Oglasi

Hoće li Rusija podržati američki maksimalni pritisak na Iran?

Američko-ruska saradnja u vezi Irana ima svoja ograničenja.
Iako Pompeova posjeta Moskvi nije rezultirala značajnim probojem, omogućila je ovim dvjema stranama da istražuju puteve saradnjeEPA

Posjeta američkog sekretara Mikea Pompea Rusiji 14. maja bila je, bez pretjerivanja, očekivana u Kremlju. Nakon što je izvještaj specijalnog savjetnika Roberta Mullera objavljen u martu naizgled oslobodio Donalda Trumpa optužbi za „namještanje“, otvorio se portal prilike da se ponovo uspostave direktni komunikacioni kanali.

Oni su posebno važni u SAD-u trenutno kad traži način ne samo da uspije dogovoriti „sporazum stoljeća“ u Palestini i pronaći rješenje u Siriji, već isto tako, još važnije, da satjera Iran u ćošak. Kako bi svoj „maksimalni pritisak“ učinio efikasnijim, Washingtonu je potrebna Moskva da se ili priključi ili da bar ostane neutralna.

Iako Pompeova posjeta nije rezultirala značajnim probojem, omogućila je ovim dvjema stranama da istražuju puteve saradnje, koje će vjerovatno dodatno razraditi na predstojećem trilateralnom sastanku između savjetnika za nacionalnu sigurnost iz SAD-a, Rusije i Izraela koji će se održati u Jerusalemu krajem ovog mjeseca.

Kremlj je u međuvremenu pokazao kako je spreman napraviti izvjesne geste dobre volje prema SAD-u.

Nakon sastanka s Pompeom, ruski predsjednik Vladimir Putin je sugerisao da se Iran ne bi trebao oslanjati na Rusiju u konfrontaciji sa SAD-om u vezi nuklearnog sporazuma. „Rusija nije vatrogasna jedinica, ne možemo spasiti bilo šta, što ne ovisi sasvim od nas. Odigrali smo svoju ulogu...Ali ne zavisi samo o nama“, ruski predsjednik je izjavio tokom pres konferencije u Sočiju 15. maja.

Zašto Moskva ne isporučuje S-400 Teheranu?

Dvije sedmice kasnije, Bloomberg je izvijestio da je Rusija odbila obezbijediti Iranu raketni sistem S-400, iako je ovaj zahtjev navodno došao od samog vrha iranskog političkog liderstva. Zaista, budući da je ovaj sistem oružja postao sve više političko pitanje, ima smisla što su Rusi pažljivi u ovom pitanju, posebno ako postoji šansa za poboljšanje odnosa sa SAD-om i protivljenje od drugih važnih regionalnih igrača, uključujući Tursku, Saudijsku Arabiju i Izrael.

Turska trenutno prolazi kroz diplomatsku borbu sa SAD-om u vezi kupovine sistema S-400 i suočava se s rizikom da kupovina američkih borbenih aviona F-35 bude blokirana. Druge države, kao Saudijska Arabija, su pokazale zanimanje za kupovinu ovog raketnog sistema koji bi upotrijebile kao prednost protiv SAD-a.

Imajući sve ovo na umu, također je važno shvatiti da Bloombergov opis ruske reakcije kao „odbijanja“ možda nije sasvim tačan. Osim političkih razmatranja, Moskva ima i značajne tehničke poteškoće u ispunjavanju narudžbi i isporuci sistema S-400. U tom smislu, mogla bi naprosto biti u nemogućnosti da jedan isporuči Iranu u ovom trenutku.

U isto vrijeme, Moskva bi mogla vidjeti neku korist od pojačanog pritiska na Iran barem kratkoročno.

Iznenadni pad u iranskom izvozu nafte može dati Rusiji izgovor da insistira na porastu kvote svoje proizvodnje unutar tzv. „Bečkog sporazuma“ sa OPEC-om, koji ograničava proizvodnju nafte kako bi održao visoke cijene nafte, i na ovaj način obratiti pažnju na zahtjeve energetskih giganata, posebno Rosnefta, koji su u više navrata kritikovali ovaj sporazum.

Početkom jula, kada su se OPEC i partneri sastali da odrede svoju proizvodnju nafte za drugu polovinu 2019, Moskva je mogla zastupati stav da bi količina nafte koju Iran ne može proizvesti zbog sankcija trebala biti redistribuirana između onih koji su dio sporazuma kako bi međunarodno naftno tržište ostalo stabilno i kako bi se izbjegle dodatne fluktuacije cijene.

Iransko povlačenje iz Sirije samo pusta želja

U međuvremenu, Rusija može iskoristiti i iransku preokupaciju prijetnjom od američko-saudijsko-izraelske osovine, kako bi ostvarila dodatne uspjehe u Siriji. Iako su njih dvije saveznici u podršci za Damask, Moskva je nedavno napravila potez da suzbije iranski utjecaj u određenim strateškim područjima i učvrsti svoje pozicije u ovoj državi.

Ali da li sve ovo znači da će Rusija podržati američku strategiju „maksimalnog pritiska“ ili čak promjene režima u Iranu? Ne baš.

Prije svega, Moskva vidi Teheran kao važnog igrača na Bliskom istoku i zaštitu protiv američke hegemonije. Je li u njenom interesu da drži regiju „multipolarnom“?

Zatim, iako se ne slažu oko svega u Siriji, Rusiji je također potreban Iran da upravlja sirijskom krizom. Kremlj je sasvim svjestan da je svaka priča o potpunom iranskom povlačenju iz Sirije samo pusta želja. U proteklih osam godina, Iranci su postali tako duboko uključeni u tijelo sirijskog režima i njenih oružanih snaga da bi njihova eliminacija obuhvatila razmontiravanje cijelog političkog i vojnog sistema – nešto na što Moskva nije spremna.

Osim tog, ove dvije države također sarađuju u kaspijskoj regiji i centralnoj Aziji u širokom spektru pitanja – od energije do sigurnosti. Sredinom 1990-ih, naprimjer, Rusija je uz pomoć Irana uspjela zaustaviti građanski rat u Tadžikistanu. Dok je 2008. Zapad ishitreno okrivio Rusiju za rat u Gruziji, Iran je de facto stao uz svog partnera i podržao rusku poziciju. Teheran je 2018. također podržao usvajanje okvirnog sporazuma koji je sponzorirala Moskva o pravnom statusu Kaspijskog mora, iako su od pet priobalnih država koje su potpisale ovaj dokument iranski interesi zadnji uzeti u razmatranje.

Neuspelo približavanje Rusije i SAD

Kremlj je također pokušao trampiti svoju podršku Iranu za bolje odnose sa Zapadom dvaput ranije i oba puta nije uspio dobiti šta je želio; mala je vjerovatnoća da će ponoviti istu grešku treći put. U junu 1995, američki potpredsjednik Al Gore potpisao je tajni sporazum sa tadašnjim ruskim premijerom Viktorom Chernomyrdinom, pozivajući na prekid sve ruske prodaje konvencionalnog oružja Iranu do kraja 1999. To se nikada nije desilo, a povrh toga, ovaj sporazum je koštao Rusiju četiri milijarde dolara vrijednosti trgovine i investicija s Iranom.

Administracije Dimitrija Medvjedova i Baracka Obame su 2009. pristali na „reset“ u rusko-američkim odnosima, što je tražilo od Rusije da smanji svoje partnerstvo s Iranom. Tako je 2010. godine Rusija odlučila ne isporučiti raketni sistem S-300 Teheranu uprkos ranijim obećanjima iranskom vođstvu; samo tri godine kasnije odnosi sa SAD-om su se ponovo pogoršali zbog protesta u Ukrajini. Oba puta su rusko-iranski odnosi ozbiljno narušeni, što je kreiralo mnogo nepovjerenja i sumnje u Teheranu.

Najzad, trenutno nije jasno šta SAD zapravo nudi Rusiji. Dok je Muellerova istraga potvrdila Trumpovu tvrdnju da „nije bilo namještanja“ to nikako ne znači da je ruska slika normalizirana na američkoj političkoj sceni. Budući da je ostalo nešto više od godinu dana do američkih izbora, toliko američki predsjednik može dati Rusiji što ga ne bi koštalo reizbora.

Poboljšanje odnosa s Moskvom bi značilo ponovno razmatranje vašingtonskih politika u niz ključnih pitanja uključujući pripajanje Krima, rat u istočnoj Ukrajini i rusko miješanje u domaća pitanja drugih evropskih država.

Zbog svih ovih razloga, Rusija vjerovatno neće podržati američku eskalaciju protiv Irana. Osim nekih manjih izmjena u njenom stavu ili ponudi da posreduje, ne bi podržala američka nastojanja da izolira njenog partnera.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.