Iransko-ruski odnosi: Jačanje i(li) strah od kolapsa

Piše: Sabir Golanbar

Odnosi između Rusije i Irana više nisu bilateralna stvar koja se tiče isključivo ove dvije države, s obzirom na to da su njegove geostrateške dimenzije i implikacije – u svjetlu aktuelnih promjena na regionalnoj i međunarodnoj sceni – od velikog interesa za posmatrače država i eksperte. Prema tome, postoje određena pitanja koja golicaju umove onih koji prate prirodu ovih odnosa i njihove ishode u budućnosti. Iransko-ruski odnosi oduvjek su obilovali ratovima i sukobima kroz pet vijekova kroz koje su prošli, u tri ruske ere: carskoj, imperijalističkoj i sovjetskoj. U tim razdobljima Rusija je smatrala da može povrijediti iransku teritoriju kad god poželi i uplitala se u unutrašnja pitanja ove države do maksimuma.

U vrijeme Kadžarske dinastije ruski ratovi i uplitanja su dosegli vrhunac, što je dovelo do potpisivanja Gulistanskog mirovnog sporazuma 1813. godine, a zatim i sporazuma iz Turkmenchaya 1828. i Akhala 1881. godine, na osnovu kojih je Iran izgubio ogromne površine svoje sjeverne teritorije, što se procjenjuje na više od 200.000 kvadratnih kilometara. Ruske snage su, također, okupirale Iran u dva svjetska rata. Ovakvo nasljeđe puno gorčine ostavilo je loš utisak o Rusiji u iranskoj kolektivnoj podsvijesti, dok je neprijateljstvo prema Rusiji u iranskom historijskom pamćenju veće od neprijateljstva prema Zapadu. Upravo to je i navelo šaha Mohammeda Rezaa Pahlavija da kaže: “Da je stvar u mojim rukama, nikad ne bih odabrao Rusiju za susjeda.”

Ovo neprijateljstvo se ogleda i u sloganu “Ni Istok, ni Zapad”, kojeg je proklamirala islamska revolucija u Iranu 1979. godine. Također, strah od ruskog istoka bio je glavni pokretač za iransko okretanje prema Zapadu u periodima vladavine kadžarske i Pahlavi dinastije. Nakon pobjede Iranske revolucije, odnosi s Rusijom prolaze kroz tri faze: prva – prije raspada Sovjetskog saveza; druga – u eri vladavine predsjednika Borisa Jeljcina; treća – početak vladavine predsjednika Vladimira Putina.

Teheran Moskvi ne vjeruje u potpunosti

Pad Sovjetskog saveza imao je ključnu ulogu u promjeni toka odnosa. Iran je bio među onima koji su imali najviše koristi od takvih dešavanja, jer dolazi do strateškog zaokreta u korist Irana u geopolitici Centralne Azije, Kavkaza i Kaspijskog mora, a ogleda se u udaljavanju Rusije od iranske granice, dok se, umjesto nje, pojavljuju male i slabe državice. Time su okončane prijetnje od “susjedne Rusije”, koja je ugrožavala iransku teritoriju. Pored toga, dešavanja unutar ove dvije države u devedesetim godinama prošlog vijeka imala su značajnu ulogu u izgradnji njihovih normalnih odnosa. S jedne strane, Iran je prošao kroz dvije faze, odnosno stabiliziranje revolucije i Iračko-iranski rat, te ušao u doba obnove sa svim njenim izazovima i zahtjevima, što je navelo tadašnjeg predsjednika Akbara Hashemija Rafsanjanija da usvoji pragmatičan pristup u vanjskoj politici.

S druge strane, Rusija nakon raspada Sovjetskog saveza, počevši od ekonomske krize, usvaja novu vanjsku politiku kako bi poboljšala svoje odnose s različitim državama, uključujući i Iran. U skladu s tim, dvije strane su 1995. godine potpisale sporazum o izgradnji nukleranog reaktora Bushehr u Iranu, nakon što je Njemačka odustala od ovog projekta. I pored toga, prilika za zbližavanje ostaje i dalje ograničena tokom devedesetih godina. Početkom trećeg milenijuma odnosi dvije države ušli su u drugačiji tok nego što je to bio slučaj u proteklih pet stoljeća. Nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine, odnosi su napredovali, ostavljajući za sobom malo-po-malo sve negativnosti iz prošlosti. Međutim, kvalitativni pomak u odnosima desio se nakon trećeg Putinovog mandata 2012. godine, kada je Iran postepeno počeo zauzimati istaknuto mjesto u ruskoj vanjskoj politici iz više razloga. U tom kontekstu, Rusija posebno ističe Iran, i to po prvi put, kao državu u regionu s kojom ima cilj sarađivati, što je garantirala dokumentom o principima svoje spoljne politike koji je izdat u decembru 2016. godine.

Prije bavljenja faktorima koji jačaju proces zbližavanja, bitno je naglasiti da postoje određene prepreke koje onemogućavaju da proces zbližavanja pređe određeni prag. Prije svega, Teheran ne vjeruje u potpunosti u rusku politiku, jer je u iranskom sjećanju ostalo da Rusija napušta svoje saveznike u posljednjem trenutku, pored lošeg utiska o Rusiji u iranskoj podsvijesti. Drugo, politika balansiranja koju slijedi Rusija u svojim odnosima na Bliskom istoku, što ne mora nužno ići u korist Irana, koji želi da bude najveća regionalna sila, jer Rusija igra igre s više država kako bi spriječila da jedna država preuzme značajan utjecaj u regionu. Treće, interesi koji su spajali dvije države na regionalnoj sceni, tokom proteklih godina, imali su različite motive, što bi moglo predstavljati prijetnju njihovom zbližavanju u budućnosti. Obje države su, naprimjer, pružale podršku svom savezniku – sirijskom režimu, u čemu su vidjeli zajednički interes, ali su imali različite motive.

Iz pomenutog možemo razumjeti povremenu rusku saradnju na sirijskoj sceni s Izraelom, zakletim neprijateljem Irana. Prema tome, ne treba odbaciti mogućnost da motivi nadvladaju privremene interese u bilo kojem trenutku. Četvrto, stare nesuglasice između dvije strane, a neke od njih se tiču preciziranja pravnog režima na Kaspijskom moru, kao i da je Rusija izuzela Iran iz sporazuma sklopljenih s državama koje izlaze na ovo more. S druge strane, postoje i određeni faktori koji će ojačati veze zbližavanja, na ovaj ili onaj način.

U fokusu trgovina, transport, energija

Značaj ovog faktora ne proističe iz obima trgovinske razmjene između dvije države na godišnjem nivou, koja iznosi gotovo dvije milijarde dolara, već počiva u strateški bitnim sektorima koji su blisko povezani s ekonomijom, a to su:

– Sektor za transport: obje države, a s njima i Azerbejdžan, imaju za cilj završiti veliki međunarodni transporti projekat poznat kao “Koridor sjever-jug”. Projekat se sastoji od morskih i kopnenih ruta i željeznica te povezuje Indijski okean i regiju Perzijskog zaljeva s Kaspijskim morem preko Irana i ide u pravcu Sankt-Peterburga u Rusiji, a odatle prema sjeveru Evrope, kojim će se godišnje prevoziti 10 miliona tona.

Ovaj projekat se smatra jednim od najjeftinijih puteva za povezivanje Azije i Evrope, zbog čega predstavlja konkurenciju za Sueski kanal. Troškovi transporta preko njega se smanjuju za 2.500 dolara na svakih 15 tona, pored toga da putovanje robe traje samo 14 dana, što je znatno kraći period u poređenju sa 40 dana koliko je potrebno za promet preko Sueskog kanala. Iran pridaje veliki strateški značaj ovom projektu, jer, pored ekonomske isplativosti, pruža mogućnost ovoj državi da kontrolira vitalnu vezu između Azije i Evrope. Što se tiče Rusije, ona će dobiti ogromne ekonomske prihode od koridora koji će joj pružiti strateški pristup vodama Indijskog okeana.

– Sektor energije: Iran i Rusija imaju ogromne rezerve gasa i nafte. Obje države su najveći izvoznici ovih energenata i nastoje ojačati svoju saradnju u tom pogledu, kao i u nukleranom sektoru. Intervencija Amerike, zajedno s drugim silama Zapada i Bliskog istoka, na svjetskom energetskom tržištu u proteklih nekoliko godina potakla je Teheran i Moskvu na čvršću saradnju radi reguliranja cijena kako bi sačuvali svoje interese. I pored toga, postoji određena konkurencija između ove dvije države na energetskim tržištima, s tim da su mogućnosti za saradnju sada veće.

NATO savez na ruskim granicama

Regionalna saradnja između Irana i Rusije nije ograničena samo na Bliski istok, kao što neki pogrešno misle, već se proteže i na neka možda još bitnija područja za obje strane u Centralnoj Aziji, Kavkazu i Kaspijskom moru. Ove oblasti direktno utječu na nacionalnu sigurnost Rusije, koja želi uspostaviti siguran i miran pojas u svom geografskom okruženju, što nalaže blisku saradnju s Iranom zbog zajedničkih granica sa tri oblasti koje okružuju Rusiju. Priroda nedemokratskih režima na vlasti i međusobne krize, poput krize u Karabahu, radikalizma i terorizma, učinila je ova područja nestabilnim i budućim prijetnjama za Rusiju, kao i za Iran u nešto manjoj mjeri.

Ove dvije države se nalaze pred izazovom sve većeg zapadnog i američkog utjecaja i vojnog prisustva na ovim prostorima, koji, prije svega, ima za cilj probiti pojas oko Rusije i okružiti je. Pored nastojanja da opkoli Rusiju sa istoka, NATO savez danas traži uporište u nezavisnim republikama koje su se otcijepile od Sovjetskog saveza (poput Kazahstana i Azerbejdžana), čime Alijansa, također, dobija bolji pristup Iranu i Kaspijskom moru.    

Kada je u pitanju region Bliskog istoka, kao polazna tačka za povratak Rusije na svoj globalni položaj, on predstavlja veoma važnu arenu za saradnju dvije strane. To se odrazilo i u njihovom pristupu zajedničkoj borbi na strani sirijskog režima u protekle tri godine. Riječ je o zajedničkom radu na terenu ove dvije zemlje kako bi odbranile svoje interese, što povećava šanse za njihovu saradnju i njeno produbljivanje. Iran u Rusiji vidi međunarodnog balansera u odnosu na stavove Amerike, dok Rusija u Teheranu vidi regionalnu silu s velikim utjecajem na koju se može osloniti u svom suprotstavljanju Washingtonu, polazeći od toga da su sve veće šanse da dođe do izbijanja novog hladnog rata. Također, na međunarodnom planu, Iran i Rusija, pored drugih sila, poput Kine, zainteresirane su za okončanje jednopolaranog svjetskog poretka i osnivanje multipolarnog svijeta. Pritisci koje Washington vrši na Teheran nisu daleko od konteksta sukoba s Rusijom.

Također, uspon u odnosima Irana i Rusije dolazi u okviru ovih prepucavanja. Rusija je iskoristila svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda tokom posljednjeg sastanka o Jemenu, protiv britanske rezolucije, jer je osuđivala Iran. Time je poručila Zapadu da se međunarodna situacija promijenila i da neće dozvoliti usvajanje bilo kakve rezolucije bez prethodnog dogovora i cijene, prije nego je time željela poslati poruku podrške Teheranu. U posljednje vrijeme prisutni su određeni pokazatelji koji potvrđuju trend rasta u zbližavanju Irana i Rusije, a najvažniji su:

Koliko je iskreno Putinovo ‘Neću vas izdati’

– Prvo: snažna ruska podrška iranskim vlastima u suprotstavljanju američkim uplitanjima tokom nedavnih protesta u Iranu. Rusija je osujetila održavanje sastanka u Vijeću sigurnosti UN-a, na koji je pozivao Washington, kako bi se 6. februara raspravljalo o pitanju demonstracija u Iranu. Zanimljivo je da su pojedini opisali izjave ruskog delegata, kojima je izrazio podršku Iranu, kao dosta snažnije nego izjave iranskog delegata u UN-u.

– Drugo: Rusija je po prvi put u historiji upotrijebila pravo veta u korist Irana na posljednjem sastanku Vijeća sigurnosti UN-a, što je podiglo status Rusije kod iranskih donositelja odluka i označilo novu fazu u bilateralnim odnosima dvije države.

– Treće: Vrh piramide vlasti u Iranu (odnosno vrhovni vođa Ali Khamenei) naglasio je, kada je govorio 18. februara o prioritetima iranskih vanjskih odnosa, kako potreba davanja prednosti Istoku nije bez osnove, već je potaknuta dešavanjima u proteklim godinama.

Suština je da iransko-ruski odnosi imaju poseban strateški karakter, ali još uvijek nisu dosegli stepen strateškog saveza, što ove dvije strane više spaja nego razdvaja na Bliskom istoku, Centralnoj Aziji i Kavkazu. Odnose između ove dvije države uglavnom reguliraju privremeni interesi i zajednički izazovi, a prije svega američki i zapadni izazov.   Upravo zbog toga postoji stalna zabrinutost koja proganja obje strane od toga da se jedna strana zbliži sa Zapadom na račun one druge. Ova zabrinutost je znatno jača na iranskoj strani nego na ruskoj. I sam Putin je to shvatio, pa je, prilikom susreta s vrhovnim vođom iranske revolucije izjavio: “Nećemo Vas izdati.” Zato i dalje ostaje pitanje: Da li će Rusija ispoštovati Putinovo obećanje Iranu?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera