Oglasi

Irak je opet postao iransko-američko igralište

Događanja nakon ubistva Soleimanija nova su epizoda u historiji bezbrojnih kriza čija je Irak glavna arena još od 1979.
Francuski portal opisuje ubistvo Soleimanija kao povratak u historiju koja povezuje SAD i Iran na iračkoj pozorniciAnadolija

Francuski portal Orient XXI bavi se pitanjem krize koja je posljednjih sedmica izbila između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, a nakon ubistva generala Qassema Soleimanija, zapovjednika iranske brigade Quds, rekavši da je to samo još jedna nova epizoda u historiji bezbrojnih kriza čija je Irak glavna arena od 1979.

Istraživač Matthieu Rey u članku je rekao da je ubistvo Soleimanija imalo veliki utjecaj i izazvalo snažne reakcije širom svijeta. Mora se reći da je taj događaj neobičan, jer je američki predsjednik Donald Trump priznao da je počinio atentat na visokog zvaničnika zemlje neprijateljski nastrojene prema SAD-u, navedeno je u članku.

Istraživač se pita: "Znači li to najavu globalnog ili regionalnog rata ili svjedočimo vraćanju historije koja je još od 1979. povezivala SAD i Iran s iračkom teritorijom?"

Kraj Carterove doktrine

Autor vjeruje da je 1979. bila presudna godina za Bliski istok, a počela je odlaskom iranskog šaha nakon višemjesečne intenzivne mobilizacije i povratkom ajatolaha Homeinija iz egzila. Odjednom se u američkoj ideologiji, koja je polako sazrijevala od Drugog svjetskog rata, javljaju velike pukotine.

Taj događaj označava logičan kraj politike svih američkih predsjednika od Franklina D. Roosevelta, odnosno politike dva "zaljevska policajca", kako je to definirala doktrina predsjednika Jimmyja Cartera, a to su Iran i Saudijska Arabija. Jedan od "policajaca" pobunio se protiv svog zaštitnika, a čak ga i izaziva kroz antiimperijalističku revoluciju i uspostavljanje Islamske Republike.

Što je još gore, protagonisti revolucije usudili su se napasti simbol te supersile tako što su zauzeli njenu ambasadu. Nakon vijetnamskog poraza i skandala "Watergate" iranska kriza pojavila se u očima američke javnosti kao posljednji korak koji vodi u pakao. Kao odgovor na to, postepeno se razvija politika suzdržavanja i odvraćanja, poput one koja je provođena protiv Sovjetskog Saveza 1945.

To preispitivanje američke politike počelo je bez izmjene bitnih ciljeva, koji se ogledaju u zaštiti glavnih izvora energije u regiji i održavanju postojane podrške Izraelu, a iranskom utjecaju treba se suprotstaviti na svakom mjestu.

Približavanje Saddamu

Promjena političkog pristupa, navodi se dalje, rezultirala je novim razvojem događanja u regiji jer se irački predsjednik Saddam Hussein, koji je preuzeo vlast u ljeto 1979, počeo približavati Washingtonu unatoč činjenici da su dvije zemlje prekinule diplomatske odnose od rata u junu 1967. Kad je između Iraka i Irana u septembru 1980. izbio rat, Irak je dobio implicitnu američku podršku.

Tako je počeo novi trostrani odnos, kad je SAD postao spreman naoružati, podržati i pružiti iračkim snagama informacije u ratu protiv Irana, u ime neprijateljstva Washingtona prema Teheranu. Štaviše, nakon dugih rasprava Washington je obnovio diplomatske odnose s Bagdadom 1985, kada je rat s Teheranom dosegao vrhunac.

Takva trostrana veza, koja je dovela do devastacije Iraka i Irana, završila je okončanjem rata 1988. i smrću Khomeinija, koji je bio simbol borbe protiv Amerike.

No, dvije godine kasnije, Saddam Hussein poslao je svoju vojsku da napadne Kuvajt, zbog čega je Washington formirao široku koaliciju kako bi ga istjerala iz te zemlje. Tako su SAD i Iran prešutno postali, jer Teheran nije bio u tom savezu, dio istog tabora protiv Saddama Husseina. Međutim, to nije bilo dovoljno za pomirenje dojučerašnjih neprijatelja, što pokazuju događaji koji su uslijedili 1990.

Iračka scena postaje poprište tog indirektnog sukoba. Iran je primio izbjeglice iz iračkog ustanka nakon rata u Kuvajtu 1991, koji je Saddam Hussein nemilosrdno ugušio, dok je međunarodna koalicija sve to mirno posmatrala.

Nakon oslobađanja Kuvajta i spomenutog ustanka SAD je stavio Irak pod tutorstvo uvođenjem zona zabrane leta na njegovom sjeveru i jugu i drastičnog embarga stanovništvu. Također, nastoji potaći na promjenu režima, ali je irački režim iskoristio situaciju kako bi pronašao nova sredstva neophodna za opstanak.

Nakon toga Irak je redovno bio izložen kampanjama bombardiranja, što se pokazalo bezuspješnim, dok je Saddam Hussein postao Amerikancima, kao i Irancima, dijagnoza za stvarni problem regije Zaljeva.

Promjena režima

Nakon napada 11. septembra administracija predsjednika Georgea W. Busha odlučila je promijeniti irački režim, a tu počinje novo poglavlje u iransko-američkim odnosima. Kao što je nedavno spomenuo francuski historičar Jean-Pierre Filiu, svako američko povlačenje, usred haosa koje je prouzrokovala nasilna invazija, ide u prilog Iranu.

Teheran je imao koristi od američkih protivrječnosti odmah nakon svrgavanja Saddama Husseina. Uspijeva se infiltrirati u Irak kroz pukotine koje je otvorila unutrašnja reorganizacija zemlje prema američkim standardima demokratizacije. Lokalni akteri počeli su tražiti strane saveznike s ciljem jačanja svog položaja na unutrašnjoj sceni, a sukob između Irana i SAD-a intenzivira se posredstvom njihovih predstavnika.

Iran potpuno iskorištava političko restrukturiranje, s obzirom na to da su parole kojima se poziva na demokratsku tranziciju u Iraku rezultirale ozbiljnom sektaškom podjelom političke scene. Washington je potakao te pojave, posebno tokom parlamentarnih izbora, misleći da će time razbiti prošlost tlačenja i da ničije slobode neće biti ugnjetavane, ne shvatajući da će parlamentarna scena biti podijeljena u skladu s tim sektaškim i etničkim pripadnostima.

Glavni pobjednik na izborima u Iraku 2005. bio je i promoter sektaškog nasilja, zbog kojeg zemlja krvari. Tako počinju višestruki sukobi zbog kojih su Amerikanci izgubili kontrolu nad zemljom: suniti protiv šiita, šiiti protiv šiita, elementi Al-Kaide protiv Amerikanaca i irački militanti protiv Amerikanaca. Sve veći broj tačaka konfrontacije primorao je tutorsku silu da preispita svoj sigurnosni sistem, a zatim i svoju viziju za period nakon Saddama.

Dolazak generala Davida Petraeusa u januaru 2007. promijenio je smjer američke politike, dajući prednost urbanističkom oblikovanju radi očuvanja stabilnosti gradova. Plemenske vođe pozvane su da sudjeluju u ratu protiv Al-Kaide za novčanu naknadu, a takve plemenske grupacije bile su poznate kao "sahwa".

Godine 2010. nova iračka vlada na čelu s Nourijem al-Malikijem nastavila je politiku regionalne pripadnosti i povratka tiranije. Maliki je imao koristi od odlaska američkih snaga 2011. i počinje prijetiti drugim aktivnim snagama u zemlji, oslanjajući se na protivterorističku retoriku.

Tako su iznenada raspuštene milicije "sahwa", od kojih su plemenske vođe imale koristi. Mnogi od njih odlaze u zaljevske zemlje, gdje su mogli uživati u prikupljenom bogatstvu, ostavljajući iza sebe članove svojih klanova da se suoče s maltretiranjem i prijetnjama iračkih protivterorističkih snaga. U tom kontekstu neki aktivisti uspjeli su okupiti pristalice i lojaliste i osnovati organizaciju Islamska država u Iraku, koja je brzo rasla i zahvatila mnoge regije.

Napredak ISIL-a

Novo poglavlje u tom sukobu počinje kada se iračka vlada u proljeće 2014. morala suočiti s brzim napretkom oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Ona uspijeva poraziti iračke snage, koje su bile potkopane represivnom politikom i podjelama, prvo u Falluji, a potom u Mosulu.

Širenje teritorija pod kontrolom ISIL-a, naročito u Siriji, i početak dramatičnih pogubljenja zapadnjaka doveli su do povratka SAD-a i njihovih saveznika. Iračka scena svjedočila je posebnom razvoju događaja: Iran i SAD, uprkos neslaganju u svim drugim pitanjima u regiji, podržavale su jednake iračke aktere, a razlog je bio isti – borba protiv terorizma.

U konačnici, organizacija ISIL protjerana je s iračke teritorije zahvaljujući masovnoj mobilizaciji zapadnih tehničkih sredstava i iračkih ljudskih resursa, ali i dalje ima aktivno tajno prisustvo.

No, izbor američkog predsjednika Donalda Trumpa mijenja situaciju. Trump se po svom diskursu razlikuje od prethodnika, ali se u isto vrijeme čini da nema viziju s jasnim političkim ciljevima.

Nova administracija pokazala je, radi domaće politike, snažnu privrženost vladi izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koju je podržala više puta. Obuzdavanje iranskog utjecaja jedna je od manifestacija te podrške. To se pretvara u ovlaštenje Izraelu da udvostruči napade na Hezbollah ili iranska postrojenja u Siriji. Međutim, težina koju ima Rusija, također saveznik Izraela, ograničila je tu eskalaciju.

Krajem prošle godine situacija u Siriji ponovo je ostavila traga na iračkoj sceni. SAD naređuje bombardiranje milicije Kata'ib Hezbollah, koja je dio Jedinica narodne mobilizacije, u pokrajini Anbar, na sirijsko-iračkoj granici.

Tokom ukopa poginulih u bombardiranju u Bagdadu stvari su izmakle kontroli u Zelenoj zoni i dogodio se napad na američku ambasadu. To je navelo predsjednika Trumpa da naredi atentat na Qassema Soleimanija i Abu Mahdija al-Muhandisa, zamjenika šefa Narodne mobilizacije.

Nekoliko dana kasnije Iran je bombardirao američke baze u Iraku, čime je ta zemlja opet postala iransko-američko igralište.

I dok Irak svjedoči važnoj pobuni koja poziva građane da ponovo preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom, 40 godina historije naglo se vraća i postaje aktuelni događaj. Iran i SAD koriste iračku zemlju od 1979. za prilagođavanje svog regionalnog utjecaja i snage, a sada bubnjevi rata odjekuju pred narodom koji se suočava s teškom zaostavštinom ratova i tiranije nastale još 1979. te složenom regionalnom situacijom.

Izvor: Agencije

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.