Hrvatski radnici, bez plaće ili za minimalac

Piše: Mladen Obrenović

Radnice pulske Arene u tjednu hrvatskih prosvjeda protiv novih rješenja radnog zakonodavstva nisu mogle suspregnuti suze. Pola godine nisu primile ni kune i teško da im bilo kakva rješenja, osim plaća na računu, mogu pomoći.

Zaposlenicima hotela Lipa u Lipiku, na drugom kraju Hrvatske, više ni suze ne mogu pomoći, jer su zanijemili, razočarani i očajni zbog situacije u kojoj su se tuđom krivnjom našli.

Na njihovim računima plaće nema 25 mjeseci, što je neslavni rekord ne samo na hrvatskim nego mnogo širim prostorima.

Dok je kod prvih vlasnička struktura vrlo zamršena, drugima je vlasnik država. I jednima i drugima želja je da im tvrtka ode u stečaj, pa ako taj proces i ne uspije, bar bi dobivali bilo kakvu naknadu.

Hrvatska je, u dvosatnom općem štrajku prije nekoliko dana, s njima bila solidarna, jer su svjesni da su Puljanke i Lipičani samo jedan primjer teškog stanja u kojem se nalazi veliki broj onih koji imaju sreću raditi, ali i nesreću ne primati naknadu za svoj rad, ostati bez uplaćenih doprinosa ili raditi „na crno“.

Procjenuje se da u Hrvatskoj „na crno“ radi svaki dvadeseti zaposleni radnik. Isto toliko ih, po procjenama sindikata, ne dobiva plaću, odnosno prima „minimalac“.

Zbog nereda i štete koja se nanosi radnicima, poslodavcima i društvu u cjelini, Hrvatska se ove godine konačno odlučila uhvatiti u koštac sa svim oblicima nepoštivanja prava radnika, te još oštije kažnjavati one koji ne poštuju zakon.

Statistike, naime, pokazuju kako su najčešći oblici kršenja prava radnika zapošljavanje bez ugovora o radu i bez prijave na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, rad na temelju prividnih ugovora, kršenje propisa o radnom vremenu, isplaćivanje plaće ili njezinog dijela „na ruke“, ali i nezakonito zapošljavanje stranaca.

Socijalna neosjetljivost vlasti

Uz aktualne prijepore o izmjenama Zakona o radu, te najave puno radikalnijih mjera protiv Vlade koju smatraju socijalno neosjetljivom, hrvatski sindikati ne propuštaju upozoriti na sve pogubnosti prakse rada „na crno“ i neuplaćivanja doprinosa, kako za same radnike tako i za državu. Posebice to stavljaju u kontekst deficita, koji postoji u sustavima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.

„U Hrvatskoj se mirovinskim doprinosima trenutno pokriva tek nešto više od polovice izdataka za mirovine i to se koristi kao argument za daljnju privatizaciju mirovinskog sustava. No, istina je i to da bi taj deficit bio daleko manji kada ne bi bilo rada ‘na crno’ i kada bi se iz računice maknule mirovine stečene po posebnim propisima, koje bi trebalo financirati iz općih poreza“, ukazuje Darko Šeperić, stručni suradnik za europske integracije i savjetnik za socijalnu politiku u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

Smatra i to kako su „nedovoljni napori države da se zakoni provode u praksi jedan od uzroka stanja javnih financija, potrebe za stalnim zaduživanjem i, kada to više ne ide, rezanjem socijalnih prava“. „Znatno je lakše stalno pisati nove zakone i tvrditi da se tako provode reforme, umjesto se ozbiljno uhvatiti u koštac s problemom vladavine prava“, kaže Šeperić.

Jaz između zakona i provedbe

Za Predraga Bejakovića, znanstvenog savjetnika na Institutu za javne financije, „neshvatljivo je i nemoguće da netko radi i ne prima plaću u državi u kojoj postoji vladavina prava“. „To je pokazatelj koliko je država slaba, jer zašto ćete plaćati poreze za nekakvu državu koja ne ostvaruje svoje osnovne zadatke“, pita Bejaković.

Svjestan je da položaj radnika u Hrvatskoj „sigurno nije dobar“, ali ukazuje na „veliki implementacijski jaz“ koji postoji između zakonske zaštite zaposlenosti i njezine primjene u praksi.

„To što imamo jako visoku zaštitu zaposlenja ne znači da se ona poštuje u životu. Svjestan sam važnosti sindikata, no oni se protive minornim promjenama Zakona o radu, jer su one gotovo zanemarive. Puno je bitnije koliko se provodi i poštuje ne samo taj zakon, nego i svi drugi zakoni. To što imamo dobar zakon ništa ne znači. Bitnija je primjena zakona, a tu smo stručnjaci za naći razlog zašto nešto ne uraditi“, kritizira Bejaković.

Rad ‘na crno’ (ni)je fenomen

On ima zanimljiv pogled na problem rada „na crno“, za koji tvrdi kako nije nikakav fenomen ni kapitalizma, ni socijalizma, niti naših prostora, nego je prisutan svugdje u svijetu i nastaje tamo gdje „nisu jasno podijeljene nadležnost i odgovornost“. Konstatira i to kako je, konkretno u Hrvatskoj, porezni pritisak visok, pa uz doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje stvara i dosta visoku razliku onoga što prima radnik i onoga što plati poslodavac.

„Slijedom toga je i poslodavcima, ali i radnicima u interesu da plaćaju što manje u vrijeme kad ne vjeruju u održivost mirovinskog sustava i pitaju se: ‘Zašto ću plaćati mirovinske doprinose, ako jednoga dana neću dobiti mirovinska prava?’. Osim toga, ljudi su usmjereni na kratkotrajne gubitke, pa razmišljaju kako je bolje da danas dobiju 100 ili 200 kuna više, nego što bi dobili ako bi mi poslodavac platio mirovinske doprinose“, objašnjava Bejaković i upozorava kako se baš uvijek „ni ne smije samo kriviti poslodavce, jer su i radnici vrlo često prešutno suglasni s takvom praksom“.

Sindikati, posve jasno, za takvu praksu krive najprije poslodavce, ali i državu za koju smatraju da mora biti konkretnija u svojim aktivnostima protiv onih koji narušavaju prava radnika. Po njima, država „ni izdaleka dovoljno“ ne štiti radnike.

„Iako se često govori o tome da treba onemogućiti neisplaćivanje plaća i da se nešto poduzima, činjenica je da se procjene broja radnika koji rade bez plaće nisu nimalo promijenile u dvije godine od posljednjih izbora. Isto tako, aktualna vlada je, istina, promjenama poreznih propisa onemogućila isplatu plaća bez istovremene uplate poreza i doprinosa. No, žalosno je što iste mehanizme koji joj stoje na raspolaganju nije iskoristila da onemogući suprotno. U Hrvatskoj je, naime, moguće uplatiti poreze i doprinose, ali ne isplatiti neto-plaću radniku. I državu kao da ne zanima pokušaj da to kontrolira – bitnije je, naravno, osigurati prihode proračuna“, kritičan je prema Vladi sindikalist Šeperić.

Ipak će trebati radnika

Uz poraznu činjenicu, po kojoj je Hrvatska u samom europskom vrhu kad je nezaposlenost mladih u pitanju, problem je i što je na „burzi rada“, baš kao i u susjednim zemljama, veliki broj onih koji su nekad plaću zarađivali u „klasičnoj proizvodnji“. Oni su danas u srednjoj životnoj dobi i u velikom problemu kako naći posao, no stručnjaci tvrde kako je nužno prilagoditi se novim uvjetima – ne samo u Hrvatskoj i okruženju, nego i u svijetu.

Iz znanstvenog kuta promatranja stižu i neke optimistične vijesti, pogotovo kad su u pitanju zaposlenje starijih radnika i broj radnih mjesta koja su na raspolaganju.

„Pokazalo se, naime, da stariji radnici nemaju ništa manju produktivnost nego što imaju mlađi radnici. Mlađi jesu fleksibilniji, informatički pismeniji i bolje govore strane jezike, ali stariji radnici imaju prednost koju se ne smije zanemariti – iskustvo. Možete najbolju školu završiti, no, ako nemate iskustva, neke stvari jednostavno ne znate. Iskustvo i smirenost, nekakav odmak, jako su važne i nenadoknadive stvari“, kaže Bejaković.

Na kraju, svjestan je činjenice da Hrvatska ima veliki broj nezaposlenih, no demografski trendovi pokazuju, podsjeća, kako će najmlađoj članici europskog društva uskoro trebati radnika. Pri tome, najavljuje Bejaković, neće se smanjiti prostor za zapošljavanje mladih ako poslodavci zadrže starije osobe u svijetu rada.

Izvor: Al Jazeera