Godišnjica Dejtonskog sporazuma – opet!

Piše: Ešref Kenan Rašidagić

Malo je pitanja kojima se član akademske zajednice u Bosni i Hercegovini mora vraćati neprestano, u redovnim vremenskim intervalima. Jedno takvo pitanje je plata. Drugo – Dejtonski mirovni sporazum. Ako ne spadate u one koji su cijelu svoju karijeru izgradili na ponavljanju, da ne kažem kuknjavi kako je, eto, Dejtonski sporazum nepravedan za nas … (umetnuti ime naroda), onda od postavljanja ovog pitanja strepite isto kao i od svake nove rasprave o platama na svom naučno-nastavnom vijeću. Jer, baš kao i kad vam dekan na vijeću kaže ‘da para nema’, osjećate da ste nemoćni i da nemate više ništa dodati o pitanju toga kako je Dejton nesavršen, nepravedan, neodgovarajući itd.

Ipak, budući da živimo u naciji (ovdje mislim na Bosnu i Hercegovinu) koja je i u punoljetstvu još jednako patološki opsjednuta pitanjima svog identiteta i karaktera kao i 1995. godine, sa pitanjem Dejtona se morate redovno susretati. I nastavljat ćete se susretati sve dok Bosance i Hercegovce budu opterećivala takva egzistencijalna pitanja. Djelimično zahvaljujući samom Dejtonskom sporazumu, taj će period, po svemu sudeći, potrajati.

Dva razloga

Postoje dva razloga zašto se svaka nacija vraća na svoj temeljni dokument ili dokumente. Jedan je simboličke, a drugi regulativne naravi. Simbolički karakter temeljnog dokumenta govori o okolnostima u kojima je dokument nastao, što opet, naravno, govori puno o karakteru same države i historiji koja je uslijedila. Kada se Amerikanci vraćaju na svoj Ustav čine to sa puno ponosa, jer je riječ o dokumentu koji je nastao kao proizvod slobodarskog duha jednog naroda i o dokumentu kojim se prvi put reguliraju revolucionarne odredbe o trodjelnoj podjeli vlasti i temeljnim ljudskim pravima. Francuzi se sa istim ponosom prisjećaju revolucionarne Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Britanci svoju Magna Carta Libertatum iz trinaestog stoljeća smatraju najstarijim dokumentom kojim se ograničava apsolutna vlast kralja.

Ovaj simbolični aspekt temeljnog dokumenta jedne države govori o njenom karakteru u razdoblju koje je uslijedilo. Više od dva stoljeća star, Američki ustav pokazao se kao savršen dokument, jer je sve to vrijeme predstavljao čvrst temelj državnosti, ali istovremeno dovoljno fleksibilan gradivni materijal, kojim je omogućeno njegovo evolviranje u skladu sa zahtjevima vremena. Rezultat toga je funkcionalna i snažna demokracija i najstariji ustav na snazi u kontinuitetu. Francuska je država prošla kroz mnogo uspona i padova – i ustava – od revolucije 1789. godine, ali se uvijek vraćala Deklaraciji kao izvoru inspiracije za svoje i druge demokratske ustave u svijetu. Britanci su ponosni na svoju dugu državotvornu i parlamentarnu tradiciju, koja i u odsustvu integralnog ustava u kontinuitetu evolvira još od Magna Carte.

Bosanci i Hercegovci se na svoj, Dejtonski ustav, također vraćaju iz simboličnih razloga. Dokument je to, naposljetku, koji najbolje odslikava karakter nastanka ove države i narav njenog sadašnjeg političkog sistema. Država, drugim riječima, čiji ustav nije rezultat njenog vlastitog političkog i pravnog razvitka i tradicije, već su ga nabrzaka skrojili pripravnici u uredima američkih zvaničnika, koji su se angažirali na pregovorima u Dejtonu, nema se baš čime ponositi. Ustav je to koji je do te mjere stran Bosancima i Hercegovcima da smo nakon njegovog (i ranije vašingtonskog) donošenja polomili jezike učeći čudne nove riječi tipa ‘entitet’, ‘kanton’ i ‘vitalni nacionalni interes’. U vremenu kada se u demokratskim zemljama završavaju posljednje bitke za priznavanje ljudskih prava ama baš svakoj i najmanjoj manjini, mi smo preko noći od ljudi postali ‘konstitutivni narodi’. Posljedica toga je da oni koji nisu konstitutivni nisu ni narodi. A ni ljudi. Pa ne čudi da ga je, kad je svojedobno izvjesni Sejdić otišao do Centralne izborne komisije da traži svoja prava, službenik pogledao kroz njega – jer isti ne postoji – i rekao samo: ”Sljedeći!”

Drugi razlog zbog kojeg smo kao nacija konstantno – neko bi rekao patološki – opsjednuti Dejtonskim sporazumom jeste njegov regulatorni karakter oličen u Aneksu IV, koji predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine. I ptice na grani odavno znaju sve slabe tačke Ustava, koji je, ponavljam, nastao kao usputna priča na pregovorima na kojima se nastojao prekinuti rat. Nema potrebe elaborirati sve nelogičnosti i manjkavosti ustava koji je zemlju podijelio uzduž linija prekida vatre i paralizirao njen politički život dajući nacionalnim elitama mogućnost apsolutne blokade ama baš svakog aspekta političkih procesa kroz famozni institut veta na osnovu ‘nacionalnog interesa’. Njega, uzgred budi rečeno, definiraju iste one elite koje profitiraju od blokada i zadržavanja statusa quo.

Krivi su ‘oni drugi’

Naposljetku, sa ove gotovo dvodecenijske distance gledano, najpogubniji aspekt Dejtona bio je cementiranje podjele Bosanaca i Hercegovaca na ‘nas’ i ‘njih’. Osiguravajući separatnu političku i teritorijalnu bazu nacionalnim elitama, Dejton je omogućio njihovu postupnu transformaciju u klasične feudalne gospodare života i smrti subjekata koji žive na ‘njihovim’ teritorijama. Nedovoljan ekonomski rast zatočio je ljude, pardon, konstitutivne narode, u raljama siromaštva, za koje je, međutim, u podijeljenom društvu lako bilo pronaći krivce: krivi su, naime, uvijek ‘oni drugi’. Naglasak na kontinuiranoj krivici ‘njih’ za ‘naše’ probleme, pored deflektiranja krivice od elita, služi da dodatno učvrsti jaz podjele i nepovjerenja među subjektima feudalnih gospodara, pardon – konstitutivnih naroda.

Povrh svega ovoga, najsramnija politika Evrope od rata naovamo, kojom su Bosanci i Hercegovci dugogodišnjom striktnom viznom politikom zatvoreni u vlastiti tor, proizvela je cijelu jednu novu mladu generaciju, koja je u odsustvu pozitivnijih primjera prigrlila ratnohuškačku retoriku svojih elita. Dejtonski ustav je postavio temelje, a nacionalističke su elite uz aktivnu kolaboraciju Evrope, koja je BiH ogradila viznom bodljikavom žicom, nastavile sa stvaranjem generacije koju u suštini odlikuje fašistički mentalni sklop mržnje prema ‘njima’, nekritičkog veličanja ‘naših’ i stalno traganje za neprijateljima – unutrašnjim i vanjskim.

Patološka opsjednutost ‘Dejtonom’ razumljiva je, dakle, kao očajnički vapaj onih koji su vidjeli da postoji alternativa ovom suludom i šizofrenom sistemu, kojeg je skrojio neki vašingtonski ćato, jer mu je njegov boss rekao da načrčka nešto nabrzaka, zato što im pregovori u tamo nekoj zabiti u Ohiju dobro idu. Proizvod je to i užasnutog straha onih koji su vidjeli šta znači ‘normalan’ život naspram (mladih!) ljudi, koji na svojim Facebook statusima likuju nad slikom poplavljene džamije u Maglaju (”dobra strana poplava”) i za nesposobnost i kleptomaniju svojih garnitura koje pokradoše i novac za bolesnu djecu iz kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja krive – Dodika.

Očajnički je i vapaj ovog autora onima koji su nas obukli u ovu luđačku košulju da je i razvežu i oslobode nas ‘njihovog’ Dejtona. Jer druge nema, mi je sami nikada nećemo moći razvezati. Konstitutivni narodi u Parlamentu će uvijek staviti veto na svaku stvarnu reformu koja bi od nas konstitutivnih naroda napravila ljude, jer to nije u ‘našem’ vitalnom nacionalnom interesu.

P.S. Kada studirate političke sisteme uvijek nailazite na istu frazu, koja kaže da je američki politički sistem tako jak i savršen iz razloga što su ga napravili geniji i to tako dobro da njime mogu upravljati i idioti. Prostom analogijom se onda zapitate da nisu neki od tih istih idiota u Dejtonu skrojili ovaj naš sistem i to tako da sa njim ni genije ne bi mogao upravljati da ova država na nešto liči. Samo pitam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera