Iran: Neuspjelo negiranje očigledne činjenice

U jeku američko-iranskog izravnog sraza nakon ubojstva iranskog generala Qassema Soleimanija, 167 putnika poginulo je u zrakoplovu ukrajinske zrakoplovne kompanije Ukraine International Airlines koji se srušio nedugo nakon polijetanja s teheranske međunarodne zračne luke Imam Khomeini.

Nakon nekoliko dana neprestanog nadmetanja i reakcija iz Irana, Ukrajine, Kanade i drugih zemalja, i nakon stalnog uvjeravanja iranske vlade da nije bilo nikakvog rušenja aviona, iranska Islamska revolucionarna garda (poznata i pod nazivom Sepah-e Pasdaran) priznala je da je nenamjerno pogodila zrakoplov svojom raketom.

U međunarodnom prostoru ovo je velika neugodnost za Islamsku Republiku. Očigledno je iranska vlada htjela sakriti činjenicu rušenja aviona, s obzirom da su njezini dužnosnici objavili kako neće surađivati s niti jednim stranim tijelom u istrazi oko ove nesreće, čak niti s predstavnicima ukrajinske zrakoplovne kompanije. Postavlja se i pitanje zašto Iran nije zaustavio sav međunarodni zračni promet ako su se očekivali protuodgovori na raketne napade na američke vojne baze u Iraku, kao odgovor na ubojstvo generala.

Odmah po objavi ove informacije, neki Iranci su izašli na ulice i prosvjedovali, a neki od njih su čak tražili ostavku Vrhovnog vođe Alija Khameneija kao vrhovnog zapovjednika vojske. Ova pogreška iranske vlade i vojske došla je kao melem za protivnike Islamske Republike, a američki predsjednik Donald Trump nije čekao ni trenutka da upozori Iran kako mora dopustiti mirne prosvjede.

Kanadski premijer Justin Trudeau traži punu istragu i jasnu odgovornost s iranske strane, kao što su učinili i britanski premijer Boris Johnson, nizozemski premijer Mark Rutte i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, iako su svi izrazili uvjerenje kako se radi o pogrešci. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski traži određenu odštetu od iranske strane. Iranski građani žaluju za poginulima u velikom broju, jer ova tragedija nije više samo nesretni slučaj: Iranci ovime pokazuju kako žele jasnu i transparentnu vladu.

Pogrešna reakcija

Vlast je reagirala upravo suprotno i pokazala Iran onako kakav on zasigurno nije. U zemlji koja je poznata po izricanju različitih stavova, gdje postoji razvijena medijska i kritična scena i gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima (za razliku od velike većine drugih bliskoistočnih zemalja), ovaj slučaj je prikazao Iran u svijetu kao monolitan režim u kojemu vlasti negiraju očigledne činjenice.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Tri puna dana je iranska vlada odbijala preuzeti odgovornost za obaranje ukrajinskog aviona, gdje su većina putnika bili Iranci. Mnogi su označavali kritike na iranski račun kao psihološki pritisak na Iran i njegove poteze koje je ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif objasnio kao obrambeni odgovor u skladu s UN-ovim pravilima.

Čelnik iranske civilne avijacije Ali Abedzadeh je čak tvrdio da je sve moguće, osim da je avion srušen pogotkom rakete. Međutim, nakon tri dana nevjerojatnog pritiska, iranski predsjednik Hassan Rouhani je opisao tragediju kao „katastrofalnu pogrešku“. General Amir Ali Hajizadeh, čelnik zrakoplovstva Revolucionarne garde, je priznao ovu pogrešku pred televizijskim kamerama dodajući kako bi najradije i on sam bio mrtav.

Pod pritiskom sukoba, lokalni zapovjednik je napravio pogrešku i naredio rušenje aviona. Očito mu nije bilo na pameti da međunarodni promet se i dalje odvija unatoč najvišem stupnju pripravnosti iranske vojske. Pogreška je doista moguća, ali nije moguće ju sakriti. Kako god bilo, sve bi se na kraju saznalo, a iranska vlada bi ispala još neodgovornijom nego što je sada.

Ono što ovaj slučaj pokazuje jest koliko je pogubno za samu vlast djelovati u zatvorenom sustavu koji samo hini da postoji koherentnost u donošenju odluka. Naime, u cijeloj pripremi raketnih napada i mogućnosti protunapada, Revolucionarna garda je vrlo vjerojatno donijela taktičku odluku rušenja aviona bez savjetovanja sa civilnim zrakoplovnim tijelima ili vladom. Svemu tome je doprinijela i naredba da niti jedan američki zrakoplov ne smije nadlijetati prostor Irana i Iraka, jer je Iran spreman oboriti te avione.

Ljutiti odgovor

Ljutit odgovor iranskih građana prema vladi i Khameneiju je opravdan, no postoji vrlo velika mogućnost da se ne radi o njihovoj izravnoj krivici. Ukoliko bi se objelodanilo da je odluka Rouhanijeve vlade da sakrije ovu informaciju, onda bi to bio politički kraj ove iranske administracije.

Veća je vjerojatnost da je Revolucionarna garda odlučila sakriti činjenice od iranskih vlasti. Bez ovakvog sakrivanja, bilo bi nemoguće shvatiti razinu „laganja“ Abedzadeha ili glasnogovornika Ureda predsjednika Alija Rabieija. A to ponovno govori o stožernom problemu paralelne vojske i moćne organizacije koja ima sposobnost zadržavati informacije od političkih institucija.

Vojska je sama po sebi iznimno važna institucija u Iranu. Sastoji se od dva osnovna dijela – redovne vojske (arteš) i revolucionarnih vojnih snaga, koje se sastoje od Islamske revolucionarne garde (Sepah-e pasdaran-e engelab-e eslami, poznat i po svom engleskom akronimu IRGC) i dobrovoljne milicije (Sepah-e basidž), te Snaga za provedbu zakona (Niru-je entezami).

Sve ove snage imaju istu ustavnu ulogu, a to je čuvanje granice i vođenje rata kako bi proširili posvemašnju vlast Božjeg zakona na svijetu (Kamrava i Dorraj, 2008: 22), odnosno one brane neovisnost i teritorijalni integritet zemlje te čuvaju poredak Islamske Republike, što znači da vojska mora biti predana islamskoj ideologiji i posjedovati časnički kadar koji je vjeran ciljevima Islamske revolucije.

Regularna vojska i IRGC su uobičajeno pod nadzorom Ministarstva obrane i logistike vojnih snaga, te imaju zadaću zaštite iranskih granica te održavanja unutarnjeg poretka, što korak rušenja zrakoplova čini ne samo taktičkom nego i zapovjednom pogreškom i kršenjem pravila. Ljutnja Iranaca na vladu je stoga opravdana. Pasdarani su stvoreni kako bi „čuvali“ revoluciju i pomagali vladajućem sloju u svakodnevnom praćenju islamskog zakona i moralnosti. U političkom smislu IRGC stvara političku strategiju za oružane snage, ideološki promiče islamsku usmjerenost, pa se onda i njezina aktivnost promatra u sklopu šire političke slike.

Ključna institucija

I ne samo to. IRGC je ključna institucija zbog uloge zaštitnika revolucije i stoga što mnogi viši časnici imaju bliske osobne i obiteljske poveznice s ključnim članovima iranske političke elite. IRGC kontrolira i do 70 posto iranske državne ekonomije, a kroz mobilizaciju depriviranog ruralnog i siromašnog stanovništva pružaju obuku za tehničke poslove, školarine i druge financijske beneficije.

Iako se IRGC može smatrati promicateljem socijalnog populizma, s obzirom na njegovo pružanje oblika socijalne skrbi i traženje političke potpore među iranskim masama, s vremenom je IRGC postao istoznačnica za korupciju i nepotizam. Kao sustav koji nije izravno pod nadzorom iranske vlade, IRGC je stvorio vlastita pravila djelovanja, svoje ciljeve, pa čak i paralelne usluge društvu. Fondacije (bonijad) kao što je Bonijad-e šahid, zbog bliskog odnosa s IRGC-om, daju zajmove tisućama basidža i obiteljima mučenika. Čelnike ovih zaklada postavlja Vrhovni vođa.

Oni imaju zadatak čuvati islamska i revolucionarna načela Islamske Republike i često rade kao karitativne organizacije, posebice za skupine s niskim primanjima, obitelji mučenika, bivše ratne zarobljenike, seljake, beskućnike , nemoćne i hendikepirane. Učinkovito djeluju kao država u državi, s obzirom na brojne paralelne aktivnosti s državnim institucijama. Mnogi bonijadi izgledaju kao ministarstva, ali s više religijskog i revolucionarnog žara.

Primjerice, Stambena zaklada (Bonijad-e maskan) djeluje zajedno s Ministarstvom stanogradnje te osigurava stanove potrebitim obiteljima. Pokret za pismenost (Nehzat-e savadamuzi) djeluje uz Ministarstvo obrazovanja. Vrhovno vijeće kulturne revolucije (Šora-je ali-je engelab-e farhangi) natječe se s Ministarstvom kulture i islamskog vođenja u određivanju kulturne politike.

Dodatno, svi oni su odgovorni samo Vrhovnom vođi i ne polažu javna izvješća, ne podliježu oporezivanju, a sve to omogućuje veću razinu korupcije i nepotizmu. Svaka politička frakcija treba računati na moć bonijada, jer oni imaju sposobnost i priliku utjecaja na mnoge aspekte unutarnje politike, što često čine u sprezi s IRGC-om.

Bonijadi su izgradili svoju vlastitu mrežu dobavljača, a ugovore sklapaju s duhovničkim obiteljima i njihovim rođacima, što pospješuje nepotizam u gospodarstvu, ali i u politici, namještajući novu političko-ekonomsku elitu pod nazivom agazadegan (perz. sinovi gospodara). I Hatami i Ahmadinejad pokušali su uzdrmati njihovu mrežu , no bez uspjeha, a za vrijeme Rouhanija čak je pokrenuto nekoliko sudskih procesa gdje su neki poduzetnici bili osuđeni na smrtne kazne.

Ovaj odraz na IRGC je važan ukoliko se želi shvatiti kako je moguće da iranske vlasti nisu znale za potez vojske. Iako postoji niz teorija zavjera, među kojima se hvata i ona da su u zrakoplovu bili mnogi strani obavještajni radnici koje je trebalo likvidirati prije nego odu iz zemlje, ova katastrofa je zapravo slika vrlo sukobljenih mišljenja i stavova, a dijelom i nebrige za odgovornost od svih političkih i vojnih institucija u zemlji. To je poziv na jačanje sustavnih reformi u Iranu, bez kojih svijet jednostavno neće gledati na tu zemlju kao vjerodostojnu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera