HVO i rat u Bosni i Hercegovini

Nelogično je da se sudjelovanje u nečem što je bila ilegalna radnja, a moralo bi biti označeno i kao agresija, nagrađuje, umjesto da bude sankcionirano.

BiH, Hrvatska, Mirovine, Armija BiH, HV, HVO, Mišljenje
Iz hrvatske perspektive otvara se i pitanje štete po mirovinski fond [Al Jazeera]

Piše: Davor Gjenero

Starorimski pravnik Marko Porcije Katon podučio nas je da se ono što je od početka nevaljalo protekom vremena ne može popraviti. Istu misao izrekao je i čuveni dubrovački pravnik Baltazar Bogišić u Općem imovinskom zakoniku Crne Gore, ali s nešto više metaforičnoga govora: "Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi".

Najveća nevolja s pitanjima, od početka nevaljalima, grbo rođenima, u tome je što ona stalno otvaraju nove i nove probleme i pitanja.

Glavni problem u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije niti neriješeno pitanje razgraničenja u nekoliko spornih točaka, niti pitanje nerazjašnjenih imovinsko-pravnih odnosa vezanih uz sukcesiju bivše države.

Najveći problem proizlazi iz avanture režima Franje Tuđmana, koji je, uz pomoć paradržavnih tvorbi, nastojao sudjelovati u diobi susjedne države s Miloševićevim agresorskim režimom iz Beograda.

Najveći problem u odnosima Hrvatske i BiH proizlazi iz avanture Tuđmanovog režima, koji je nstojao sudjelovati u diobi susjedne države.

Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, jedan od najžešćih kritičara Tuđmanove agresivne politike, uvijek je naglašavao da Hrvatska formalno nije sudjelovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, jer nikad nije donesena odluka u Saboru (a u kritično vrijeme Mesić je njime predsjedavao) da Hrvatska vojska prijeđe granice i započne agresivne operacije.

Hrvatska vojska (HV) je granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine formalno prešla potkraj rata, u sklopu Splitskog sporazuma, kad su stvarani preduvjeti za združenu oslobodilačku operaciju hrvatskih i bosanskohercegovačkih oružanih snaga.

Iz tih operacija, koje su bile ugovorno regulirane i u korist objema stranama, nikad nisu proizlazile neugodne negativne posljedice, niti rasprave koje bi opterećivale odnose Zagreba i Sarajeva.

Dapače, povoljan učinak tih operacija do neke je mjere smanjio teret Tuđmanove nevaljale politike sudjelovanja u ratu protiv Bosne i Hercegovine.

Tragovi nevaljalih poslova

Ako HV formalno nije ratovala protiv Bosne i Hercegovine, a ratne su se operacije vodile tako da je Hrvatsko vijeće obrane za račun Tuđmanova režima nastojao potisnuti Armiju Bosne i Hercegovine i bošnjačko stanovništvo s dijela teritorija Bosne i Hercegovine, te je "operacije" netko ipak morao logistički organizirati i financirati.

Putovi naoružanja, novca i logističke potpore za njih u ratu nisu bili skriveni, ali nakon okončanja neprijateljstava i sukoba između HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine i nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, tragove tih nevaljalih poslova trebalo je do neke mjere prikriti.

Drugi "grbo rođeni" element u poratnome bosanskohercegovačkom kontekstu činjenica je da su sve tri ključne oružane formacije uključene u rat bile tretirane kao jednako legitimne.

Izjednačavanje Vojske Republike Srpske i HVO-a s Armijom Bosne i Hercegovine bilo bi legitimno jedino da se u Bosni i Hercegovini vodio građanski rat, a da se nije radilo o agresiji na suverenu državu.

Načelno, s Armijom Bosne i Hercegovine i VRS-om jednostavna je situacija: prva je sve vrijeme bila obrambena formacija, a druga sve vrijeme agresor.

Opsada istočnog dijela Mostara i rušenje Starog mosta nisu mogli imati obrambeni karakter, već se radilo o jasnom sudjelovanju u agresiji na BiH.

S HVO-om je stvar kompliciranija - u nekim razdobljima ta je formacija jednim svojim dijelom sudjelovala u agresiji, ali su čak i tada neki njeni dijelovi imali obrambeni karakter.

Opsada istočnog dijela Mostara i rušenje Starog mosta, na primjer, sigurno nisu mogli imati obrambeni karakter, već se radilo o jasnom sudjelovanju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatska se nikad nije do kraja suočila s crnim stranama svoje novije prošlosti. Iako su brojni intelektualci, poput današnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, i mnogi političari, poput bivšeg predsjednika Mesića, insistirali na takvu suočavanju, premda je u javnosti u nekim razdobljima bilo spremnosti da se uspostavi diskontinuitet prema najcrnjim razdobljima Tuđmanova režima; iako su hrvatski građani potkraj devedesetih osjećali da su se sami našli pod okupacijom onih aktera koji su na štetu Hrvatske sudjelovali u Tuđmanovoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, taj diskontinuitet u Hrvatskoj nikad nije uspostavljen.

Na oba mirovinska popisa

Jednaki tretman svih pripadnika oružanih formacija u Bosni i Hercegovini, primjeren građanskom ratu, a ne situaciji agresije, onemogućio je da se u toj državi uspostavi racionalno vrednovanje učinka i posljedica ratnog angažmana pojedinaca.

Budući da HV nije formalno prelazila granicu, a Hrvatska jest sudjelovala u agresivnim operacijama protiv Bosne i Hercegovine, sasvim je logično da je velika grupa ljudi, a među njima i izgleda bar desetak njih s generalskim činovima, istovremeno bila na popisu pripadnika i HV-a i HVO-a.

Danas je moguće do neke mjere otkloniti nelogičnost situacije da se sudjelovanje u nečem, što je sasvim sigurno bila ilegalna radnja, a moralo bi biti označeno i kao agresija, nagrađuje, umjesto da bude sankcionirano.

Suradnjom ministara zaduženih za ratne veterane u Hrvatskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno u Bosni i Hercegovini, moguće je prepoznati koji su se to pojedinci istovremeno koristili privilegijama i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, kazniti ih zbog zlouporabe, provjeriti je li bilo falsificiranja dokumentacije na osnovu koje su ostvarivali privilegije i tako do neke mjere smanjiti počinjene nepravde.

Međutim, danas je već kasno za odvajanje sudjelovanja u ilegalnim vojnim operacijama i agresiji na Bosnu i Hercegovinu od sudjelovanja u obrani od agresije.

Teško je vjerovati i da bi u Hrvatskoj bilo moguće na taj način razlučiti branitelje od sudionika u nedopuštenim operacijama u susjednoj državi.

Saznanje da barem desetak hrvatskih generala iz HV-a i HVO-a istovremeno prima i mirovinu iz Hrvatske i iz BiH, u javnoj raspravi u Hrvatskoj nisu niti dodirnuta.

Iz hrvatske perspektive otvara se i pitanje štete po mirovinski fond, stvorene korištenjem dvojnih vojnih mirovina onih koji su pravo ostvarili i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

I tu se samo usporedbom popisa i ukidanjem mirovinskog prava onima koji su pravo već ostvarili u svojoj matičnoj državi neće riješiti temeljni problem.

A to je pitanje nepostojanja razlika između mirovine, kao prava koje proizlazi iz uplata u mirovinski fond, i privilegirane mirovine, ostvarene na osnovu političke odluke i bez obzira na uplaćena sredstva u fond.

Ako netko na osnovu svojih uplata u mirovinski fond ostvaruje mirovinu i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, to nije sporno, ali je sporno kad na dvije strane ostvaruje nešto na osnovu netransparentnih odluka o dodjeli privilegija.

Nažalost, oba ova aspekta, što ih je otvorilo saznanje da barem deset hrvatskih generala iz HV-a i HVO-a istovremeno prima i mirovinu iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u javnoj raspravi u Hrvatskoj nisu niti dodirnuta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.