Institut za historiju je bio i ostao institucija od državnog značaja

Institut će i dalje nastojati zadržati i opravdati poziciju vodeće bosanskohercegovačke naučne ustanove u oblasti historiografije, tvrdi Sedad Bešlija (Ustupljeno Al Jazeeri)

Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu ovih dana započinje aktivnosti koje su usmjerene ka obilježavanju šezdesete godišnjice postojanja ove veoma značajne državne institucije.

Dr. Sedad Bešlija tokom ove sedmice zvanično je imenovan ta novog vršioca direktora Instituta za historiju, a za Al Jazeeru govori o stanju u ovoj instituciji, jubileju, krizi u kojoj se nalazi historijska nauka i sličnim temama.

  • Činjenica da Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu ove godine obilježava šezdeset godina kontinuiranog rada govori o značaju ove institucije. Kada bi se rezimirali dosadašnji rezultati, može li se reći da je Institut ustanova od državne važnosti?

– Institut za historiju (do 1973. godine – Institut za istoriju radničkog pokreta) osnovan je 17. jula 1958. godine Uredbom Izvršnog vijeća Narodne republike Bosne i Hercegovine, a zvanično je počeo s radom 1. januara 1959. godine. Institut se u svojih 60 godina postojanja nekoliko puta prilagođavao novim tehnologijama i metodama spoznaje, te uvodio nove istraživačke pravce u svom radu. To je, dakako, bila posljedica više faktora kao što su društveno-političke okolnosti, zahtjevi vremena, poslovna potreba, razvoj historiografije i slično. Takva situacija se reflektirala i na kadrovska rješenja odnosno načine izbora saradnika. U tom kontekstu, mogu se izdvojiti 1961., 1973., 1986., 1999. i 2008. godina.

Temeljni djelokrug ustanove je ostao nepromijenjen u svim proteklim godinama – visoki standardi u proučavanju i naučnoj obradi, organizaciji i podsticanju istraživanja ukupne historije Bosne i Hercegovine (i šire), saradnja sa odgovarajućim ustanovama i organizacijama, kao i pojedinim naučnim radnicima u zemlji i inostranstvu i neposredno publikovanje rezultata i javno prezentiranje vlastitog naučnog rada.

  • Ako se kratko osvrnemo samo na protekle dvije decenije, koja su to osnovna obilježja rada Instituta?

– Integracija, modernizacija i internacionalizacija u radu i djelovanju, podmlađivanje naučnog kadra uz balans u zastupljenosti historijskih oblasti koje se izučavaju u Institutu, napredovanje naučnog kadra putem odbrana magistarskih i doktorskih teza, prisutnost Instituta na naučnoj i društvenoj sceni BiH i regije. pojačana izdavačka djelatnost (organizirana u rubrike: Historijske monografije, Edicija memoari, Posebna izdanja, Dokumenti, Periodika – tu su još i objavljene knjige saradnika van Instituta, naučni i stručni članci, prikazi, objavljena građa, prijevodi, intervjui saradnika), redovno publiciranje časopisa ‘Prilozi’ i od 2008. časopisa ‘Historijska traganja’ (od 2017. i na engleskom jeziku), organizacija brojnih domaćih i međunarodnih naučnih skupova i okruglih stolova samostalno ili u saradnji sa drugim institucijama, pojačana međunarodna saradnja, obnova bibliotečkog fonda, učešće saradnika na međunarodnim skupovima i u projektima, angažman nekoliko saradnika na drugim visokoškolstvim ustanovama i drugo.

Samo u periodu od 2008. do 2018. godine u okviru Izdavačke djelatnosti Instituta objavljeno je 54 naslova tj. 5,4 publikacije činile su godišnji prosjek izdavaštva. Pored toga, saradnici su izvan Instituta objavili 17 monografija i više desetina ostalih rezultata naučnog i stručnog rada (članci, prikazi, prevodi, građa i sl.).

  • Kakva ocjenjujete saradnju sa srodnim ustanovama u Evropi i svijetu?

– U posljednje vrijeme Institut je na međunarodnom planu ostvario zapaženu saradnju što je, između ostalog, pomoglo u organizaciji značajnog broja naučnih konferencija. Naučnoistraživačko osoblje ustanove sudjelovalo je na naučnim konferencijama, seminarima, okruglim stolovima, između ostalog, i na sljedećim destinacijama: Velika Britanija, Njemačka, Japan, Poljska, Grčka, Turska, Austrija, Saudijska Arabija, SAD, Norveška, Danska, Egipat i drugim.

S ponosom ističemo da je Institut bio i ostao institucija od državnog značaja, a tome u prilog dovoljno je navesti samo tri činjenice – naučna uloga Instituta u afirmaciji ravnopravnog republičkog statusa Bosne i Hercegovine unutar SFR Jugoslavije krajem 60-tih godina 20. stoljeća, uloga koordinatora projekta Društveni cilj XIII/2, najznačajnijeg projekta u oblasti historiografije koji je sadržavao 78 projekata od čega je realizirano 32. Nažalost, rat je prekinuo realizaciju tog projekta u cijelosti. I činjenica da je Institut, zahvaljujući predanosti u očuvanju digniteta historijske struke, materijalnim i ljudskim gubicima usljed agresije i rata protiv Bosne i Hercegovine te opredjeljenju u važnost zadržavanja višenacionalnog karaktera ustanove u kadrovskom i organizacijskom smislu, od 5. augusta 1994. do 18. februara 1995. godine proglašen ustanovom od posebnog značaja za odbranu države Bosne i Hercegovine.

  • Kakvi su planovi Instituta za naredni period?

– Institut će i dalje nastojati zadržati i opravdati poziciju vodeće bosanskohercegovačke naučne ustanove u oblasti historiografije, specijalizirane za proučavanje prvenstveno historije BiH od najstarijih vremena do najnovijih dana. U tom poslu, opredijeljeni smo zadržati i visoke naučne i akademske standarde, bez bilo kakvog vannaučnog utjecaja na naučne projekte i rezultate naučnih istraživanja. Nadamo se da će to prepoznati Kanton Sarajevo koji je danas u statusu osnivača ne samo Instituta za historiju, nego i Univerziteta u Sarajevu, a čiji je Institut punopravni član.

  • Koje su to aktivnosti Instituta previđene za 60 godina rada i djelovanja?

– Institut je obilježavanje 60 godina rada započeo ‘Danima otvorenih vrata Instituta’ kada je šira javnost imala priliku posjetiti naše prostorije i pobliže se upoznati sa radom i aktivnostima naučnoistraživačkog osoblja i ustanove. Tada su nas posjetili i učenici nekih sarajevskih srednjih škola te studenti Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta. Početkom tekuće godine aktivirana je i nova web stranica Instituta, a ključni događaj programa obilježavanja jubileja je Međunarodna naučna konferencija „Prijelomne godine bosanskohercegovačke prošlosti“ planirana za 22. i 23. novembar 2019. Pored toga, u planu je i snimanje dokumentarnog filma o 60 godina rada Instituta, kao i svečana akademija krajem godine na kojoj će biti promovirana najnovija naučna izdanja ustanove te projekcija navedenog filma. Time ćemo zaokružiti obilježavanje šest decenija kontinuiranog rada Instituta.

  • Prije nekoliko dana imenovani ste za novog v.d. direktora Instituta za historiju. Koji su to glavni problemi sa kojim se suočava kolektiv Instituta za historiju?

– Najprije, i ovom prilikom, želim se zahvaliti Vijeću Instituta za historiju, najvećem stručnom i naučnom tijelu ustanove, koje mi je ukazalo povjerenje da rukovodim Institutom. To je za mene čast, ali i ogromna obaveza i odgovornost. Kolektiv Instituta je relativno mlad po prosjeku godina saradnika u naučnoistraživačkom sektoru kojeg trenutno čine 12 doktora historijskih nauka, 3 magistra historijskih nauka, 1 magistar historije i 1 bakalaureat historije. Tu je još, naravno, i administrativni sektor ustanove. Ključni izazov Instituta odnosno kolektiva ustanove je to da ljudi koji predvode društveno-političke institucije, pa i akademsku zajednicu, ostanu ili postanu svjesni da je jako važno zadržati dvije stvari: državni pa i regionalni značaj Instituta za historiju i njegovu orijentaciju za profesionalni i naučni pristup istraživanju prošlosti.

U tom kontekstu, nevjerovatno je da takva jedna institucija, te njezini uposlenici, još uvijek nisu prioritet navedenim adresama kada je u pitanju rješavanje osnovnih uslova za rad, a to su adekvatne i savremenom dobu primjerene prostorije ustanove. Iskreno se nadam da će ova sramota biti hitno otklonjena. Sljedeći izazov koji stoji pred nama je kadrovsko popunjavanje stručnog i naučnog osoblja. Potrebno je proširiti i popuniti saradničku strukturu kako bi se, adekvatno, moglo odgovoriti ozbiljnim i veoma važnim projektima za historijsku nauku, ali i državu Bosnu i Hercegovinu, a koji još uvijek čekaju na realizaciju. Sve navedeno, kao i poboljšanje materijalnih i istraživačkih prilika saradnika neće biti moguće bez podrške osnivača i Univerziteta. Tu su još pitanja izrade savremenih planova i programa rada te administrativna i normativna usklađenost i ažurnost u radu. Nadamo se da ćemo uspjeti u svemu tome, a izvor naše nade je u činjenici da ni u jednom razdoblju svoga postojanja, a posebno u najtežim ratnim i tranzicijskim vremenima, saradnicima Instituta nije nedostajalo optimizma i entuzijazma na polju nauke.

  • Svjedoci smo da se historijska struka suočava sa velikim izazovima o čemu govori i podatak da je svake godine sve manje studenata koji se opredjeljuju za studiranje historije. Zbog čega se to desilo?

– Činjenica je da postoje čak i filozofski pravci koji smatraju da je historija kao nauka u izumiranju. To je ozbiljan izazov s kojima se suočava struka. Nadalje, tehnološki razvoj je učinio svoje općenito po pitanju odnosa čovjeka prema knjizi i čitanju. Poražavajuči su pokazatelji nekih istraživanja o stepenu raširenosti čitanja građanstva na godišnjem nivou, posebno kod mladih ljudi. U našoj zemlji historijska struka je nekad bila jako cijenjena, danas o historiji govore i pišu svi. Uostalom, to nije slučaj samo s historijom, već i drugim humanističkim disciplinama. Sistem obrazovanja kao i društevno-političke institucije gurnule su na marginu historijsku nauku i struku, mladi ljudi ne vide perspektivu u profesionalnom bavljenju historijom, danas su u trendu neke druge, „zabavnije“ struke, interes javnosti je u tom pravcu. Balkan je preopterećen prošlošću, možda je i to razlog. S druge strane, sve navedeno vidim i kao šansu za historijsku struku i historičare da, ipak, dođu do izražaja, i probiju se kroz tu gustu maglu u kojoj su se našli. Zašto? Zato što je savremeni čovjek isprobao sve i juri u nepoznatom pravcu. Možda dolaze vremena kada će ipak shvatiti da bi se trebao okrenuti pravim, iskonskim vrijednostima. A objektivan historičar, naučno i metodološki ispravno napisana historijska knjiga prilika su i za um i za dušu da pronađe sebe.

  • Kada je riječ o zemljama regije, kakva je saradnja Instituta za historiju UNSA sa sličnim ustanovama u regiji i kakvi su planovi u narednom periodu?

– Institut za historiju se može pohvaliti značajnom međunarodnom saradnjom koja je ostvarena u proteklom periodu, posebno u segmentu izdavaštva i organizacije naučnih konferencija. Izdvajaju se srodni naučni centri u Regensburgu, Gracu, Budimpešti, Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Skoplju i Sofiji. To je od osnutka ustanove bila orijentacija u našem radu. Jedan od ciljeva Instituta je i to da bude mjesto susreta historičara sa istoka i zapada, kao i zajedničkih međunarodnih projekata. Bez akademske i naučne razmjene te slijeđenja savremenih metoda u radu nemoguće je, danas u globaliziranom svijetu, biti ozbiljna naučna institucija čiji se razultati rada koriste i cijene. Zato će Institut i u narednom periodu posvetiti veliku pažnju obnavljanju, zadržavanju i širenju međunarodne saradnje prema srodnim ustanovama počevši od susjednih zemalja Hrvatske, Srbije, Crne Gore, pa dalje ka zapadnim i istočnim historiografskim centrima.

Izvor: Al Jazeera