Oglasi

Izjednačavanje vjerskog i nacionalnog kao problem Balkana

State Department kaže da u Hrvatskoj raste vjerska netolerancija, no radi se konstanti koja nije problem samo Hrvatske.
Crkva, Džamija, KrižHrvoje Klasić smatra da se u Hrvatskoj ne radi o porastu vjerske netrpeljivosti, nego o konstanti na ovim prostorima od 90-ih godinaAP - Ilustracija

State Department je nedavno u izvješću o vjerskim slobodama za 2018. godinu naveo kako je u Hrvatskoj u porastu vjerska netolerancija, posebno na internetu, te podsjetio na slična upozorenja Vijeća Europe, koje upozorava i na proustaške grafite, a navode se i o izvješća manjinskih vjerskih zajednica o povremenim slučajevima verbalnog zlostavljanja i fizičkih napada.

No, neki stručnjaci u Hrvatskoj smatraju da se, barem sustavno, ne može reći da stvari realno doista stoje tako, iako ističu da postoje pojedinačni slučajevi koji upućuju na postojanje problema, dok drugi smatraju da se radi o tome da se vjeroispovijest povezuje s nacionalnim identitetom, pa se s obzirom na ne tako davno povijesno naslijeđe zapravo radi više o kontinuitetu koji nije specifičan samo za Hrvatsku, nego i za neke druge zemlje regije.  

Povjesničar Hrvoje Klasić smatra da je u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, primjerice, teško razlučiti politiku, odnosno ono nacionalno od vjerskog i da je hrvatska Katolička crkva više hrvatska nego katolička, kao što je Srpska pravoslavna crkva (SPC) više srpska nego pravoslavna.

Crkve kao čuvari nacionalnog identiteta

Obje, navodi, desetljećima smatraju sebe jedinim pravim borcima i čuvarima ne samo vjerskog, nego i nacionalnog identiteta.

"Kada tome pridodamo i drugačije okolnosti vezane uz islam u Bosni i Hercegovini, dakle od 90-ih godina, gdje se također islam, odnosno islamska vjeroispovijest, jasno dovodi u vezi s pripadnicima jedne etničke skupine koji se nazivaju Bošnjacima. Onda je, kad gledamo tako, ako govorimo o nacionalnoj netrpeljivosti, nacionalnoj isključivosti, nacionalnoj netoleranciji, nemoguće da nema i vjerske jer su jednostavno jedna uz drugu usko povezane, odnosno jedna drugu hrane, nadopunjuju", kaže Klasić.

Stoga smatra da se ne radi o porastu vjerske netrpeljivosti, nego o konstanti - od 90-ih godina, kaže, na ovim prostorima na djelu je kombinacija nacionalne i vjerske isključivosti, netolerancije, pa čak i mržnje.

Osim toga, navodi, osim vjerske netolerancije između pripadniak različitih vjera, u Hrvatskoj je sve izraženije vjerska netolerancija prema ateistima i nametanje vjerskih postulata i ideja, kao što je odnos prema abortusu ili rodnoj ideologiji, što dolazi i iz struktura države.

I država ima nešto za reći

"Činjenica da se država postavlja na način da daje svoje mišljenje o tome treba li, na primjer, Alojzije Stepinac biti svetac ili ne, što stvarno nije pitanje svjetovne države. Dakle, na različite načine se izražava taj jedan odnos između religije i društva, između vjerskih zajednica, ali i između vjerskih zajednica i onih koji nisu vjernici".

Stoga zaključuje da je uloga crkvenih elita velika, kako u širenju netolerancije, tako i u razvijanju tolerancije u društvu.

Sociolog religije Ivica Maštruko ističe da kad se govori o vjerskoj netoleranciji, treba praviti razlike u odnosima među pojedinim vjerskim zajednicima.

U Hrvatskoj su, navodi, najveće katolička, pravoslavna i islamska vjerska zajednica, te židovska, kao također abrahamska religija, a primjećuje se različita situacija.

Klasić: Ako mogu vjerski vođe, možemo i mi

Nacionalizam u Hrvatskoj je, smatra Klasić, sveprisutan u svim sferama društva i na svim razinama, pa za uzroke ovakve situacije, kaže, ne bi apostrofirao niti abolirao jednu društvenu skupinu, bilo da se radi o vjerskim i političkim vođama, intelektualnoj eliti ili 'običnim' građanima.

"Mi danas živimo u 21. stoljeću, u društvima u kojima nepisnosti gotovo da i nema, u kojima je bez obzira na razlike dostupnost informacija ipak puno veća nego što je bila i mislim da nema opravdanja da se kaže da ako se u srednjem vijeku i moralo vjerovati vjerskom pastiru jer je on jedini bio pismen i prenosio informacije, danas to više nije tako, tako da mislim da tog opravdanja danas nema. Žao mi je što mi se čini ponekad da se crkve, vjernici, a posebno mi je žao što vidim da i ljudi koji su svećenici, koji su u religiji profesionalno, da se tako izrazim, često ne ponašaju u duhu onog temeljnog načela, dakle onog što piše u svetim knjigama bilo kršćanstva, bilo islama i mislim da time ne pružaju dobar uzor, nego naprotiv, time otvaraju prozor običnim građanima, da tako kažem, ili običnim vjernicima, da kažu da ako to mogu raditi naši vjerski vođe, zašto to onda ne bismo mogli raditi i mi".

"Tolerancija u Hrvatskoj i odnosi između hrvatske Katoličke crkve i islamske vjerske zajednice su izvrsni, odnosno primjer kakvi bi odnosi trebali biti između vjerskih zajednica. To je zapravo dijelom i odraz ponašanja državnih vlasti, odnosno RH, reguliranja statusa islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj, koja je regulirana na način da stvarno može biti primjer odnosa između kršćanskih religija, vlasti i islamske vjerske zajednice i za ostale zemlje u Europi. To je, dakle, jedan tip odnosa koji bi bio poželjan i primjeran za odnose među pojedinim vjerskim zajednicama", navodi Maštruko.

Izjednačavanje religijskog i nacionalnog

Što se, pak, tiče drugog odnosa, primjerice SPC-a, smatra da se u Hrvatskoj radi o dijelu odraza SPC-a u Srbiji i dijelom u BiH prema islamskoj vjerskoj zajednici, odnosno o razini podnošenja i tolerancije, ali bez srdačnijih odnosa.

U Hrvatskoj, u odnosu SPC-a i katoličke vjerske zajednice, na manifestacijskoj razini, razini hijerarhije, odnosno biskupa, nadbiskupa, episkopa i slično, ispada da se svi zalažu za jedinstvo, poštivanje i prijateljstvo.

"Međutim na nižim razinama, recimo ispod razine biskupa, na razini svećenika i posebno na trećoj razini, razini vjernika, ti odnosi baš nisu primjereni niti primjerni. Rekao bih da se na razinama ispod manifestacijske razine biskupa, to znači među vjernicima i među katoličkim svećenstvom, zapravo odražava jedna situacija koja je odraz stanja na međunacionalnoj razini. Odnosno, u Hrvatskoj je sasvim evidentno da postoji izjednačavanje - govorim na javnoj pozornici, u javnom diskursu - da postoji izjednačavanje religijskog i nacionalnog. Prema tome, da se u Hrvatskoj odnos vjernika katolika prema SPC-u, prema pravoslavcima, zapravo prenosi i stav netrpeljivosti prema Srbima, koji je izrazit u Hrvatskoj".

Stoga smatra da na razini hijerarhije stvar ne bi trebalo gledati jer na raznim manifestacijama, protokolarnim susretima i slično, uvijek se izražava tolerancija, bratstvo i zajedništvo, ali to, navodi, nema veze sa stvarnim odnosima jer i nacionalna netrpeljivost pojedinih biskupa prema pripadnicima drugih vjerskih zajednica nikad, kaže, nije nailazila na osudu ili ogradu drugih biskupa u Hrvatskoj.

Vjera kao vododjelnica

U svijesti ljudi, posebno u Hrvatskoj, navodi, postoji izjednačavanje nacionalnog i vjerskog i zbog toga je to vrlo teško odvajati.

"Na Balkanu je vjera, pripadnost vjerskoj zajednici, bila neka vrst vododjelnice za formiranje nacija i nacionalnih osjećaja. Prema tome, na Balkanu, vjera je vododjelnica za formiranje nacija i nacionalnih osjećaja. Prema tome, teško je dijeliti to da li se radi o vjerskom ili nacionalnom, zato jer su latinsko-bizantinska razmeđa na području Balkana bila vrlo izražena i vrlo često završavala krvavim sukobima", zaključuje Maštruko.

S druge strane, sociolog religije Ivan Markešić smatra da vid porasta vjerske netoleracije, kako se navodi u izvješću State Departmenta, nije vidljiv i ne postoji u Hrvatskoj u toj mjeri, odnosno da se može pronaći među pojedincima, ali ne postoji u sustavu i kao masovna pojava.

Nejasni su, kaže, kriteriji po kojima se to u izvješću određuje.

"Ako govorimo o nekim postojećim nesporazumima u društvu između Hrvata i Srba, to nije na religijskoj osnovi, to je temeljem iskaza predstavnika srpske manjine u RH. To nema svoje pozitivno obrazloženje, ali nosi svoje korijene u nedavnom ratu. Odnos prema Romima također možemo promatrati u jednom smislu kao da imamo netolerantnost prema jednoj nacionalnoj manjini, ali tu zakazuje sustav. Dakle, tko je kriv za to da su Romi u takvoj situaciji, da nije riješen njihov problem, da ne idu u školu, da se ne zapošljavaju? Nisu krivi susjedi. Iz tog problema se država ne pojavljuje kao onaj koji rješava problem koji ona treba riješiti, znači zapošljavanje, školovanje, nekažnjavanje onih koji prave probleme", kaže Markešić.

Uloga države

Kada se to 'spusti' na razinu građana, navodi, dolazi do napetosti, kao u Čakovcu i nedavno u Zagrebu u vezi Roma, ali pitanje je na koji način država to može riješiti.

"Ono što je najvažnije kad govorimo o RH jest da je ona definirana i da se uspijeva, unatoč činjenici da imate 87,6 posto katolika, izgrađuje kao sekularna država. To je malo teško postići jer mnoge skupine žele da ta država bude katolička, ali izgrađuje se državu u kojoj i druge nacionalne i religijske manjine mogu izgrađivati svoj i nacionalni i religijski i kulturni identitet".

Stoga smatra da Hrvatsku kao državu ne treba optuživati na način kao da na ulici postoje progoni onih koji su neke druge vjeroispovijesti ili slično.

U sociologiji se, kaže, smatra da ne postoji zdravo društvo bez zločina ili problema, ali kaže da u Hrvatskoj, kad se ti problemi pojave, postoji reakcija, da se problem ne prešućuje, nego se kreće prema njegovom rješenju.

"Po mom sudu, RH je doista kao društvo izgrađena, i ljudi su takvi, bez obzira u kojem dijelu govorili, da nisu po svom habitusu oni koji bi mrzili. Ima pojedinaca, što se može očekivati bilo gdje", zaključuje Markešić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.