Hamdija Kreševljaković – naučnik, pedagog i patriota

Govoriti o historiji Bosne i Hercegovine, ne samo kao nauci o njenoj prošlosti, nego i kao životnom opredjeljenju, nezamislivo je bez spomena imena Hamdije Kreševljakovića, čovjeka koji je gotovo cijeli svoj radni i životni vijek podredio traganju za nepoznatim istinama njenih minulih stoljeća. Danas, kada se navršava 130 godina od njegovog rođenja, imamo kolegijalnu i ljudsku obavezu da se prisjetimo lika i djela ovog velikog i zaslužnog bosanskohercegovačkog naučnika.

Hamdija Kreševljaković rođen je 1888. godine u trgovačkoj porodici u Sarajevu. U mjestu svog rođenja, u kojem će, kako se i pokazalo, provesti najveći dio života, završio je osnovnu i učiteljsku školu. Vrlo rano željom za stjecanjem novih znanja izdvojio se među kolegama iz svoje generacije, što je primijećeno od strane nastavnog kadra, posebno uviđavnog i susretljivog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića s kojim je održavao bliske odnose.

Darovit dječak, doskora i mladić, plijenio je strastvenim zanimanjem za prošlost Bosne i Hercegovine i njenih gradova, pa se, kad bi mu se za to ukazala prilika, rado i sa ushićenjem uključivao u aktivnosti koje su mu omogućavale da bude što bliže knjigama. Između korica knjiga pred njim se tada otvorio cijeli jedan svijet nepoznatih i nedorečenih povijesnih priča koje su rasplamsavale njegov tragalački duh.

Penzionisan prije vremena

Počevši od 1912. godine, kad je završio školovanje, radio je u nekoliko sarajevskih osnovnih škola. Premda nije imao materijalne mogućnosti da se upiše na neki od uglednijih univerziteta tog vremena, Kreševljaković nije odustajao od bavljenja naukom. Kao amater kratko je sarađivao u Zemaljskom muzeju, gdje mu je od velike pomoći bilo savjetovanje sa dr. Karl Patschom.

Od tada, gotovo redovno, Kreševljakovićeve radove nalazimo u učiteljskoj, ali i dnevnoj štampi, potpisan kao autor prikaza pedagoških i povijesnih publikacija objavljenih u godinama pred Prvi svjetski rat i nakon njega. Nakon završetka rata, 1918. godine, uspješno je završio ispite neophodne za stručno usavršavanje i radna iskustva sticao u građanskim i osnovnim školama. U svom odnosu prema učenicima poseban senzibilitet je iskazivao prema socijalno ugroženima i svima onima koji nisu imali novca za školovanje.

Uskoro, kao već stasao nastavnik, postavljen je za redovnog profesora Učiteljske škole u Sarajevu. To je, međutim, potrajalo sve do 1929. kada je zavedena Šestojanuarska diktatura, a Kreševljaković tri godine kasnije, 1932. penzionisan i prije vremena.  Iako u teškoj situaciji, nastavio se baviti naučnim istraživanjima, a zbog svog rada je 1939. godine, na prijedlog Ferda Šišića, izabran za dopisnog člana Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti (JAZU). Bio je prvi bosanski musliman koji je postao članom ove najznačajnije akademske institucije. 

Živjeti s naukom

Stečene navike teško se iskorjenjuju, što je Kreševljaković dokazao i nakon što je otišao u penziju, koju je proveo u stalnim putovanjima po Bosni i Hercegovini bilježeći vrijedne narodne pripovijesti esnafskih majstora, praveći prijepise medžmua, esnafskih deftera i sidžila. Onda kada to nije radio neumorno je tragao, nalazio i od nestanka spašavao stare knjige i časopise. Godine koje je proveo u prikupljanju arhivske građe na koncu su ispunile svaki ćošak njegova doma i učinile ga ponosnim vlasnikom jedne od najbogatijih privatnih biblioteka.

S najvećom strašću i pažnjom bavio se istraživanjem povijesti svog rodnog grada, Sarajeva. Zanimao se za sve, ali je najviše proučavao ekonomsku i kulturnu prošlost bosanskohercegovačkih gradova u vrijeme osmanske uprave, prije svega Sarajeva, Mostara, Travnika i Banje Luke. Tako je 1927. nastao rad Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti, koje je objavio u Narodnoj starini, da bi osam godina kasnije, nakon opširnijeg istraživanja ovog pitanja, u izdavaštvu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu objavio djelo Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878).

Pisao je mnogo o pojedinim zanatima: kazandžijskom (1951), čizmedžijskom (1957) i saračkom (1958). Rad o esnafima i mostarskoj privredi napisao je 1951. godine, a Banjoj Luci i povijesti njene esnafske privrede posvetio je jednu monografiju. Premda suočen sa ozbiljnom i opasnom bolešću, Kreševljaković je nalazio vremena da napiše nekoliko radova o esnafima u manjim gradskim naseljima u Bosni. Nešto ranije, 1937. godine, rezultate istraživanja higijene u vrijeme osmanske vlasti objedinio je u vrlo značajan rad o hamamima na tlu Bosne i Hercegovine.

Zasluženo mjesto u naučnom životu

Osim kulturne, privredne i ekonomske prošlosti gradova, Kreševljaković je pisao o mnogim temama iz političke povijesti Bosne i Hercegovine. Izdvajaju se njegovi radovi o Boju pod Banjom Lukom 1737. i okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine, a najznačajnije djelo koje je polučilo njegovo veliko interesovanje za vojne institucije u Bosni objavio je 1954. godine u Godišnjaku istorijskog društva Bosne i Hercegovine pod naslovom Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Ta studiozna monografija, koje je obilovala mnoštvom do tada nepoznatih i vrlo vrijednih saznanja, postala je temelj svih budućih istraživanja bosanskohercegovačkog plemstva i njegove uloge u povijesti gradova.

A kad je riječ o gradovima, važno je spomenuti i dva rada: Stari bosanski gradovi i Stari hercegovački gradovi, koje je Kreševljaković objavio u prvom i drugom svezku časopisa Naše starine.

Nakon Drugog svjetskog rata njegov rad je valoriziran u skladu sa dometima njegovih istraživačkih dostignuća. Hamdija Kreševljaković pronašao je svoje mjesto u naučnom životu socijalističke Jugoslavije. Bilo je to najplodnije razdoblje njegovog naučnog rada. Kao naučni saradnik u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti bio je u prilici da se sa više vremena i posvećenosti bavi pisanjem radova u Glasniku Zemaljskog muzeja, Prilozima za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću, Radovima, Našim starinama i Godišnjaku Istorijskog društva Bosne i Hercegovine. U Enciklopediji Jugoslavije je objavio nekoliko zapaženih priloga iz povijesti Bosne i Hercegovine, a druga knjiga Istorije naroda Jugoslavije donijela je njegov pregled povijesti Bosne i Hercegovine u XVIII stoljeću.

Afirmiranom naučniku sa, tada već zavidnim brojem istraživanja i radova pisanih o istim, njih preko tri stotine, najveće priznanje stiglo je sa njegovim izborom na mjesto potpredsjednika i redovnog člana Naučnog društva Bosne i Hercegovine, 1952. godine. Neposredno prije smrti od strane Josipa Broza Tita odlikovan je Ordenom rada drugog reda.

Umro je, poslije duge i teške bolesti, 9. augusta 1959. godine, a njegovim odlaskom je bosanskohercegovačka i uopće jugoslovenska historiografija, izgubila čovjeka koji je svojim intelektualnim radom zadužio generacije budućih istraživača. Danas, ime Hamdije Kreševljakovića nose osnovne škole u Sarajevu, Kaknju i Gradačcu.

Izvor: Al Jazeera