Izudin Bajrović: Teatar je više od zabave

Upravni odbor Narodnog pozorišta Sarajevo je nedavno imenovao Izudina Bajrovića za v. d. direktora Narodnog pozorišta Sarajevo.  Ovaj prvak bh. drame, bosanski „kralj Lear“, profesor glume, govori o Narodnom pozorištu u Sarajevu , o promjenama koje kao novi direktor planira uvesti, ali i cjelokupnoj teatarskoj sceni u BiH, domaćem tekstu koji više nije gost u vlastitom teatru, mladima kojima je samo potrebno pružiti priliku…

• Kao uposlenik i neko ko je čitavu svoju profesionalnu karijeru proveo na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, kako opisujete rad u proteklom periodu koji je okončan smjenom direktorice Marijele Margete Hašimbegović?

Logično i očekivano je da svaki novi direktor donese u pozorište nešto svoje, svoj način viđenja i vođenja pozorišta, svoju viziju puta kojim želi da povede pozorište u repertoarskom, organizacionom i poslovnom smislu. Također je logično da u svakom od tih perioda bude i nečeg dobrog, ali i nečeg što se od dobre namjere pretvori u pogrešan korak. Tako možemo govoriti i o proteklom periodu. Tetar je žilava umjetnost, pa je tako i Narodno pozorište Sarajevo žilava i postojana institucija, i sve dok se drži svojih principa i ne iskače previše iz kriterija koje mora da ispoštuje i ispuni, bez većih tektonskih promjena, pomjeranja koja je povremeno izbace sa zadatog puta, ona će preživjeti. Teatar sam odbaci sadržaje koji mu ne pripadaju i uvijek se vrati sebi i onima kojima služi, publici. 

• Vi ste, dakle, imenovani za v. d. direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. Koje su prve pomjene koje planirate uvesti u rad ove teatarske kuće, i da li imate neki daljni plan ili ideju kako bi Narodno pozorište trebalo izgledati u budućnosti?

Ono što se nameće kao primarni zadatak je formiranje rukovodećeg tima, budući da u ovom trenutku nemamo pokrivene pozicije umjetničkih direktora Drame i Opere, kako bi pozorište počelo funkcionisati u punom kapacitetu. Zatim planiramo završiti započete projekte, gdje se pojavljuju određeni problemi, ali koje ćemo, nadam se, uspjeti prevazići. A nakon toga ćemo pristupiti realizaciji planova koje smo zamislili za sljedeću sezonu i koji su, po mom skromnom mišljenju, veoma ambiciozni i interesantni, i u kojima planiramo sarađivati sa veoma značajanim teatarskim stvaraocima.

• Kako gledate na proteklu teatarsku godinu u BiH? S jedne strane se čini da bh. dramski tekst nije više gost u domaćem teatru, a s druge da je neselektivno gostovanje regionalnih pozorišta i reditelja u BiH još uvijek znatno dominantnije?

Ne bih se do kraja složio da je domaći dramski tekst u potpunosti zanemaren u našim teatrima. Mi smo u proteklom periodu imali dva i trenutno spremamo jos jedan – „Sve se nekako preživi osim smrti“ Ljubice Ostojic, „Fistik“ po motivima Karađoz teatra i u adaptaciji Almira Imširevića, a trenutno pripremamo predstavu „Gazi-Husref beg“ prema tekstu Džemaludina Latića. Znam da, recimo, Kamerni teatar 55 daje dosta prostora domaćim piscima. Ono što je problem je nedovoljna produkcija, uzrokovana ograničenim sredstvima i nedostatkom kadra, zbog koje u teatru nema dovoljno ni domaćeg teksta, ni svjetskih klasika, ni kvalitetnih komedija, niti dovoljno savremenog svjetskog dramskog teksta.

• Kako još više unaprijediti bh. teatarsku produkciju i učiniti je raznovrsnijom i bogatijom te ravnopravnijom sa ostalim u regionu? Da li je neohodno dodatno usmjeriti pažnju na domaći tekst, te oformiti nacionalnu Nagradu za dramsko djelo, kao što je u Hrvatskoj „Marin Držić“ ili regionalnu na primjeru konkursa Heartefacta u Srbiji?

Ako uporedimo našu kadrovsku sliku sa, recimo, onom u Hrvatskom narodnom kazalištu, ustanovit ćemo da nemamo ni trećinu kadra kojim oni raspolažu, a to je za jedno Narodno pozorište, zaista, nedostatak. U razgovorima sa ministrom kulture i sporta KS, gospodinom Mirvadom Kurićem, pokušavamo pronaći način da naš ansambl proširimo i samim tim omogućimo bolju i raznovrsniju produkcijsku sliku. Mi vapimo za raznovrsnošću, za mladim umjetnicima, a istovremeno imamo veliki broj mladih, talentovanih, nezaposlenih i neangažiranih umjetnika koji pokušavaju pronaći svoj prostor. Što se tiče nagrade koja bi imala nacionalni nivo i značaj, to je kod nas u BiH malo komplikovanije realizovati, ali da tome treba stremiti to je neupitno.

• Poznati ste kao kolega koji sarađuje sa mladim glumcima, ali i daje šansu neafirmisanim rediteljima i ostalim teatarskim umjetnicima. Kakav je trenutno položaj mladih umjetnika na bh. teatarskoj sceni i kako stvoriti bolje uslove za sve one koji žele ostati u BiH i nastaviti stvarati magiju na daskama bh. pozorišta?

Kako da mlad čovjek stekne afirmaciju ako mu se ne pruži prilika da se afirmiše? Uzalud je lamentirati nad pojavom masovnog egzodusa mladih iz zemlje, a pri tom zatvarati oči nad njihovim potrebama i željama. Mi moramo naći način da ih podržimo u njihovim nastojanjima da rade, da doprinesu i da se dokažu.

• Živimo u zaista turbulentnom vremenu u kojem se svakodnevno gaze osnovne civilizacijske i ljudske norme i čini se da Diogenu iz Sinope sa upaljenim fenjerom usred dana nikada ne bi bilo teže pronaći čovjeka? Može li to uraditi današnji teatar?

Pa teatar i jeste Diogen, koji ne prestaje tražiti čovjeka i ljudsko, ukazujući na nečovječno i neljudsko, otvarajući oči onima koji neće da vide. To je borba koju teatar vodi od svog postanka i koja neće nikad prestati. Ima čovjeka i ima ljudi, možda su u ovom vremenu glasniji i jači oni koji ne cijene te vrijednosti, podređujući ih nekim mnogo profanijim. Naravno da teatar mnogi žele doživjeti isključivo kao mjesto zabave, ali ono je u svojoj suštini mnogo više od toga.

Izvor: Al Jazeera