Oglasi

Gdje je tijelo Albiona Kumnova?

Forenzički napori na identifikaciji nestalih u ratu na Kosovu 1998-1999 nailaze i na podršku i na otpor zbog otvaranja grobova.
Arsim Gerxhaliu, šef kosovskog Instituta forenzičke medicine, od završetka rata radi na identifikaciji žrtava Valerie Plesch / Al Jazeera

Pišu: Valerie Plesch i Eraldin Fazliu

Nesrete Kumnova neće prestati tražiti svog jedinog sina Albiona. Njega su 1999. godine otele srpske snage, zajedno sa grupom albanskih muškaraca. Tada je Albion imao 21 godinu.

Tijela ostalih su nađena u masovnoj grobnici na zapadu Srbije nakon rata i vraćena njihovim porodicama na Kosovo, no ostaci Albionovog tijela nikada nisu nađeni.

„Osjećam se isto kao i prvog dana kada su oteti, ali bol raste sa godinama. U 21. stoljeću, ne naći otete ljude, ljude sa imenom i prezimenom, ne naći njihova tijela – to je užasna stvar i užasan život njihovih porodica“, govori Kumnova (67) koja je sada i aktivistica.

Iako je rat na Kosovu završen prije 20 godina, hiljade porodica i dalje traže odgovore od vlasti Srbije i Kosova o sudbini voljenih. Srbija se nikada nije izvinila za ratne zločine tokom vladavine Slobodana Miloševića, a koji su doveli do intervencije NATO-a marta 1999. godine.

Kumnova sada predvodi grupu „Majčina molba“ koju je osnovala 2002. godine u Đakovici, gradu na zapadu Kosova koji je bio uništen tokom rata. Prije 10 godina, članovi ove grupe su protestirali 16 dana u Prištini ispred jedine mrtvačnice za nestale osobe, tražeći ubrzavanje procesa identifikacije ostataka.

Tada su u mrtvačnici bili ostaci 405 žrtava, a sada je tamo njih 300 i vjeruje se kako svi pripadaju Kosovarima nastradalim tokom rata 1998-1999. Tokom rata su srpske snage stvarale masovne grobnice, pa potom ih premještali kako bi skrili dokaze o zločinima.

Po okončanju rata je ustavovljeno kako je više od 13.000 osoba ubijeno, dok ih je više od 6.000 nestalih. Danas se više od 1.600 etničkih Albanaca, Srba, Roma, Aškalija i Egipćana vode kao nestali.

Tri pogrešna dijela tijela

Tokom posljednjih 20 godina, grobovi ukopanih su često ponovo otvarani da bi njihove kosti i ostatke identificirali naučnici Forenzičkog instituta EULEX-a i kosovskog Instituta forenzičke medicine. U nekim slučajevima je dolazilo do svađa porodica zbog otvaranja grobova, navodi Kumnova.

„Na groblju u Đakovici je otvoreno 14 grobova 2014. godine, među njima je bio i grob mog sestrića Artana. Kada su otvorili grob, ustanovili su kako su tri pogrešna dijela tijela stavljena u njegov grob“, kaže ona.

Arsim Gerxhaliu, šef kosovskog Instituta forenzičke medicine pri kojem je i ova mrtvačnica, od kraja rata radi na pronalasku nestalih i identifikaciji tijela. On je, zajedno sa kolegama, 2002. godine počeo sakupljati uzorke krvi od ljudi iz 2.900 porodica koje su prijavile nestanak člana rodbine.

„Ono što je veliki problem je činjenica da se uzorci od 300 tijela u mrtvačnici ne podudaraju sa onima iz 2.900 porodica koje su dale krv za identifikaciju“, ističe on.

Članovi porodica 6.000 ubijenih i ukopanih osoba tokom i nakon rata identificirali su žrtve bez DNK analize. Ove „tradicionalne“ identifikacije su vršene preko prepoznavanja lica, dijela odjeće ili dijela nakita koji je još bio na tijelu.

Gerxhaliu smatra kako je jedini način identifikacije preostalih tijela u mrtvačnici dobijanje uzoraka krvi od rodbine svih 13.000 ubijenih tokom rata.

„To da uradite, morate ići u svako selo i u svaku porodicu. To je veliki projekat, ali je to jedino rješenje“, navodi on.

Dodaje kako sve porodice imaju pravo znati šta im se desilo voljenima, makar to značilo i otvaranje grobova.

Mala i Velika Kruša

No, mnogi Kosovari, kao što je 55-godišnji Ajet Emrullahu, ne žele dati krv niti otvarati grobove. On je ukopao oca Sejdija koji je ubijen u 54. godini kada su srpske paravojne snage zapalile kuću u kojoj je bio Emrullahu i još nekoliko Albanaca u selu Krusha e Vogel (Mala Kruša).

Jedan od najvećih masakra tokom rata desio se u Maloj Kruši – 113 osoba je ubijeno nakon što su srpske snage okružile selo tokom NATO operacija na uklanjanju Miloševićeve armije.

„Našli smo samo kosti i neke dijelove odjeće koji nisu izgorjeli. Mogao sam identificirati oca samo na osnovu odjeće, ne na osnovu kostiju. Našli smo ih odmah nakon što je prestao rat, u junu. Mogao sam prepoznati odjeću mog oca. Znao sam šta je nosio i zato sam ga odlučio ukopati na taj način“, govori Emrullahu dok stoji u bašti, nekoliko metara od mjesta ubistva oca.

„Naredne generacije će naći kosti iz rata i samo će nas mučiti te vijesti. Tako je bolje da ne prihvatimo otvaranje grobova.“

U susjednom mjestu Krusha e Madhe (Velika Kruša), gdje je ubijena 241 osoba dan prije tragedije u Maloj Kruši, profesor Eqrem Hoti (57) govori o svojim gubicima.

Grobnice u Srbiji

On je ukopao brata, doktora ginekologa koga je ubio srpski snajperista iznad sela, kao i njegovog sina. Hoti kaže kako ima neku utjehu jer zna da su njihova tijela u grobovima. On nije znao kako su ostaci tijela još u uvijek mrtvačnici – za njih je znao prije deset godina kada je organizacija koju vodi Kumnova protestirala.

„Počinjemo zaboravljati. Mislio sam kako su sva tijela u Prištini identificirana“, govori.

Iz njegovog sela se još traga za 64 osobe, veliki poster sa njihovim fotografijama visi na zidu kod groblja u Velikoj Kruši.

„Još u svojim tijelima nosimo tu bol i osjećat ćemo je sve dok ne nađemo i posljednju nestalu osobu u selu i ostatku Kosova“, dodaje Hoti.

Dok kosovsko društvo ide dalje, porodice nestalih kažu kako neće prestati tragati za voljenima i nadati se kako će jednog dana oni biti identificirani i vraćeni svojim porodicama.

„Još se nadam kako su tijela u mrtvačnici tijela onih koji se vode kao nestali. Nadamo se kako su tamo, ali i u masovnim grobovima širom Srbije“, ističe Kumnova.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.