Glavom od zid Jerusalema
Piše: Mirnes Kovač
Danas je 47. godišnjica An-Nakse, katastrofalanog poraza arapskih armija tokom tzv. Šestodnevnog rata (5-10. juni 1967), a koji je rezulitrao, pored ostalog, gubitkom i okupacijom jednog od tri najsvetija mjesta islama.
Kompleks Al-Aqsa ili Haremi-šerif (Časni hram – kako ovaj kompleks nazivaju muslimani) u Starom gradu Jerusalemu kroz svoju historiju je doživio osvajanja i oslobađanja, paljevine i skrnavljenja. Posljednja njegova okupacija traje već punih 47 godina. Od tada se, osim stalnog urušavanja Palestine i sistemskog progona i ponižavanja Palestinaca, ništa značajnije nije promijenilo.
Teške posljedice
Štaviše, poraz i njegove mentalne posljedice rezultirali su u teško objašnjivom i beskorisnom bojkotu, kojeg su arapski politički i vjerski lideri odlučili poduzeti: donesena je odluka, pa čak su i fetve o tom pitanju izrečene, da je muslimanima zabranjeno posjećivati Sveti grad sve dok je pod okupacijom Izraela. Tako je sveto mjesto Poslanikovog uzdignuća na nebo, čuvena Kupola na stijeni (nazvana po stijeni s koje je, po predaji, poslanik Muhammed uzdignut na čudesno nebesko putovanje) do danas ostala okupirana, ali i napuštena! Posjećuju je rijetki koji formalno mogu i koji se odluče zanemariti odluke o bojkotu. Premisa da bi svaka posjeta tim prostorima značila legaliziranje Izraela i priznanje njegove okupacije u samom Starom gradu Jerusalemu nije ništa donijela, osim što je potpuno obrnula demografsku sliku ovog dijela grada. Umjesto ranijih četiri stanovnika Arapa na jednog Izraelca, danas je odnos obrnut: 4 Jevreja naspram 1 Arapa.
Kratko prije svoje smrti, 1997. godine, izraelski general Uzi Narkiss, zapovjednik Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u centralnom dijelu Izraela tokom Šestodnevnog rata iz 1967. godine, otkrio je detalje razgovora kojeg je 7. juna na platou Brda Hrama vodio s generalom Sholmom Gorenom, glavnim rabinom IDF-a.
Danas je 47. godišnjica An-Nakse, katastrofalanog poraza arapskih armija tokom tzv. Šestodnevnog rata (5-10. juni 1967), a koji je rezulitrao, pored ostalog, gubitkom i okupacijom jednog od tri najsvetija mjesta islama.
“Bila je atmosfera duhovnog zanosa. Vojnici su se zbunjeno kretali unaokolo. Narkiss je na trenutak stajao nasamo duboko zamišljen kada mu je prišao Goren i rekao: ‘Uzi, ovo je trenutak da stavimo stotine kilograma eksploziva u Omerovu džamiju – i to je to, riješićemo je se jednom za sva vremena.’ Narkiss je odgovorio: ‘Rabine, prestani!’ Goren mu je ponovno kazao: ‘Uzi, uči ćeš u knjige historije vrijednošću ovog djela.’ A Narkiss je odgovorio: ‘Ja sam već svoje ime upisao na stranice historije Jerusalem.’ Goren je odšetao bez progovorene riječi.” Ovaj dijalog zabilježio je Avi Shlaim u svojoj knjizi “Željezni zid: Izrael i Arapski svijet” (W. W. Norton, New York, 2001, str. 245)
Tog dana džamija Al-Aqsa nije minirana i spaljena. Prema nekim navodima, glavni zapovjednik IDF-a, general Moshe Dayan, naredio je čak da se izraelska zastava skine sa Kupole na stijeni, na koju su je ranije tog jutra izvjesili oduševljeni izraelski vojnici. Navodno se pribojavao žestoke reakcije muslimana širom svijeta. Autor Shlaim tvrdi da je Dayan vjerovao kako će međunarodni pritisak prisiliti Izrael da se nakon rata povuče iz Starog grada Jerusalema, ali to se nije desilo do dan danas. Iz Staroga grada su se povukli uglavnom Arapi – muslimani i kršćani.
A ako se bolje pogleda u pogrešne poteze tadašnjih arapskih lidera, njihove pojedinačne ambicije i pohlepe su, pored sramnog poraza, zasjenile pomoć okupiranom palestinskom narodu i dovele, simbolički kazano, do “miniranja” i gubitka jednog od tri najsvetija mjesta u islamu. Od početka palestinskog egzodusa rijetko koji arapski susjedi su pomagali s ciljem da Palestinci oslobode i zadrže svoju zemlju, već je uglavnom pomoć bila tipa: Sirija ima svoje, Jordan svoje, a Egipat svoje planove za Palestinu. To je, ispostavit će se, gorka činjenica arapskog odnosa prema Palestini.
Šestodnevni rat ili Treći arapsko-izraelski rat iz 1967. godine izbio je 5. i trajao do 10. juna. Poraz arapskih armija bio je toliko ponižavajući da je sukob prozvan “An-Naksa”, što na arapskom znači prepreka. Međutim, taj termin znači i više. Ako dublje uđemo u etimologiju ove riječi, ona će nam oslikati i pravo značenje tog najvećeg arapskog poraza u novijoj historiji Bliskog Istoka. “An-Naksa” označava “onog koji udari glavom od zid, pa se vrati pognute glave”. Posljedice ovog poraza osjećaju se i danas.
Iznenadni napad
Rat je uslijedio nakon perioda tenzija između Egipta, Sirije, Jordana (kasnije i Iraka) i Izraela. Kriza je kulminirala kada je Egipat blokirao Tiranski prolaz između Sinajskog i Arabijskog poluostrva, koji iz Crvenog mora vodi u Zaljev Akaba, što je jedini pristup morskim lukama Jordana (Akaba) i Izraela (Eilat). Šestodnevni rat počeo je 5. juna ujutro, iznenadnim izraelskim napadom na vojne aerodrome u Egiptu. Za nekoliko sati zbrisane su egipatske zračne snage. Uz to, Izrael je osigurao da informacija o tom porazu ne dospije do egipatskih saveznika, kako bi se i oni uključili u borbu. Oko podne su na Izrael krenule zračne snage Sirije, Jordana i Iraka. Za dva sata sirijske i jordanske zračne snage su uništene, a s njima i iračka zračna baza H-3 pored jordanske granice. Ukupno je uništeno 400 arapskih aviona tokom prvog dana borbi, što je suštinski odlučilo pobjednika.
Iako nije sigurno da li je jordanski kralj Hussein izbjegavanjem sukoba sa Izraelom mogao sačuvati Zapadnu Obalu i Stari grad Jerusalem, izraelski izvori navode da je odbio prestati granatirati ciljeve u izraelskom dijelu Jerusalema. Jordan nije mogao izdati udruženu arapsku koaliciju koju je predvodio Nasser, a s ovim porazom, po mnogima, bit će poražen i Nasserov panarapski pokret.
“Niko u glavnom štabu IDF-a nije predlagao zauzimanje Starog grada prije nego što je počelo jordansko granatiranje,” tvrdi autor Shlaim. Glavni neprijatelj kojeg je Izrael ciljao bio je Egipat, a glavni ciljevi su bili otvaranje Tiranskog prolaza, uništenje egipatske vojske na Sinaju i obnova imidža IDF-a kao vojne sile koja je u stanju spriječiti napade na Izrael.
Kratko prije svoje smrti, 1997. godine, izraelski general Uzi Narkiss, zapovjednik Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u centralnom dijelu Izraela tokom Šestodnevnog rata iz 1967. godine, otkrio je detalje razgovora kojeg je 7. juna, na platou Brda Hrama vodio s generalom Sholmom Gorenom, glavnim rabinom IDF-a.
Nakon izvještaja da će UN pozvati na prekid vatre i primirje. Dayan je naredio snagama IDF-a da uđu u Stari grad i do 10:00 sati 7. juna Stari grad Jerusalem je bio u izraelskim rukama. Bilo je to prvi put u povijesti da Izraelci zauzmu mjesto tzv. “Drugog hrama”, kojeg su 70. godine n. e. uništili Rimljani, a iza kojeg je jedino ostao Zapadni zid, odnosno Zid plača. Stojeći pored Zida plača Dayan je objavio: “IDF je ovog jutra oslobodio Jerusalem. Vratili smo se našim najsvetijim mjestima. Vratili smo se da se s njima više nikad ne rastanemo.”
Izrael je nakon rata okupirao Sinajski poluotok (kojeg će Egipat vratiti tek nakon Oktobarskog rata 1973. i mirovne inicijative SAD-a 1978. u Camp Davidu), Zapadnu Obalu (koja je danas pod formalnom kontrolom Palestinske vlasti, ali suštinski Izraela), te Golansku visoravan (koja je ostala predmet uslovljavanja između Izraela i Sirije).
Kakogod, u simboličkom smislu najveći gubitak Šestodnevnog rata je onaj koji se desio u jutarnjim satima 7. juna 1967. godine, kada je Izrael okupirao istočni Stari grad Jerusalem sa svim njegovim islamskim, kršćanskim i židovskim svetinjama.
Kompleks Al-Aqsa, treće najsvetije mjesto u islamu, danas je, pored okupacije već 47. godinu, muslimanski svijet prilično zapostavio. Razlozi koji se navode za bojkot posjeta ovim prostorima pokazali su se kao neodrživi, pa čak i kontraproduktivni. U posljednje vrijeme to su prepoznali neki fleksibilniji muslimanski učenjaci, koji drže da se taj stav mora mijenjati.
Vratiti dostojanstvo
Na konferenciji koja je krajem aprila ove godine održana u Ammanu pod geslom “Put u Kuds” čule su se i primjedbe da neposjećivanje Al-Aqsa džamije nanosi duševnu bol svim hodočasnicima (hadžijama) koji su tradicionalno, nakon posjete Mekki i Medini, posjećivali i ovaj hram. Konferencija je usvojila kompromisni stav da muslimani koji za to imaju formalne uslove (mogućnost posjete) nemaju vjerskih prepreka da posjećuju ovo sveto mjesto, jer, pokazalo se, bojkot najviše šteti muslimanskoj zajednici i islamskim svetinjama u Jerusalemu.Međutim, šteti i kršćanskim, na što je svojom nedavnom posjetom ukazao papa Franjo, pozvavši da se intenziviraju napori i stvore uslovi za stabilan mir zasnovan na pravdi, na priznavanju prava svakog pojedinca i uzajamne sigurnosti.
Izgleda da je Arapima nakon tako žestokog “udarca glavom od zid” bilo potrebno toliko godina da podignu glavu i da razmisle da put ka budućnosti moraju odvojiti od emocija i zasnovati ga na potrazi za stabilnim mirom i pravdom, te kompromisima koji će kreirati uzajamnu sigurnost i vratiti sveto ljudsko dostojanstvo i sveti mir u Svetu zemlju. A o takvoj budućnosti i potrazi za kompromisom sigurno trebaju razmisliti i Izraelci, ali i njihov najveći saveznik i podržavalac!?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera