi", koji su mi zadali toliko boli, do danas mi nisu otkriveni. Sve što znam je da sam pod punom zabranom putovanja, što znači da ne mogu putovati van Zapadne obale, čak ne mogu ni do svog ureda, koji se nalazi u Istočnom Jerusalemu. Izolacija zbog COVID-19, koja je na snazi od 22. marta, stoga nije ništa drugo do još jedna rešetka na kavezu u kojem već dugo živim.

Nikada neću dobiti dragocijenu priliku da budem sa svojom majkom u njenim zadnjim danima, ali mogu ispraviti barem jedan dio tako što ću pokušati osporiti ovu nepravdu. Dvadesetpetog marta 2020. godine Amnesty International je podnio peticiju jerusalemskom Okružnom sudu tražeći da mi bude ukinuta zabrana kretanja. Saslušanje će biti održano 31. maja, u mom odsustvu, naravno, i budući da mi nije dozvoljeno da znam detalje optužbi protiv mene, moj advokat i ja ih ne možemo osporiti.

Ipak, u prošlosti su se zabrane kretanja protiv Palestinaca urušavale pod pravnom provjerom. Između 2015. i 2019. godine izraelska organizacija za ljudska prava HaMoked podnijela je 797 žalbi na zabrane putovanja i uspjela postići da njih 65 posto bude ukinuto. Sudeći po tom ishodu, razumno je pretpostaviti da je većina ovih zabrana bila sasvim neopravdana.

Izrael ima historiju korištenja zabrana putovanja protiv zagovornika ljudskih prava, uključujući Omara Barghoutija, suosnivača pokreta Bojkot, povlačenje investicija i uvođenje sankcija (BDS), i Shawana Jabarina, direktora palestinske organizacije za ljudska prava Al-Haq. U slučaju Shawana Jabarina, kao i u mom, nema opravdanja drugog do "sigurnosni razlozi". Šta to znači? Ako ja predstavljam tako ozbiljan sigurnosni rizik, očekivali biste da izraelske vlasti imaju pitanja za mene. Ali, nikada me nisu ništa pitali, čak ni na graničnom prelazu, samo su me odbijali. Nikada mi nije data šansa da osporim tu odluku ili da se branim. Kako je to pošteno?

Desetljeća raseljenosti i nepravde

Teško je objasniti koliko strogo Izrael kontrolira kretanje Palestinaca. Dva miliona Palestinaca žive u Pojasu Gaze pod brutalnom vojnom blokadom već duže od 12 godina, što ga čini najvećim zatvorom na otvorenom na svijetu. Mi, na Zapadnoj obali, ne možemo putovati kroz izraelske pomorske luke ili Međunarodni aerodrom "Ben Gurion" – jedina opcija nam je da putujemo u Jordan, preko graničnog prelaza Allenby / King Hussein. Mnogi ljudi nisu ni svjesni da im je zabranjeno putovanje dok ne dođu na granični prelaz. U oktobru prošle godine sam, naprimjer, želio prisustvovati sahrani svoje tetke u Jordanu; kada sam došao na prelaz s ocem i koferom, odbijen mi je zahtjev za ulazak.

Mnogo je ovakvih priča. Izolacija zbog COVID-19 dala je ljudima širom svijeta uvid u palestinsko iskustvo – tugu zbog razdvojenosti od voljenih, dosadu zbog ograničenog kretanja, strah i osjećaj izolacije. Dok je izolacija zbog korona virusa stavljena u svrhu zaštite populacije od smrtonosnog virusa, izraelska izolacija lišava Palestince slobode kretanja kao oblik kolektivne kazne.

Kao i veliki broj ljudi širom svijeta, i ja se nadam da ću se uskoro moći vratiti u svoj ured, vidjeti prijatelje i porodicu u drugim gradovima i iskusiti ushićenje zbog putovanja na novu destinaciju. Nakon 72 godine raseljenosti i nepravde, Palestinci žele i zaslužuju ista prava i slobode kao i svi ostali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.