Hoće li biti išta od pogodbe stoljeća

Bez obzira koliko bio lijep, privlačan i zanimljiv naslov za pokvarenu robu, ona i dalje ostaje pokvarena.

Posljednjih dana mnogo se govori o ”pogodbi stoljeća”, s tim da američka administracija do sada nije pružila nikakvu jasnu i otvorenu viziju ove pogodbe, iako je ona, prema političkim i medijskim kuloarima, strana koja je zadužena za ovaj dogovor.

Postoji li ”konstruktivna dvosmislenost” kako bi se probudila veća pažnja, ili su informacije koje cure u javnost bliže ”testnom balonu” za istraživanje potencijalnih povratnih informacija te pripremanja odgovarajućih procedura za nošenje s njima, ili se radi više stvaranju atmosfere za doček ”novorođenčeta”?

U svakom slučaju, ako je ono što je procurilo o ”pogodbi stoljeća” istina, onda nismo pred historijskom pogodbom koja nudi učinkovita rješenja prihvatljiva za sve strane u sukobu sa cionističkim neprijateljem, već se nalazimo pred novim pokušajem da se potpuno eliminira palestinsko pitanje.

Prema tome, ovdje se ne radi o pogodbi između dvije strane, već je riječ o aroganciji američko-izraelske sile i pokušaju nametanja volje cionističke okupacije, njihovih uvjeta i percepcija za zatvaranje palestinskog pitanja.

Bez obzira na prirodu sitnih detalja, ovakva vrsta ”pogodbi”, ma kako se uljepšavali njihovi naslovi, završit će na smetljištu historije koju neće uspjeti oblikovati niti usmjeriti njene tokove.

‘Dogovori Olmert-Abbas’

Mnogi možda ni ne znaju da pojam ”pogodba stoljeća” nije ništa novo, jer se odveć često ponavljao 2006. godine, kada se govorilo o ponudi tadašnjeg izraelskog premijera Olmerta, što je poznato kao ”dogovori Olmert-Abbas”. Tada je u javnost procurilo kako je riječ o dogovorima na čekanju dok se ne vide rezultati izraelskih izbora, s tim da izbori nisu imali ishod kakav je Olmert želio.

U isti kontekst spadaju i konture dogovora stoljeća, često spominjanoga ovih dana, o kojem je već ranije pisao bivši izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Giora Eiland 2010. godine, kada je predložio jedno od dva rješenja za palestinsko pitanje.

Prvo rješenje bi bila jordansko-palestinska federacija, kroz ponovno uspostavljanje jordanske države u formi tri ‘države’: Istočne obale, Zapadne obale i Pojasa Gaze.

Drugo rješenje je razmjena teritorija, zasnovano na tome da Egipat ustupi 720 kilometara kvadratnih teritorije Sinaja u korist buduće palestinske države, dodajući tako pravougaonik koji će se potezati od Rafaha do granica grada Al-Arish dužinom od 24 kilometra i širinom od 30 kilometara. Ova površina od 720 kilometara po svojoj veličini je jednaka oko 12 posto površine Zapadne obale koju izraelska strana želi anektirati u konačnim aranžmanima.

U zamjenu za teritoriju koju će dati Palestini, Egipat će od ”Izraela” dobiti teritoriju u južnom Negevu (okupirana palestinska teritorija 1948.) u regiji Wadi Paran i to jednake površine. Da bi se omogućila kopnena veza, Egiptu će biti dozvoljeno da prokopa tunel dug deset kilometara koji će povezati Egipat i Jordan. Predloženi tunel bio bi pod egipatskim suverenitetom, a izgradila bi se i pruga, autoput i naftovod, dok bi prihodi od poreza išli Egiptu, koji će dobiti i međunarodnu ekonomsku podršku.

Prema ovom projektu, palestinsko stanovništvo će se proširiti na područje Sinaja koje će se pripojiti Gazi (kao nova domovina), gdje će im se dozvoliti izgradnja međunarodnog aerodroma i luke. Jordan će imati koristi od ovog projekta preko luke u Gazi čime dobiva izlaz na Mediteran za isporuku evropske robe u zemlje Zaljeva i Irak. Jordan time dobija i priliku da u ”prošireni Pojas Gaze” vrati sedamdeset hiljada stanovnika Gaze koji žive u ovoj državi. ‘Izrael’ bi svojoj teritoriji pripojio sva dosljenička naselja na Zapadnoj obali i izvan zida aparthejda.

Sastanak o Palestini bez Palestinaca

Na tajnom sastanku Aqaba, koji je održan 21. februara 2016. godine u vrijeme Obamine administracije, što je godinu dana kasnije otkrio izraelski list Haaretz (19. februara 2017.) održanom u prisustvu Benjamina Natanyahua, Johna Kerrya, Abdel Fataha al-Sisija i Abdulaha II bin Al-Husseina, razgovaralo se o ”novim” idejama za ”konačno” rješenje, te je predložen plan da se teritorija Sinaja dodijeli Palestincima.

Na ovom sastanku je Netanyahu iznio ideje koje se tiču izgradnje povjerenja sa Palestincima, pružanja ekonomskih olakšica u zamjenu za normalizaciju odnosa između Izraela i zemalja Zaljeva (odnosno normalizacija prije mirnog rješenja). Kerry je, pak, predlagao ideje vezano za priznavanje ”Izraela” kao države ”Jevreja” i nastavka pregovora s Palestincima.

Natanyahu se nakon toga činio neozbiljnim po pitanju nastavka rješenja i onoga što ono iziskuje. Zanimljivo je da je zvanična palestinska strana, uprkos tome što je ”duboko involvirana” u tok rješenja i uprkos tome što je to strana koje se ovo pitanje tiče u osnovi, bila odsutna i nije pozvana na ovaj sastanak.

20. septembra 2017. godine, američki list The Washington Times prenio je riječi Mahmouda Abbasa, nakon njegovog susreta s Donaldom Trumpom u New je Yorku. Abbas je tada izjavio da će mir koji predstoji i na kojem rade Sjedinjenje Američke Države biti ”pogodba stoljeća”, a da su se pregovarači Trumpove administracije, naročito Jared Kushner i Jason Greenblatt, sastali s palestinskom stranom više od dvadeset puta u osam mjeseci.

Potom su uslijedile učestale posjete Kushnera i Greenblatta regionu, naročito Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i palestinskim vlastima i ”Izraelu” kako bi se izvršile pripreme za projekat mirnog rješenja.

Ahmed Majdalani, član Izvršnog odbora Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) primjetio je, 9. januara 2018., da prijedlozi poznati kao pogodba stoljeća imaju za cilj eliminirati palestinsko pitanje u potpunosti, te da su ovi prijedlozi proslijeđeni Palestincima preko Saudijske Arabije. Bez obzira na sadržaj američkog projekta, praćenjem razvoja dešavanja može se doći do zaključka da se nešto ”sprema” u kontekstu rješenja.

Također, američko promoviranje ovog dogovora gura stvari u pravcu normalizacije odnosa između zaljevskih država (Saudijske Arabije, UAE-a i Bahreina) i ”Izraela”, prije nego što se postigne konačno rješenje s rukovodstvom PLO-a i palestinskim vlastima. Ove države će zauzvrat formirati savez protiv Irana i za borbu protiv ”ekstremizma”, uz prešutno odobravanje unutrašnjih mjera koje se tiču uređenja saudijskog doma.

Nametanje stanja na terenu

Izgleda da se plan o ”pogodbi stoljeća”, o kojem se govori, ne razlikuje mnogo od ideja Giora Eilanda. Ovaj dogovor govori o dužoj fazi ”izgradnje povjerenja” u kojoj će se sigurnosna situacija staviti pod kontrolu, razoružati snage otpora, naročito u Gazi, što bi završilo s osnivanjem privremene palestinske države koja bi ušla u pregovore koji bi mogli potrajati čitavo desetljeće.

U toku tog perioda, države regiona bi ušle u proces dogovora, normalizacije i saradnje u različitim vitalnim aspektima, prije svega ”sigurnosti” (pod tim se misli na sigurnost ”Izraela” i sigurnost zvaničnih režima na račun pokreta koji zagovaraju progres i promjene, kao i pokreta koji pružaju otpor).

Zatim slijedi faza razmjene teritorija, u smislu da se PLO i palestinske vlasti odreknu gotovo 12 posto teritorije Zapadne obale, što podrazumjeva i doseljenička naselja i područja u Jordanskoj dolini, a zatim i primjena prijedloga Giora Eilanda po pitanju Pojasa Gaze i Sinaja.

Također, sigurnosne garancije Izraelu (zračne, kopnene i morske), dokinut će ”palestinskoj državi” suverenitet nad njenom teritorijom. Pogodba zanemaruje

Jerusalem i povratak palestinskih izbjeglica, što znači da se nalazimo pred samoupravom administrativnog karaktera šireg opsega, a ne pred projektom uspostave države ili oslobođenja. Dakle, radi se o projektu okončanja situacije u skladu sa zahtjevima i uvjetima Izraela.

Trumpova odluka da prebaci američku ambasadu u Jerusalem možda je bila indikator početka praktične primjene sporazuma nametanjem stanja na terenu. Također, reakcije arapskih i islamskih država došle su u skladu s očekivanjima Amerikanaca i Izraelaca.

Bilo je jasno da su utjecajne arapske države kojih se ovo pitanje tiče nastojale zauzeti očekivane zvanične stavove, apsorbujući reakcije naroda i relaksirajući atmosferu u medijima. Svoje fokusiranje na sam događaj svele su na minimum, bez da poduzmu bilo kakve praktične mjere protiv američke odluke.

U ovom kontekstu, pažnju su privukle informacije koje su procurile u javnost vezano za izjave oficira egipatske obavještajne službe. Riječ je o davanju smjernica istaknutim medijskim ličnostima kako bi se događaj smirio i apsorbirao, te da se presiječe put snagama otpora u njihovim nastojanjima da se uzburka javnost.

Također, zanimljivo je da je hutba (propovijed petkom) u Mekki bila o dobročinstvu prema roditeljima, bez bilo kakvog govora, direktno ili indirektno, o jednoj od najopasnijih odluka koje ugrožavaju svjetsku zajednicu muslimana. Nijedna država koja ima odnose s Izraelom nije povukla svog ambasadora, smanjila nivo diplomatskog predstavljanja ili poduzela bilo kakve kaznene mjere protiv izraelske strane.

Najpovoljnije vrijeme

Izgleda da vođe cionističkog projekta i Amerikanci nisu mogli pronaći povoljnije vrijeme od ovog da pokušaju namenuti svoju viziju mirnog rješenja. Među Palestincima vlada slabost i podijeljenost, arapski i muslimanski svijet je nemoćan i fragmentiran, a na vlasti su i dalje pokvareni i diktatorski režimi. Palestinsko okruženje je iscrpljeno u sukobima i ratovima, gdje se pokušavaju

podići zidovi sazdani od krvi sektaških i etničkih ostrašćenosti a kompas sukoba usmjeriti daleko od cionističkog neprijatelja.

No, autor ovih redova smatra da ovakva ”pogodba” neće proći uz Božiju pomoć. Sve do ovog momenta, među Palestincima, pa čak i onima koji podržavaju sporazumno riješenje, niko ne prihvata takav dogovor. Izraelska gornja granica ne doseže ni minimum onoga što bi prihvatio bilo koji Palestinac.

Dokle god je palestinski narod taj koji određuje smjernice, cionisti i Amerikanci im neće moći nametnuti svoju volju. Narod Palestine, koji je uspio osujetiti desetine planova tokom zadnjih sedamdeset godina, sposoban je osujetiti i ovu ”pogodbu”.

Pa čak i da se nađe, hipotetički rečeno, onaj koji tvrdi da predstavlja palestinski narod i prihvati takav sporazum, pitanje Palestine, sa svojom arapskom i islamskom dimenzijom, ne može se eliminirati. Uvijek će se naći neko ko će to pitanje braniti i osujetiti planove usmjerene protiv njega.

Veliki cionistički utjecaj je privremeni izuzetak u historiji muslimanske zajednice i on neće zauvijek ostati jak, kao što ni ta zajednica neće zauvijek biti slaba.

Palestinsko okruženje je ranije, pored revolucija za promijene prije nekoliko godina, predstavljalo stratešku i egzistencijalnu prijetnju za cionističku tvorevinu. Pa čak i kada postoji protuudar od kojeg trenutno patimo, koji je zadesio snage koje zastupaju progres i promjene, to je samo jedna runda borbe. Region je još uvijek u stanju kretanja, formiranju i restruktuiranja, što će otvoriti put za buduće promjene.

Možda su sramota i poniženje koji su u političkom, sigurnosnom, društvenom i moralnom pogledu sustigli režime i snage koje su se suprotstavile snagama promjene priprema za novi talas koji će imati koristi od prethodnog. Time bi se nametnula volja naroda za slobodom, jedinstvom i progresom, i iznova se usmjerila pažnja u pravcu djelovanja na putu oslobođenja Palestine.

Ono što se u ovom trenutku traži jeste postojanost i ustrajnost u traženju prava. Ne smije se odustati od bilo kojeg dijela Palestine bez obzira na pritiske i cijenu. Potrebno je uložiti napore da se poslože stvari unutar palestinskog doma na osnovu novog plana koji će baciti iza leđa sporazum iz Osla, te se vratiti Bogu Jedinome i svojoj zajednici kako bi se reaktivirao program otpora. Tada se mogu koristiti ogromni potencijali pohranjeni u palestinskom narodu unutar i izvan Palestine, kao i u muslimanskoj zajednici u svijetu, ali i svim snagama u svijetu koje podržavaju naše pravo na vlastitu zemlju i svetinje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera