Izbjeglice se i dalje nadaju, iako im svijet zatvara vrata

Piše: Emily Fishbein

U 2016. je Raghda*, koja je dvije godine ranije pobjegla od građanskog rata u Siriji, pomislila da je konačno na putu da pronađe sigurno mjesto koje bi zvala domom.

Dobila je termin za intervju u UN-ovom Uredu visokog komesara za izbjeglice (UNHCR) u malezijskoj prijestolnici Kuala Lumpuru, ali dan pred intervju za nju, muža i četvero djece, on je otkazan, kaže ona.

Četiri godine kasnije, ona još čeka na nove informacije.

„Želim samo izaći iz ove situacije“, kazala je ona Al Jazeeri. „Nije mi važno u koju ću državu biti premještena sve dok moja porodica i ja imamo bolji život.“

Raghda je jedna od 26 miliona izbjeglica širom svijeta koje čekaju na ono što UNHCR naziva trajnim rješenjem za njenu raseljenost. Ne može se vratiti u Siriju, niti trajno ostati u Maleziji, koja nije potpisnica UN-ove izbjegličke konvencije i nema pravni okvir za izbjeglice, ona kaže da joj šansa za novi dom u trećoj državi, za preseljenje, također iščezava.

Dok je broj izbjeglica globalno najveći ikad, 1,44 miliona njih koje UNHCR smatra u potrebi za preseljenjem daleko nadmašuju broj dostupnih opcija.

Do sada je manje od 12.000 ljudi preseljeno ove godine, kada će vjerovatno biti najmanje preseljenih izbjeglica, prema riječima Shabije Mantoo, globalne glasnogovornice za UNHCR.

Iako su obustave putovanja zbog korona virusa odigrale ulogu, broj lokacija za preseljenje opada od 2016., kada je više od 126.000 izbjeglica preseljeno globalno. Nakon 2017., godišnja cifra nije prešla 65.000.

Najniža gornja granica

Glavni faktor je dramatično smanjenje prijema izbjeglica u SAD pod vlašću predsjednika Donalda Trumpa. SAD, koji je predvodio svijet u preseljenju izbjeglica od 1980., neće primiti više od 15 000 izbjeglica u nadolazećoj fiskalnoj godini. To je za 3.000 manje nego prošle godine i ovo je najniža gornja granica koju je ikada postavio američki predsjednik.

Restriktivna raspodjela prijema zajedno sa niskom gornjom granicom i sve većim birokratskim preprekama, će „izostaviti izbjeglice iz mnogih od najstrašnijih izbjegličkih kriza“, Al Jazeeri je kazala Nazanin Ash, potpredsjednica globalne politike i zagovorništva u Međunarodnom spasilačkom komitetu.

SAD nije jedina država koja prima manji broj izbjeglica. Desetog oktobra je Australija najavila da smanjuje broj ljudi koje je spremna primiti na 13.750, naspram 18.750, koliko je ranije primala.

UNHCR i partneri su pokrenuli trogodišnju strategiju da povećaju šanse za preseljenje i traže komplementarne puteve, uključujući kroz ponovno okupljanje porodice, radničke i studentske puteve, u 2019. Mantoo iz UNHCR-a je kazala Al Jazeeri da će, kako bi ostvarile ciljeve ove strategije, države koje primaju izbjeglice morati uraditi više.

„Preseljenje izbjeglica ovisi o zajedničkoj akciji koliko god je država moguće“, kazala je ona. „Rezultat svakog ukinutog mjesta u bilo kojoj državi je još jedan ranjivi život u međuprostoru. Svijet može bolje.“

Za 180.000 izbjeglica registrovanih u UNHCR-u u Maleziji, koja se smatra tranzitnom državom, a ne trajnim domom, otvaranje opcija za preseljenje je hitno.

Izbjeglicama u Maleziji uskraćeno je pravo da rade ili da pristupe vladinim uslugama uključujući obrazovanje i moraju plaćati ekonomske cijene za zdravstvenu njegu, koje su mnogo skuplje od lokalnih, čak i sa 50 posto popusta za izbjeglice. Oni koji imaju status na čekanju kod UNHCR-a, često godinama, smatraju se nedokumentovanim i mogu biti uhapšeni.

Uvijek predlažem ljudima da ne dolaze ovdje, da živjeti ovdje nije tako sigurno i da je teško zaraditi za život, ali ljudi misle da je bolje doći ovdje nego umrijeti“, kazao je Dafer Sief, sirijski vođa zajednice i aktivista u Kuala Lumpuru. „[UNHCR] treba vršiti dodatni pritisak da pokuša pomoći izbjeglicama da se presele…Mora postojati rješenje.“

Al Jazeera je kontaktirala malezijski ured UNHCR-a za informacije o prosječnoj dužini čekanja za intervjue i o mogućim razlozima njihovog otkazivanja, ali nismo dobili odgovor do objavljivanja.

Oni koji dobiju šansu za preseljenje ne mogu birati državu, mogu samo odlučiti hoće li prihvatiti opciju koju im UNHCR predloži.

‘Blagoslovljen sam što sam ovdje’

Današnje opcije izgledaju znatno drugačije od onih od prije četiri godine, kada je bivši predsjednik Barack Obama odredio da gornja granica bude 110.000 osoba.

Seng Awng, pripadnik etničke grupe porijeklom iz Mijanmara, primio je iznenađujuću poruku tokom intervjua za preseljenje 2018.

„U to vrijeme SAD nije primao mnogo izbjegica, pa nam je [UNHCR] dao priliku da se preselimo u [Južnu] Koreju“, kazao je Seng Awng, koji je proveo deset godina u Kuala Lumpuru prije nego što se preselio u Južnu Koreju s majkom i tri mlađe sestre. „Osjećali smo da možemo započeti novi život ovdje, pa smo, kada nas je ured dodijelio ovdje, mi to prihvatili.“

Porodica Seng Awnga jedna je od šest porodica preseljenih u Južnu Koreju te godine, i među nešto više od 200 izbjegica, gotovo svih iz Mijanmara, koji su se tamo nastanili od 2015., kada je ova država postala 29. na svijetu koja nudi preseljenje izbjeglicama.

Po dolasku u Incheon, ova je porodica provela narednih šest mjeseci u imigracionom prijemnom centru koji finansira vlada gdje su učili korejski jezik, te se upoznavali sa korejskom kulturom i društvom. Korejska vlada je potom za ovu porodicu iznajmila kuću u Gimpu, 16 km zapadno od Seula i našla Seng Awngu posao u tvornici plastike. Paket pomoći pri preseljenju uključivao je jednogodišnju stanarinu i šestomjesečnu pomoć u hrani. Seng Awng je potom pronašao novi posao u željezari, gdje uključujući i prekovremeni rad, on radi 60 do 80 sati sedmično.

Iako se osjeća dobrodošlim u zajednici, a posebno u lokalnoj crkvi, Seng Awng kaže da je život u Koreji izazovan. „Ako nemate snažnu volju da se potrudite i hrabrost da započnete novi život, ne preporučujem da se ovdje [preselite]“, kazao je on Al Jazeeri.

Ali zahvalan je što mu je Južna Koreja pružila dom kada je mnogo drugih država zatvorilo vrata. „Mislim da niko ne bi trebao biti izbjeglica, ali u međuvremenu, zaista mi je drago što neke države i dalje pomažu izbjeglicama da se presele, uključujući i Koreju…osjećam se uistinu blagoslovljenim što sam ovdje.“

U međuvremenu se Raghdina porodica suočila sa mnogim poteškoćama. Njen 11. godišnji sin je bolestan zbog čega često mora posjećivati bolnicu, za što je morala plaćati punu ekonomsku cijenu dvije godine dok je UNHCR nije zvanično priznao kao izbjeglicu.

Njen muž radi 80 sati sedmično u restoranu kako bi prehranio porodicu, dok Raghda vodi mali kejtering biznis od kuće i brine se za sina za kojeg nije dostupan specijalni obrazovni program u izbjegličkoj školi koju pohađaju njeno troje djece i koju vodi humanitarna organizacija.

Više od 3200 izbjeglica iz Sirije trenutno je registrovano kod UNHCR-a u Maleziji, a samo je 122 preseljeno u bilo koju državu od 2017, prema podacima ove agencije.

Ali budući da nema gdje otići, Raghda se nada preseljenju. „Želim imati priliku da šaljem sina u školu“, kazala je ona. „Sanjam da živim normalno kao i svi ostali…da ću jednog dana biti državljanka u državi u kojoj se osjećam kao kod kuće.“

Wael Qarssifi je dao svoj doprinos ovom članku.

*Za Raghdu smo upotrijebili pseudonim kako bismo je zaštitili.

Izvor: Al Jazeera