Hoće li protesti ugroziti ili ojačati Iran?
Posljednjih dana je Iran paraliziran prosvjedima. Iranski predsjednik Hassan Rouhani najavio je 15. studenog redukciju u subvencioniranju goriva, što je izazvalo niz demonstracija po cijeloj zemlji. Vlasti su odlučile brzo ukinuti pristup internetu, nakon što su prosvjedi izmakli kontroli 17. studenog. Za sada se ne zna hoće li vlada ustuknuti pred donesenim odlukama, a prosvjedi imaju sve više protuvladin karakter.
U posljednjim godinama dolazi do sve više prosvjeda u Islamskoj Republici, a velika većina njih vezana je za gospodarsko stanje u državi. Ova učestalost odnosi se na veliko razočarenje Rouhanijevom vladom, koja je obećavala veliki ekonomski razvoj nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma. Sada je taj sporazum mrtvo slovo na papiru, Sjedinjene Američke Države su se jednostrano povukle iz sporazuma, europske zemlje ga ne poštuju, iako tvrde da su zainteresirane za njega, Rusija i Kina gledaju sa strane i pokušavaju održati kakav-takav gospodarski odnos s Iranom, a najzad je i sam Iran krenuo u obogaćivanje uranija, koje tek malo nadilaze zabranjene kvote propisane sporazumom.
Nove sankcije i volatilnost cijena nafte i plina na svjetskom tržištu opako rade o glavi kućnog budžeta svake prosječne iranske obitelji. Zato i dolazi do mnogobrojnih prosvjeda okrenutih boljim uvozno-izvoznim mogućnostima, poljoprivrednom razvoju i borbi protiv korupcije, koja je sada postala glavnim političkim imidžem i nadom predsjednika Rouhanija kao i njegovog opasnog protivnika na proteklim izborima i šefa sudstva Ebrahima Raisija.
Ulaganje u obrazovanje i socijalno blagostanje
Nova generacija političara, koja nastoji nadići konzervativne revolucionarne prvake i tehnokrate ogrezle o korupciju, ujedno predstavlja novo lice permanentne Islamske revolucije, ili barem ideje što bi ona trebala predstavljati. Među tim idejama na prvom mjestu je socijalna pravda, koja se tijekom godina pretočila u socijalni populizam. On se temelji na islamskim idejama socijalne pravde i blagostanja. Od oslobodilačkih pokreta protiv Kadžara na početku 20. stoljeća pa do Islamske revolucije Iranci su se borili protiv nepravednih ekonomskih sustava. Želja za boljim životom sada može utjecati na velike političke, društvene i gospodarske promjene u kratkoročnom i srednjeročnom razdoblju. Te promjene neće biti revolucionarne, niti će značiti pad Islamske Republike. Ako se pogleda životni standard i blagostanje Iranaca, ono je u stalnom porastu od Islamske revolucije, koja je sama bila prvenstveno društvena, a potom politička. Čak i u vrijeme Iransko-iračkog rata Islamska Republika je ulagala u obrazovanje i socijalno blagostanje.
Sada se povećavaju ti zahtjevi, što se vidi u uzorku glasovanja, većem glasu žena i mladih, korištenju društvenih mreža. Ta snaga je vidljiva u očitoj pripremljenosti vlade da ukine pristup internetu, predmnijevajući mogućnost većih prosvjeda nakon odluke o povlačenju subvencija. Unatoč poboljšanim, ali nestabilnim ekonomskim prilikama, pitanje demokratizacije i borbe protiv korupcije su sada na prvom mjestu. Studentske organizacije, nevladine organizacije, zaštita građanskih, političkih i socijalnih prava, sve su to pitanja koja se postavljaju u suvremenom Iranu. Nije to rast reformističke struje; sve je veća rasprava o ovim pravima među raznim frakcijama konzervativaca. A među raspravama je već godinama pitanje neodrživih subvencija.
Dugo vremena je socijalna pravda u Iranu bila usko vezana uz ideološki karakter Islamske Republike i posebne religijske fondacije, koje se nazivaju bonijadi. Izvori bonijada sežu još u šahovo vrijeme, kada su oni pružali humanitarnu pomoć siromašnima i drugim potrebitima, ali se kroz njih vukao i novac za elitu. Danas su najveći bonijadi Fondacija za potlačene i nemoćne (Bonijad-e Mostazafan va Janbazan), Fondacija šehida (Bonijad-e Shahid) i Fondacija Imama Reze (Bonijad-e Astan-e Kuds), koju je donedavno vodio Raisi. Mostazafan je najveća fondacija u Iranu i vrlo dobro je integrirana u iransku ekonomiju, s 350 raznih poduzeća u područjima poljoprivrede, industrije, transporta i turizma. Bonijad-e Shahid daje zajmove mnogim revolucionarnim dobrovoljcima (basiji) i obiteljima šehida.
Čelnike ovih fondacija postavlja Vrhovni vođa. One imaju zadaću braniti islamske i revolucionarne principe Islamske Republike i djeluju karirativno, posebno za siromašne, obitelji šehida, veterane Iransko-iračkog rata, seljake, nemoćne. Mnogi bonijadi djeluju usporedno s ministarstvima, brinući se za stanovanje, obrazovanje, zdravstvo i islamsku izgradnju. Tako bonijadi ostvaruju većinu programa socijalne pravde, ali sa snažnom porukom lojalnosti Islamskoj Republici. Njihov se novac koristi i kao potpora školama, sveučilištima, istraživačkim centrima, tiskanju knjiga i časopisa, snimanju filmova. Povezni usko i s Revolucionarnom gardom, mnogi bonijadi su ogrezli u korupcijsko djelovanje, zbog čega je protiv njih usmjereno mnogo novih pravosudnih parnica u Iranu.
Je li moguć povratak Islamskoj revoluciji
Nakon 1979. godine mnoge ideje su isprobane za oživljavanje ekonomije, ali subvencije su uvijek bile neizbježne. One pokrivaju osnovne potrebe: stanovanje, prehranu, zdravstvenu skrb, obrazovanje i planiranje obitelji. Gorivo nikad nije bilo subvencionirano radi potrebe, već radi jednostavnog prirodnog bogatstva. Iran ima cijenu goriva koja je među najnižim na svijetu. Pod novim uvjetima, koštat će 13 centi litra, što je povećanje od 50 posto. Održivost subvencija je već godinama pod upitnikom. Volatilnost tržišta fosilnih goriva i nastojanje Sjedinjenih Amderičkih Država i Saudijske Arabije da što više ograniče iranski izvoz nafte i plina utječe na iranski proračun, otkuda i dolaze sve te subvencije i na čemu se temelji sveukupan socijalni populizam. Promjene u cijeni goriva, prema iranskim ekonomskim stručnjacima, trebao bi povećati novčane prihode, koji će potom biti usmjereni za otprilike 18 milijuna socijalno ugroženih obitelji, ali bi se time, također, umanjilo korištenje goriva, koje je pogubno za katastrofalnu ekološku situaciju u zemlji, naročito u provinciji Huzestan, gdje se nalaze velike rafinerije nafte u gradovima Abadan i Ahvaz. Ujedno bi se time spriječilo krijumčarenje goriva, koje je uzelo velikog maha u Iranu.
Narod, međutim, strahuje da bi više cijene goriva mogle značiti i više cijene drugih dobara, na što je odlučno reagirao Vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei. Mudro balansirajući između stručnog mišljenja vlade i socijalnog populizma, Khamenei je izjavio kako ne zna mnogo o ekonomskim stvarima, ali ako se tri grane vlade slažu oko povećanja cijena, da će on takvo stajalište poduprijeti. I doista jest dao svoju potporu, osudivši nerede na iranskim ulicama i optužujući članove obitelji Pahlavi i terorističke organizacije Mujahedin-e Halk (MEK) za poticanje nasilnih prosvjeda. Takva osuda nije bez temelja: obitelj negdašnjeg šaha i MEK koriste svaku priliku za kritiku islamske vlasti u Teheranu.
Smanjivanje subvencija za gorivo i približavanje cijene onim realnima je pravi korak, ali u pravoj situaciji. Trenutno stanje, s mnogobrojnim gospodarskim problemima s iranskim rijalom, povratkom američkih ekonomskih sankcija i ekonomske politike otpora koje su desetljećima osobitost iranskog gospodarstva znače da je svako povećanje cijena previše za narod. Gledano sa strane socijalne pravde i blagostanja, kao srži Islamske revolucije, populistički pozivi na povratak Revoluciji znači upravo promjene u ekonomskim i društvenim politikama, a ako se naprave dobri koraci u tom smjeru, onda te promjene neće ugroziti Islamsku Republiku; zapravo će ju ojačati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera