Oglasi

Genocidna ruka oko Melihinog vrata

Na dan prve velike dženaze u Potočarima 11. jula 2001, u Vlasenici je ubijeno jedno nevino dijete, Meliha Durić.
Zaboravili smo kako je ubijeno dijete koje se drugačije zvalo i koje nikome ništa skrivilo nijeAl Jazeera

Meliha Durić ima 16 godina. Završla je prvi razred srednje ugostiteljske škole u Kladnju. Meliha je prelijepa djevojčica kojoj u Kladnju nešto nedostaje. Znate, nije ona iz Kladnja, ona je iz Vlasenice. Fali joj njena Vlasenica, fale joj njeni Džamdžići, njena mahala iz koje je kao sedmogodišnje dijete protjerana. Pa sve nekako i Kladanj i Vlasenicu svojata dijete, kojem je djetinjstvo rat prepolovio. Da ne pripadaš nigdje i da si svugdje pomalo svoj.

Kreonske poruke ljubavi

A juli, sunce upeklo, pa dijete i ne može biti samo na jednom mjestu. Jedno mjesto je Kladanj, sav njen najnoviji svijet. A drugo, drugo mjesto je Vlasenica i ona kasaba koje se pomalo sjeća, pomalo izmaštava i što jeste i što nije bilo, i što ima i što nema u toj kasabi.

Meliha ustaje, u malu plavu svesku pored fiksnog telefona upisuje majci poruku: "Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu, Meliha." Kasnije će svijet vidjeti da je poruka, tako obična, normalna, napisana kreonom. Jer Meliha nema vremena, jer žuri ne samo kući, žuri ocu Muratu i trogodišnjem bratu. Na koncu konaca, to je njeno i ta kuća u Vlasenici, i taj babo i taj brat. To je njen svijet, to je njeno porijeklo-nije ona nikakav povratnik niti bilo šta što se praznim etiketama kiti. Meliha Durić ima 16 godina, ima isti taj svijet pod nogama i ide kući! Olovka je mogla pričekati-i kreon je obavio dobro posao. Da se majka ne brine.

A kući, tako se kaže "kući" je nekako sumračno po sunčanom danu. Jer, nije to bilo koji dan, ne to je 11. jul 2001. godine. To je dan kada se otvara memorijalni centar u Potočarima, taj je dan prekretnica za ljudski rod, dan kada je konačno oslikan onaj kameni cvijet, ona početna niska mezarja, koja ispisuje sramni potpis genocida. Pa se u tom danu, pogotovo u Vlasenici, među, kako ih i dalje zovu povratnicima, priča potiho. Tako se izražava duboka sućut sa ubijenim u genocidu. A zna to i Meliha. Jer, dijete je to koje se izvuklo ispod noža istih onih koljača i ubica koji su od Vlasenice, Bratunca, Srebrnice, pa se do Zvornika napravili genocidni prsten.

Neko sa 16 godina ne bi trebao da zna za svo zlo ovog svijeta, ali Meliha zna. Jer je rođena tu gdje je genocid iskovan. Pa ne remeti tišinu niti sebi niti babi Muratu. Potiho prinosi kafu ocu, potiho smiruje brata od tri godine koji ima sreću da ne zna ništa od zla oko njega i pomjera se prema televizoru.

Ubistvo ispred TV-a

Durići nisu bili u prilici otići na otvarenje spomen-kompleksa u Potočarima taj dan, ali su sve gledali na TV-u. Otiće sigurno, kad se raziđe sav onaj svijet dolje, govori otac. Zato su baš u toj tišini nekako i bili posvećeniji jedno drugome.

I onda posljednje vijesti dana, u 15 minuta do 10 sati. Meliha sjeti sa ocem i bratom. Noć. Tišina kakva zna biti po ovim mahalama vlaseničkim kad se ljetnja jara spoji sa noćnim vjetrom pa jedno drugo neutrališu.

A onda neki pijuk, nešto najsličnije praćki koja razbija prozor, pa reski zvuk pucnja. Dijete od tri godine je zavrištalo i instinktivno poskočilo u stranu. Otac Murat je odskočio na drugu stranu. Meliha se nije pomakla.

Soba osvijetljena samo katodom TV-a, negdje u Vlasenici. Svjetlo pada na porodicu Durić. Pod plavičastim bljeskovima vidi se u jednom kraju sobe dijete iskrivljeno od plača i otac kako drži ruke sebi na ustima. Između njih je Meliha sa krvavim tragom na vratu.

A Meliha sa svojih 16 godina, kao da joj nije ništa. Kao da se ništa niti desilo nije. Tek sasvim usporeno se pokušva uhvatiti za vrat. Na televizoru poruke o miru, suživotu, pomirenju, komšijskom uvažavanju.

Otac Murat Durić će kasnije kazati: "Nije mi ništa uspjela reći, samo me onako gledala, dok je krv kuljala. Nisam više mogao gledati, skrenuo sam pogled." Metak joj je prošao kroz vrat. Bila je mrtva. Ubijena.

I tako je na dan prve velike dženaze u Potočarima 11. jula 2001, tu u blizini ubijeno jedno nevino dijete, Meliha Durić.

A šta je kome skrivila Meliha? Za šta je ona u navodnom miru bila prepreka? Kome je smetalo dijete? I na koncu ko su monstrumi?

Prošlo je od ubistva Melihe 18 godina, ona bi danas bila žena od 34 godine. Možda ljekar, možda pravnica, nije to ni važno. Možda bi svom ocu Muratu podarila unučad, opet nije važno. Tek važno je da je od svega ostala onaj kreonska poruka majci: "Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu, Meliha."

Od svega je ostala bol i vječna rupa u prsima roditeljskm, raznesenim mukom za ubijenim djetetom. Od svega je ostao urlik nepravde, jer evo ubistvo steče punoljetstvo, a ubice, nalogodavci i podstrekači hodaju na slobodi. I vjerovatno se sprdaju i sa državom i sa sistemom koji im ne može ništa.

"Ne vjerujem da će pravda ikada biti zadovoljena, ali ako se ikada otkrije ubica, pitao bih ga samo zbog čega mi je ubio kćerku", kazao je prošle godine Murat Durić.

Uvijek ista imena, zločin bez kazne

A priče, indicije, šuškanja uvijek postoje. Neko kaže da je u ubistvo umiješan sam tadašnji vrh SDS-a kojem je ovo trebalo kako bi se izazvala panika uoči prve komemoracije u Potočarima. Neko kaže da su direktni organizatori na terenu bili ljudi bliski današnjem načelniku opštine Vlasenica Miroslavu Kraljeviću, a da je za okidač na pušci bio zadužen Vlastimir Golijanin i još jedno lice iz zloglasnog 10. diverzantskog odreda koje je tada došlo sa Kraljevićem iz Beograda. Puška, odnosno snajper je takođe donesen iz Beograda.

Otac ubijene Melihe, Murat Durić na sve ovo kaže: "Ovo što je napisano je 99 posto tačno. Jedan od njih, odnosno jedan od pripadnika Državne bezbjednosti, nije mogao istinu o zločinu čuvati u sebi. Propjevao je."

I opet jedno veliko NIŠTA. Ubica nema, nalogodavaca nema, podstrekača nema-nema ih pred licem pravde.

Danas Murat živi u svojoj kući, u svojim Džamdžićima, u svojoj Vlasenici. U inat zlu i zločincima koji se svakodnevno kreću po ovom gradu. Murat se bori za istinu o svom ubijenom djetetu.

A mi smo svi nekako zaboravili na ovaj zločin ponukan nacionalističkom mržnjom. Zločin počinjen u tzv. miru, na tzv. bezbjednoj teortiji, zaboravili smo kako je ubijeno dijete koje se drugačije zvalo i koje nikome ništa skrivilo nije.

To su ruke genocida, koje su debelo nakon okončanja rata grlile i nekažnjeno sebi uzimale žrtve na oltaru ludila.

Pamtimo li?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.